Dicmo
| Dicmo | |
|---|---|
|
| |
 Grb | |
| Osnovni podaci | |
| Gradonačelnik | Ivan Maretić |
| Županija | Splitsko-dalmatinska |
| Stanovništvo | |
| Stanovništvo (2001-/-2011-/-2021) | 2.657 |
| Geografija | |
| Koordinate | 43°38′N 16°35′E / 43.63°N 16.59°E |
| Površina | 68,00 km² |
  Dicmo Dicmo (Hrvatske) | |
| Ostali podaci | |
| Poštanski kod | 21232 |
Koordinate: 43° 37′ 48" SGŠ, 16° 35′ 24" IGD
Dicmo je općina u Hrvatskoj. Smještena je u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Administrativno sjedište općine je naselje Kraj.
Zemljopis[uredi | uredi kod]
Dicmo je naziv i za suho i plitko polje u kršu splitske Zagore, a od XX. stoljeća i skupni naziv za naselja na rubu polja, osobito za predio oko bivše Željezničke stanice, župne crkve sv. Jakova i Ane, te Škole.
Polje Dicmo je dugo oko 15 kilometara od sjeverozapada (Gornje Dicmo) do jugoistoka (Donje Dicmo), a široko do 2,5 kilometra. Nadmorska visina mu je između 315 i 319 metara. Općina ima površinu od 68 km2.
Na rubovima polja nastalo je sedam većih i više manjih naselja za koja se posljednjih desetljeća rabi skupni naziv Dicmo. Općinu Dicmo čine naselja:
- Ercegovci,
- Kraj,
- Krušvar,
- Maretići,
- Osoje,
- Prisoje,
- Sičane,
- Sušci.
Ime[uredi | uredi kod]
Dicmo je dalmatska riječ preuzeta u hrvatski jezik. Srednjeg je roda, prema riječi polje (usp. Duvno). Kako smatra Petar Skok, potječe od latinske riječi decimus i vjerojatno je ostatak duljeg naziva Ad decimum lapidem, tj. kod desetog miljokaza. Na dalmatoromansko podrijetlo upućuje činjenica da je latinski velar dao sibilar „c“ (usp. Cavtat < Civitatem).
Dok se o Dicmu razmišljalo više kao o polju, govorilo se da se ide "na Dicmo" ili da se "silazi s Dicma" (usp. "na Kupres", "na Zelovo"). Otkako se Dicmo više poima kao naselje, češće se rabi konstrukcija "u Dicmo" i "iz Dicma". U prošlosti su se koristili razni nazivi za stanovnika Dicma: Dicmoljanin, Dicmanjac, Dicmanjanac, Dicmanac. Kao standardan oblik uvriježio se: Dìcmanjanin / Dìcmanjanka (po Aniću).
Stanovništvo[uredi | uredi kod]
Popis 2011.[uredi | uredi kod]
Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Općina Dicmo ima 2.802[1] stanovnika. Većina stanovništva su Hrvati s 97,68%[2], a po vjerskom opredjeljenu većinu od 97,22% čine pripadnici katoličke vjere.[3]
S obzirom na popis stanovnika 2001, broj stanovnika raste u pet od sedam naselja, ali dva preostala su presudna za ukupno smanjenje pučanstva.
Broj stanovnika utvrđen popisom 2011. godine po naseljima[1] Arhivirano 2014-11-04 na Wayback Machine-u (u zagradama stanje po popisu 2001.):
- Ercegovci - 143 (145)
- Kraj - 514 (442)
- Krušvar - 490 (481)
- Osoje - 388 (348)
- Prisoje - 643 (1089)
- Sičane - 502 (449)
- Sušci - 122 (143)
Nacionalni sastav, 2001.[uredi | uredi kod]
- Hrvati - 2.573 (96,84)
- Srbi - 64 (2,41)
- Nijemci - 2
- Crnogorci - 1
- ostali - 6 (0,23)
- neopredijeljeni - 9 (0,34)
- nepoznato - 2
Dicmo je bilo naseljeno još u antici, a kontinuitet njegova imena govori u prilog pretpostavci da je i njegova naseljenost bila kontinuirana. Po arheološkim nalazima, bilo je naseljeno još Ilirima.
Struktura stanovništva na dicmanjskom području mijenjala se ovisno o osvajačima koji su zaposjedali Dicmo te međusobno dijelili zemlju.
Poslije doseljavanja Slavena Dicmo je po stanovništvu hrvatsko. Nakon turskih osvajanja na Dicmu ima i muslimana koji nestaju poslije mletačkog osvajanja, kada se, uz starosjedioce kršćane doseljavaju drugi kršćani s bivšega turskog područja, i katolici, te skupina pravoslavnih Srba.
Danas općina Dicmo broji 2641 stanovnika.
