Hirobumi Itō
Hirobumi Itō 伊藤 博文 | |
---|---|
Mandat 22. prosinca 1885. – 30. travnja 1888. | |
Prethodnik | pozicija utemeljena |
Nasljednik | Kuroda Kijotaka |
Mandat 8. kolovoza 1892. – 31. kolovoza 1896. | |
Prethodnik | Matsukata Masajoshi |
Nasljednik | Kuroda Kijotaka (v.d.) |
Mandat 12. siječnja 1898. – 30. lipnja 1898. | |
Prethodnik | Matsukata Masajoshi |
Nasljednik | Ōkuma Shigenobu |
10. Premijer Japana
| |
Mandat 19. listopada 1900. – 10. svibnja 1901. | |
Prethodnik | Jamagata Aritomo |
Nasljednik | Saionji Kinmochi (v.d.) |
Rođenje | 16. listopada 1841. Tsukari, Japan |
Smrt | 26. listopada 1909. Harbin, NR Kina |
Politička stranka | Nezavisni (do 1900) Prijatelji ustavne vlade (1900 - 1909) |
Supružnik | Umeko Itō |
Potpis
| |
Princ Hirobumi Itō (japanski: 伊藤 博文; Tsukari, 16. listopada 1841. - Harbin, 26. listopada 1909.), znan i kao Hirofumi/Hakubun i Shunsuke tijekom mladosti, bio je japanski samuraj, državnik i četverostruki premijer Japana (1., 5., 7., 10.), genrō i generalni upravitelj Koreje. Zbog činjenice da je u Japanu proveo kabinetske reforme slične Bismarckovim u Njemačkoj te da je bio prvi predsjednik vlade svoje zemlje, Itō je u historiji znan i kao "Japanski Bismarck".
Rođen je 16. listopada 1841. u Tsukariju u porodici samuraja. U mladosti je dobio izvrsno obrazovanje, a kao član monarhističkog pokreta Sonnō jōi, dobio je priliku (kao jedan od Petorice iz Chōshūa) studirati u Londonu. Iskustvo iz Velike Britanije rezultiralo je njegovim stavom da se u Japanu moraju provesti reforme po uzoru na Zapad. U Japan se vratio 1864. i pokušao je odgovoriti svoj klan od rata sa stranim silama. U tom je periodu upoznao Sir Ernesta Satowa, uglednom britanskog intelektualca i japanologa, kasnije doživotnog prijatelja.
Nakon restauracije Meijija, Itō je postao guverner jedne japanske prefekture, a 1870. je poslan u Sjedinjene Države kako bi proučio zapadne valutne sustave. Sljedeće godine, uspostavio je japanski porezni sustav. Kasnije iste godine, postao je dio Iwakurinovog izaslanstva, japanske diplomatske misije koju su inicirali oligarsi Meiji perioda, te je dobio priliku da proputuje svijet. Već 1873. postao je ministar javnih radova, a 1875. predsjednik Komisije prefekturalnih guvernera. Iste godine sudjeluje na Koferenciji u Osaki. Nakon što je u atentatu ubijen Ōkubo Toshimichi, jedan od predvodnika restauracije Meijija, Itō je postao ministar unutrašnjih poslova, čime si je osigurao jednu od ključnih pozicija u zemlji. Kada je 1881. Ōkuma Shigenobu, na Itōv nagovor, podnio ostavku, Itō je de facto postao najmoćniji političar u zemlji. Sljedeće godine gotovo 18 mjeseci boravi u Europi, gdje proučava ustave tamošnjih zemalja. Radeći na japanskom ustavu, Itō sastavlja Carski zakon i uvodi kazoku, nasljedni sustav koji je u Japanu vrijedio sve do 1947. godine. Godine 1885. uspio je normalizirati odnose Japana i Kine.
