Bosna i Hercegovina u Osmanskom Carstvu
|
| Historija Bosne i Hercegovine |
| Hronološki |
|
Do 958 |
| Po temama |
|
Vladari |
Osmanlijsko razdoblje Bosne i Hercegovine traje od 1463. godine i uspostavljanja Bosanskog sandžaka do 1878, kada je Austro-Ugarske anektirala Bosnu i Hercegovinu. Dolazak Osmanlija je vjerovatno najvažniji događaj u historiji Bosne i Hercegovine, i imao je ogromne vjerske, jezičke, kulturne, političke, i vojne posljedice za to područje. Za vrijeme osmanlijske vladavine islam i judaizam se po prvi put značajno pojavljuju u Bosni dok se pravoslavlje širi na čitav prostor današnje države. Političari i mislioci bosanskog porijekla imaju uticaj na tok historije daleko van granica njihove domovine, dok u samoj Bosni su utemeljeni gradovi poput Sarajeva i Mostara, a sa njima i izgrađeni impresivni arhitektski objekti poput Starog Mosta i Ferhadije džamije. Savremene granice Bosne i Hercegovine također potiču iz ovog doba.
Bosna je Turcima bila lak plijen, gospodarski iscrpljena nakon ponovljenih ratova protiv Ugarske, razjedinjena čestim borbama između kralja i regionalnih feudalaca i podijeljena vjerskim razlikama. Kmetovi su bili nezadovoljni, preopterećeni davanjima plemstvu i troškovima čestih ratova.
Krstjani i bivši krstjani (kriptokrstjani koji su u doba posljednja dva bosanska kralja bili prisiljeni pokatoličiti se) prigrlili su islam. Korijeni masovne islamizacije su u prethodnih 250 godina vjerskih sukoba između Rimokatoličke crkve i Crkve bosanske, koji su se događali usporedno s opetovanim političkim i vojnim napadima ugarsko-hrvatskih kraljeva na Bosnu. Bosanski kmetovi, koji su morali nositi gospodarski teret kako trajnih sukoba između domaćih feudalaca tako i ratova protiv ugarsko-hrvatskih kraljeva, bili su krajnje nezadovoljni svojim položajem i otvoreni za vještu osmansku promidžbu koja im je obećala ukidanje kmetstva i bolje uvjete života. Bilo je nekih sličnosti u doktrini i načinu prakticiranja vjere između islama i Crkve bosanske. Neki povjesničari iznijeli su tvrdnju da su širenju islama pridonijeli islamski asketski redovi, primjerice derviši. Mladi ljudi koji se lako prilagođavaju prelazili su na islam iz oportunizma te često dostizali visoke državne i vojne položaje što je privuklo njihove rođake i poznanike. Za niže plemstvo prelazak na islam mogao je značiti dobivanje zemlje kao nagradu za vojnu službu, a za seljake smanjenje davanja zemljoposjednicima i državi. Prijelaz na islam značio je za vođe polunomadskih Vlaha smanjenje ili brisanje porezne obveze, ali su za uzvrat morali obavljati određenu vojnu službu. Za relativno malobrojne trgovce i obrtnike u gradovima prednosti promjene religije bile su očite jer su Osmanlije vojno, upravno i vjerski bili koncentrirani u gradovima.
Nakon pada Bosanskog Krljevstva, Osmanlijama je trebalo nekoliko desetljeća da konsolidiraju svoju vlast. 1482. je tako slomljen otpor lokalnih velikaša u Hercegovini.
Prve godine osmanlijske vlasti u Bosni je karakterizirala borba za prevlast između Osmanlija i Mađarske, pri čemu su obje strane neko vrijeme pokušavali instalirati svoje pretendente na bosanski prijesto - Osmanlije Matiju Kotromanića, a Mađari Nikolu Iločkog. Otpor posljednjih domaćih velikaša u Hercegovini je, pak, slomljen 1482. godine, nakon čega je i ta oblast prešla pod osmansku vlast.
Mađarske snage su povremeno vršile pohode i preotimale otomanske posjede, ali je njihov otpor konačno slomljen početkom 16. vijeka. 1521. godine je Mađarska izgubila Beograd, a zajedno s njom i Srebreničku banovinu, a 1526. u bitci kod Mohača uništena mađarska država. Njeni ostaci su se stavili pod zaštitu dinastije Habsburg, koja je preuzela i bivše mađarske posjede u Bosni. No, ta je vlast bila kratkog vijeka, jer Osmanlije nezadrživo napreduju prema zapadu, osvajajući Jajce te velike Like, Slavonije i Dalmacije u današnjoj Hrvatskoj.