Uprava[uredi | uredi kod]
Načelnik općine Dicmo, nakon lokalnih izbora 2013. godine, je Ivan Maretić, na koalicijskoj listi HDZ i HSP AS.
Historija[uredi | uredi kod]
Na Dicmu su otkriveni ostaci manjeg naselja ilirsko-rimskog tipa. Lucije Kornelije Dolabella, prvi namjesnik netom uspostavljene rimske provincije Dalmacije, gradio je u drugom desetljeću I stoljeća četiri ceste iz glavnog grada Salone (Solina. Tri su se račvala nakon desetak milja (tisuća koraka), možda kod miljokaza koji je vjerojatno dao ime Dicmu: jedan krak za Andetrium (Gornji Muć), a zatim još jedan za Aequm (Čitluk), a drugi za Pons Tiruli (Trilj).
Dicmo je bilo u sastavu hrvatske države od njezina nastanka do najezde Turaka.
Prvi zapisi o Dicmu datiraju iz 9. stoljeća od nepoznatog putopisca iz Ravenne.
Od 1524. Dicmo je u sastavu Turske. Nešto kasnijom podjelom pripadalo je u Kliški sandžak Ejaleta Bosne. Turci su osvojeno Dicmo podijelili svojim borcima. Među tim posjednicima bili su: Zeliagić, Mahmut Kinić, Mustafa Vanilj, Izak efendi Kakahajić, Šaban Balaisić- Belanić, Matetić- Satković i Mehmed Ahmetović.
Nakon morejskog rata Dicmo je karlovačkim mirom 1699. pripalo Mletačkoj Republici, koja ga je zauzela već nekoliko godina ranije.
Poslije tog rata, koji je opustošio sve to područje, bitno se izmijenio sastav stanovništva. Među starosjediteljima koji su ostali zabilježeni su Ivan, Lovre, Petar i Mijo Radanović, kojima je dodijeljeno 10 kanapa zemlje u Sičanima i 40 u Dicmu koju su i prije obradivali (26. lipnja 1694.).
Skupinu naroda iz Duvna u Krušvar je doveo Pavao Bilandžić, pa je po njemu dobila ime jedna banderija. Prema tradiciji, iz Hercegovine su došli pripadnici Maretićeve banderije.
Tada se Dicmo dijelilo na dvije banderije: Bilandžića u Krušvaru i Ercegovcima, i Maretića koja je obuhvaćala Sičane, Mojanku, Polje, Koprivno i Radinje. Maretića je bilo i na Zelovu-Neoriću, te u udaljenom selu Podhumci.
Prema popisu stanovništva iz 1709. na dicmanjskom je području živjelo 1179 osoba i to 496 na području banderije Pavla Bilandžića u Krušvaru i 683 na području banderije Ilije Maretića pok. Bože na drugom kraju Dicma.
Podruzi se spominju u selu Mrkodol, župa Duvno odakle su vjerojatno došli 1693. Opći providur je dodijelio 25 kanapa zemlje udovici Mandaleni Podrug u Sičanima, jer je uzdržavala 10 ljudi. Spominje se da su na Dicmu zemlju dobili na obrađivanje obitelji Sunac, Pavičić i Kominković, ali su ta prezimena nestala s Dicma. U Sičanima, ispod zelenog bunara, dobio je 26. listopada 1697. Petar Zebić 20 kanapa zemlje. Prema popisu iz 1709. Petar je imao brata Juru s 10 članova obitelji, a sam ih je imao 5. Zebići su vjerojatno Hercegovci iz Brotnja, jer je 1693. Pavao Cebić iz Brotnja spomenut u hercegovačkim ugovorima o prijelazu.
Oko 1700. na Dicmo se doselio i manji broj pravoslavnih i nastanio se u Sušcima. Zaselak je dobio ime po obiteljima Sušković koje su upisane u mletačkom katastru. Šimun Žura (danas Žure) s Dicma, najvjerojatniji starosjedilac, sudjelovao je u ratu kao vojnik i dobio nešto zemlje u Krušvaru. Braća Filip i Andrija Kovačević osporavali su mu pravo na vlasništvo. Zemlje su se nalazile u Prisoju gdje se i danas nalaze njihove kuće.