Godine 1885. uspio je u Japanu uspostaviti kabinetski sustav sličan europskim i tako oduzeti dotadašnjem vrhovnom dijelu, zvanom Daijō-kan, moć odlučivanja, a 22. prosinca 1885. postao je prvi premijer Japana. Ostavku je podnio 30. travnja 1888., ali je postao predsjednik novoosnovanog vijeća koje mu je omogućilo vladavinu iz sjene. Godine 1889. postao je prvi genrō, a iste godine, što je znatno važnije za historiju Japana, izglasan je Meiji ustav. Itō je u ustav uveo pojam kokutai, kojim je opravdana careva vlast preko njegovog božanskog porijekla i neprekinute nasljedne linije te uređen poseban odnos između cara i naroda. Dok su njegovi politički protivnici, Kuroda Kijotaka i Jamagata Aritomo, bili premijeri, Itō je uspio zadržati moć.
Tijekom Itōva drugog premijerskog mandata (8. kolovoza 1892. – 31. kolovoza 1896.), podržavao je Prvi sino-japanski rat i uspješno ispregovarao Sporazum iz Shimonosekija u ožujku 1895. zajedno sa svojim ministrom vanjskih poslova, Mustuom Munemitsuom. Isto tako, uspio je ukloniti nepovoljne uvjete iz trgovačkog sporazuma s Britanijom koji su uvelike štetili japanjskoj vanjskoj politici.
Njegov treći premijerski mandat (12. siječnja – 30. lipnja 1898.) bio je obilježen problemima sa stranačkom politikom. Njegove nove zakone i poreze odbili su i Jijūtō i Shimpotō, zbog čega je on, kao čin osvete, raspustio parlament i raspisao izbore. Rezultat izbora bilo je spajanje obaju stranaka u jedinstvenu Kenseitō, koja je osvojila većinu u parlamentu i prisilila Ita na ostavku. Ovaj događaj naučio je Ita lekciju o potrebi provladine političke stranke, nakon čega je 1900. godine osnovao Rikken Seiyūkai. U to vrijeme, Itōv ljubavni život i afere bile su popularna tema brojnih karikatura i satira, što su njegovi politički protivnici često koristili protiv njega.
Itō je 19. listopada 1900. godine po četvrti put postao premijer, a u tom mandatu, koji je trajao do 10. svibnja 1901., naišao je na probleme u Domu perova (Gornji dom). Svjestan političkih izdaja, Itō je 1901. podnio ostavku, ali je ostao na čelu vijeća dok su se na premijerskoj poziciji izmjenjivali Saionji Kimmochi i Katsura Tarō. U tom je periodu Itō dobio počasni doktorat Sveučilišta Yale.
U studenom 1905., nakon Rusko-japanskog rata, sklopljen je Japansko-korejski sporazum iz 1905. između tadašnjeg Japanskog i Korejskog Carstva, kojim je Koreja postala japanski protektorat. Nakon sklapanja sporazuma, Itō je 21. prosinca 1905. postao prvi Generalni upravitelj Koreje. Godine 1907., Itō je uspješno nagovorio korejskog cara Gojonga da abdicira u korist svoga sina, Sunjonga te tako osigurao sklapanje novog sporazuma kojim je Japan dobio kontrolu nad korejskim unutrašnjim poslovima. Iako je Itō bio protiv potpadanja Koreje pod rusku ili kinesku sferu utjecaja, bio je protiv aneksije te je zagovarao protektorat. Kada je kabinet, na koncu, izglasao aneksiju, Itō je zahtijevao odgodu, nadajući se da bi moglo doći do revizije te odluke u bliskoj budućnosti. Problemi su stvoreni kada je moćna Japanska carska vojska, pod vodstvom Jamagate Aritoma, prisilila Ita na ostavku, 14. lipnja 1909. Atentat na njega je, vjeruje se, ubrzao proces aneksije Koreje.
Itō je 26. listopada 1909. stigao na željezničku stanicu u Harbinu, današnjoj NR Kini, kako bi se susreo s Vladimirom Kokovcovim, ruskim predstavnikom u Manđuriji. Kada je izašao iz vlaka i krenuo se susresti s ruskim kolegom, korejski nacionalist i borac za samostalnost, An Jung-geun, ispalio je šest metaka u njega. Tri metka završila su mu u prsima te je umro nedugo nakon toga. Hirobumi Itō je kremiran, a polovica pepela pokopana je u jednom tokijskom hramu. Posmrtno je napravljen spomenik u njegovu čast.