Osmanlije svoje uspjehe prije svega duguju postojanju snažne centralne vlasti koja je uvijek mogla mobilizirati daleko više ljudstva, te ih držati pod čvršćom disciplinom od rascjepkanih feudalnih državica tadašnje Evrope. Za tako nešto su također bile nužno osigurati stalan i pouzdan izvor financijskih sredstava. U slučaju Osmanskog Carstva su to bila osvajanja susjednih država, kao i porezi, pri čemu su nemuslimanski podanici Carstva bili u inferiornom položaju prema muslimanima. Zbog toga se u BiH u prvim vijekovima osmanske vlasti traje postupan, ali neumitan proces prelaženja na islam, koji je za posljedicu imao potpuni nestanak krstjanske zajednice, dok su se od kršćanskog stanovništva očuvali jedino katolici i pravoslavci.
Godine 1580. je osmanska vlast u Bosni reogranizirana kroz osnivanje Bosanskog ejaleta (vilajeta). U tom periodu se snaga osmanske centralne vlasti, s jedne strane, odlikukje snažnim poreznim i drugim pritiskom na lokalno stanovništvo, ali isto tako uspostavljanjem mira i relativnog blagostanja koje je iza sebe ostavilo brojne vrijedne kulturne i druge spomenike. BiH je u tom periodu doživjela i dolazak sefardskih Židova koji su u njoj našli utočište nakon progona iz Španije.
Krajem 16. vijeka se otomanski prodor na zapad usporava nakon što Habsburgovci jačaju centralnu vlast na svojim posjedima, i organiziraju sistem vojničkih kolonija poznat kao Vojna Krajina. U 17. vijeku na toj granici traju povremeni sukobi s neodlučnim rezultatom, dok nakon iscrpljujućeg kandijskog rata s Mletačkom republikom Otomansko carstvo gubi dio teritorija Bosanskog ejaleta koji će kasnije postati dio današnje Hrvatske.
Prekretnicu u otomanskoj historiji je predstavljao poraz pod Bečom 1683. godine, nakon čega su Habsburgovci tokom dugotrajnog rata Osmanlijama preoteli Mađarsku i Slavoniju, dok su Mlečani iz Dalmacije također izvršili prodore u tadašnje bosanske teritorije. Ti gubici su potvrđeni mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine. Teritorijalni gubici su se nastavili i temeljem Požarevačkog mira iz 1718. kada je ustanovljena trajna granica između tadašnjih mletačkih posjeda u Dalmaciji i Osmanskog carstva - te koja će poslije biti temelj današnjih južnih granica BiH. Istim mirovnim ugovorom Habsburgovci su preuzeli dio današnjeg teritorija BiH, ali su ih morali napustiti nakon poraza u ratu 1739. godine.
Ti su događaji imali važne posljedice na historiju BiH. Iz izgubljenih otomanskih teritorija je veliki dio prognanog muslimanskog plemstva našao utočište u Bosni. Isto tako je gubitak bogatih područja u Mađarskoj oslabio otomanske financije, a samim time i centralnu vlast. S druge strane su lokalni otomanski feudalci to nastojali nadoknaditi pojačanim tlačenjem kršćanskog stanovništva ili raje, što je dovelo do sve većeg broja ustanaka i prebjega na habsburšku, odnosno mletačku teritoriju.
U 18. vijeku se javljaju i prve pobune lokalnog muslimanskog plemstva protiv centralne vlasti. Djelomično nastojeći suzbiti nezadovoljstvo, centralna vlast čini manje ustupke lokalnim feudalcima, dajući im široku autonomiju kroz postojeći sistem kapetanija.
Godine 1788. su Bosnu i Hercegovinu, u savezu s Rusijom, pokušali osvojiti Austrijanci, ali je taj pokušaj, najviše zbog diplomatskog pritiska drugih evropskih sila i krize izazvane izbijanjem francuske revolucije, 1791. završio samo manjom korekcijom granice u današnjoj Sjeverozapadnoj Bosni, koja i danas dijeli Hrvatsku i BiH.
Osmanlijsko Carstvo, koje je početkom 19. vijeka bilo u savezu s Napoleonom, gubi još jedan rat s Rusijom. Otomanski sultani postaju svjesni da su nužne reforme vojske i državne uprave kako bi im se država mogla ravnopravno mjeriti s evropskim silama. Takva nastojanja u mnogim dijelovima Carstva, uključujući Bosnu, izazivaju otpor konzervativnih krugova i lokalnog plemstva.
1813. godine sultan pokušava skršiti taj otpor, te šalje u Bosnu Siliktar Ali-pašu, koji je imao zadatak da započne proces ukidanja kapetanija u Bosni. Sultan uskoro šalje veliku vojsku, sačinjenu od turskih i albanskih vojnika da pokore Sarajevo, a također 1820. godine izvršeni su napadi na Mostar i Srebrenicu, te su ubijena dva kapetana: iz Banja Luke i Dervente.