U to doba župu Dicmo držali su franjevci. Župnik je 1703. i 1704. bio fra Lovro Jazičić koji je vodio matice krštenih. U toj matici upisano je 45 krštene djece s roditeljima i kumovima u 1703. godini, a 33 do 6. prosinca 1704. godine. Popis je obuhvaćao Dicmo, Krušvar i Koprivno. Iako je vremenski razmak od dvije godine malen ipak je u njima upisano dosta obitelji koje su kasnije (1709.) ušle u mletački katastarski popis, ali postoje imena i prezimena kojih kasnije nema, pa ih stoga donosimo: Svenvidović, Tović (?), Klarić, Ćulinović, Buroeljević, Vuloković, Stranić, Višcić, Ciganin, Bokić, Koceljikin, Kapić, Karinović, Vujanović, Radojević, Buzdrak, Palešić, Pavlinović, Dučević, Suturić, Baričić, Brakus, Matijašević, Ilišavić, Kalda. Iz Koprivna se spominju: Ajduković, Haničić, Suljić, Vuđanić, Jarbešić, Skoličić, Stolišić, Podrugović, Suplić, Kokić, Mikrutović. Vjerojatno su u potrazi za boljim zemljama krenuli dalje ili se vratili u stari kraj. Kasnije su na Dicmo nadošli i oni koji su se zbog nepovoljne granice kretali u potrazi za zemljama pa su se neki smjestili i uz dicmanjsko polje.
„Ubavo“ (ameno) Dicmo višeput spominje Alberto Fortis u svome Putu u Dalmaciju (Viaggio in Dalmazia, 1780.). Dicmo je tako izašlo na glas, pa ga kao mjesto radnje svog romana Morlaci (Les Morlaques, 1788.) koristi Giustiniana Wynne.
Poslije pada Mletačke Republike 1797. Dicmo slijedi sudbinu ine Dalmacije: pripada Austriji mirom u Campo Formiju, pa Francuskoj (1805.-1813.), pa opet Austriji (1813.-1918.). Pod Austrijom uvedena je obvezatna pučka škola. Uskotračnom željeznicom Split-Sinj povezano je i Dicmo. Austrija je uvela nešto reda, iskorijenila hajdučiju (koje je bilo i na Dicmu), ta dio muškaraca unovačila u Žandarmeriju. Za Ausytrije nema bitnih investicija na Dicmu. U to doba počinju jača iseljavanja. Jedna skupina Dicmanjanaca odselila se potkraj XIX stoljeća u Hrtkovce u Srijemu (gotovo svi potomci su protjerani 1991.).
Od 1918. Dicmo je u Jugoslaviji, u kojoj također nema bitnih investicija na Dicmu, sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Na Dicmo je uvedena električna struja, 1962. asfaltirana je cesta Split-Sinj koja prolazi kroz Dicmo, a kasnije je prispio i vodovod.
Od 1990. Dicmo je u samostalnoj Republici Hrvatskoj, koja je ponovo uspostavila nekadašnju općinu Dicmo. U razdoblju 1990.-2005. na vlasti je bila Hrvatska demokratska zajednica, sama ili u koaliciji.
Najvažnija investicija u posljednje doba je uspostava gospodarske zone.
Gospodarstvo[uredi | uredi kod]
Gospodarska zona je sjevernom dijelu Dicma (Sičane). Pored većeg broja već postojećih tvrtki u toj zoni, postoji mogućnost za ulazak novih, jer je dio gospodarske zone još slobodan. Zahvaljujući relativno niskoj cijeni zemljišta, ulaganje u ovu zonu (koja je udaljena 20-ak minuta od Splita) može se isplatiti u kratkom roku.
Stanovnici Dicma su se stoljećima izdržavali ratarstvom (u novom vijeku orijentirali su se znatnije na kukuruz) i stočarstvom (najviše ovčarstvom). U pretprošlom i prošlom stoljeću u sve znatnijem broju odlazili su na rad izvan Dicma, osobito kao zidari, a kasnije i u Brodogradilište u Splitu. Tek u posljednje doba razvija se industrija, ponajviše u gospodarskoj zoni.
Znameniti ljudi[uredi | uredi kod]
Na Dicmu je rođen slikar Frane Šimunović, pošto mu je otac književnik Dinko Šimunović bio prvi učitelj u Dicmu. S Dicma su sociolog i svećenik don Ivan Grubišić, te političar Luka Podrug. Među potomcima iseljenika s Dicma, u prvom ili drugom naraštaju, su političari Duško Bilandžić (povjesničar, bivši potpredsjednik Republike Hrvatske), Zvonimir Bešker (pravnik, nekadašnji član Izvršnog vijeća), Michael Anthony Bilandic (Bilandžić, nekadašnji gradonačelnik Chicaga), Davor Štern (menedžer, bivši ministar), športaši olimpijci Joško Murat (atletičar), Ratko Rudić (vaterpolist i trener), Đuro Savinović (vaterpolist), osnivačica prve pedijatrijske kardiološke ambulante na Balkanu Marija Bešker, glumica Milka Podrug-Kokotović, skladatelj Zlatan Stipišić „Gibonni“ itd.
Obrazovanje[uredi | uredi kod]
Dicmo ima dvije osnovne škole (Kraj i Krušvar) i dječji vrtić.
