Kantarō Suzuki

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ovo je japansko ime; porodično ime je Suzuki.
Kantarō Suzuki
鈴木 貫太郎
Kantaro Suzuki suit.jpg
29. premijer Japana
vođa Udruženje za pomoć carskoj vladavini
Na položaju
7. april – 17. august 1945
MonarhShōwa
PrethodiKuniaki Koiso
SlijediNaruhiko Higashikuni
Lični detalji
Rođenje18. januar 1868. (1868-01-18)
Kuze, Izumi, Japan
Smrt17. april 1948. (dob: 80)
Noda, Japan
Politička strankaUdruženje za pomoć carskoj vladavini (1940–1945)
Ostale političke
afilijacije
nezavisni (prije 1940. i poslije 1945.)
Alma materJapanska carska mornarička akademija
Profesijaadmiral, političar
NagradeOrden zlatnog zmaja III klase)
Potpis
Vojna služba
VjernostJapansko Carstvo
Služba/rodJapanska carska mornarica
Godine službe1884–1929
Činadmiral
CommandsAkashi, Soya, Shikishima, Tsukuba
Mornarički distrikt Maizuru, 2. flota Japanske carske mornarice, 3. flota japanske carske mornarice, Mornarički distrikt Kure, Kombinirana flota
Bitke/ratovi
Vojna odlikovanjaOrden zlatnog zmaja III klase)

Baron Kantarō Suzuki (鈴木 貫太郎? 18. januar 1868 – 17. april 1948)) bio je japanski admiral i političar, koji je na samom kraju Drugog svjetskog rata 1945. godine služio kao premijer Japana.

Rođen je u samurajskoj porodici, i nakon diplomiranja na Carskoj mornaričkoj akademiji je 1888. otpočeo karijeru mornaričkog oficira. Godine 1894. je u Prvom japansko-kineskom ratu zapovijedao torpiljarkom i sudjelovao u bitci kod Weihaweija. Po završetku rata je nastavio školovanje i neko vrijeme proveo kao ataše u Njemačkoj, a nakon čega je dobio reputaciju najvećeg stručnjaka za torpedno ratovanje. Suzuki je u Rusko-japanskom ratu zapovijedao eskadrama razarača te se istakao u bitci kod Port Artura, bitci u Žutom moru i bitci kod Cušime kojom je pobjedonosno okončan rat. Nakon niza zapovjednih i administrativnih dužnosti je godine 1923. stekao čin admirala, a od 1925. do 1929. bio načelnik Generalnog štaba japanske carske mornarice. Suzuki je 1929. prihvatio mirovinu i otada služio kao član Tajnog savjeta. Kao i mnogi istaknuti mornarički oficiri, imao je liberalne i prozapadne stavove, te bio trn u oku ultranacionalistima u kopnenoj vojsci. Zbog toga je za vrijeme neuspjelog puča 26. februara 1936. godine postao metom zavjerenika koji su ga pokušali ubiti; iako ga je pogodio metak koji će mu u tijelu ostati do kraja života, preživio je.

Suzuki je premijerom imenovan u dubokoj starosti, ali i u izuzetno nepovoljnom trenutku za Japan, nedugo nakon što su se američke trupe iskrcale na Okinawu i tako ugrozile glavne japanske otoke. Slično kao i njegov prethodnik Kuniaki Koiso, smatrao je da Japan više ne može postići vojničku pobjedu, i rat je pokušao okončati diplomatskim putem i ishoditi što bolje uvjete za Japan u predstojećem mirovnom sporazumu. Inzistiranje Amerikanaca na bezuvjetnoj predaji, nuklearni napadi na Hiroshimu i Nagasaki i sovjetska invazija Mandžurije su ga uvjerile da Japan mora bezuvjetno kapitulirati, a taj je stav na kraju podržao i car Hirohito. Odluka, koju je pokušao spriječiti puč nekoliko fanatičnih oficira je objavljena 15. augusta. Dva dana kasnije je Suzuki podnio ostavku, a vladu preuzeo carev rođak Naruhiko Higashikuni pod čijim će kratkotrajnim mandatom Japan kapitulirati, te započeti američka okupacija.

Vanjske veze[uredi | uredi kod]