Dodatni poticaj osmanlijskim reformama su bili srpski ustanci, kojim je Srbija dobila autonomiju 1815., isto kao i ustanak Grka koji je počeo 1821. Novi sultan Mahmut II.,1826. godine vrši veliku reformu vojske i pokolj janjičara. Godine 1831. diže se bosanski feudalci na čelu sa Husein-kapetanom Gradaščevićem započinju veliku pobunu kojoj je cilj ishoditi autonomiju Bosne. Te iste godine bosanska vojska, sa Husein-kapetanom Gradaščevićem na čelu, osvaja Travnik i zarobljava vezira, te ga javno ponižava, tjerajući ga da skine novu "reformsku" odjeću i obuče tradicionalnu nošnju. Zatim, bosanska vojska od preko 25.000 vojnika nanosi veliki poraz Velikom veziru na Kosovu, a 12. septembra 1831. godine, u Sarajevu, i zvanično proglašava autonomiju Bosne, iako je diplomatski poručeno sultanu da će se i dalje on smatrati vrhovnim vladarom Bosne.
Sultan, potom, uspijeva da unese neslogu među Bošnjake, i pridobija na svoju stranu Ali-agu Rizvanbegovića i Smail-agu čengića, te šalje veliki vojni kontigent od preko 30.000 vojnika na Sarajevo, te bosanska vojska doživljava veliki poraz u maju 1832. godine. Husein-kapetan Gradaščević se povlači u Austriju. Godine 1836. nekoliko kapetana iz okoline Bihaća diže pobunu, koja je bila krvavo ugušena od strane vojnih trupa iz Anatolije. Sljedeća velika pobuna se desila 1840. godine, kada je ponovo Vezir bio istjeran iz Travnika, ali i ta pobuna biva uskoro ugašena od strane regularnih osmanlijskih trupa. 1850. godine sultan salje u Bosnu Omer-pašu Latasa, koji do kraja 1850. godine uspostavlja potpunu kontrolu nad Bosnom i ukida kapetanije, te uvodi novi sistem vlasti, koji je dijelio zemlju u 9 oblasti, od kojih je svaka bila pod vlašću kajmakama.
U istom periodu u susjednoj Hrvatskoj se javlja ilirski pokret, koji će se početi zalagati za prisajedinjenje otomanske BiH u jednu veliku južnoslavensku državu. U susjednoj Srbiji tamošnji nacionalni pokret lokalno kršćansko, pogotovo pravoslavno, stanovništvo počinje smatrati dijelom srpske nacije. Nešto kasnije hrvatski nacionalisti počinju Bosnu, uključujući njeno muslimansko stanovništvo, smatrati dijelom hrvatske nacije i države.
Sve to, kao i postojanje de facto nezavisnih Srbije i Crne Gore, kao i sve gora ekonomska situacija u Bosni, dovela je do sve češćih pobuna kršćanske raje u BiH. One 1875. eskaliraju u hercegovački ustanak, koji se širi na teritorij Bosne. Slijedeće godine na stranu ustanika interveniraju Srbija i Crna Gora, a da bi te države spasila otomanske odmazde, intervenira i Rusija čije snage dopiru pred Istanbul.
Nastojeći spriječiti Rusiju da preuzme potpunu kontrolu nad Balkanu, ostale evropske sile sazivaju Berlinski kongres. Njime je, između ostalog, formalno potvrđen suverenitet Otomanskog carstva nad BiH, ali, u svrhu zaštite kršćanskog stanovništva, odlučeno da vlast nad tim područjem, kao i nad Sandžakom, provodi Austro-Ugarska. Lokalni muslimanski feudalci i dijelovi otomanskih garnizona su se u ljeto 1878. tome pokušali suprotstaviti oružjem, ali je taj otpor brzo ugušen.
Postoji mišljenje da je u stoljećima otomanske vlasti vladala kulturna pustoš, da se intelektualni i duhovni život sveo na rudimentarne i zakržljale forme. Takva je slika dočarana mnogim djelima jugoslavenskih povjesničara, a romanopisac Ivo Andrić donio ju je "u gotovo karikaturalnoj formi u svojoj izrazito antimuslimanskoj disertaciji"[1] o kulturi u otomanskoj Bosni:
Učinak turske vladavine bio je apsolutno negativan. Turci nisu uspjeli donijeti nikakav kulturni sadržaj ni osjećanje nekakve uzvišene misije čak ni onim Južnim Slavenima koji su primili islam.[2]
Britanski povjesničar Noel Malcolm ocenjuje ovakve tvrdnje kao slijepe predrasude:
Ovakve tvrdnje izražavaju slijepe predrasude - svojeglavu sljepoću pred velebnim spomenicima otomanske arhitekture u Bosni, i nešto razumljiviju sljepoću pred širokim rasponom književnih djela koja su napisali bosanski muslimani pod otomanskom vlašcu, od kojih su mnoga bila i nepoznata u vrijeme kad je Andrić pisao svoju disertaciju (1924.).[1]
Malcolm podseća da je još vrlo teško donijeti pravu ocjenu tih bosanskih spisa, koje poznaje samo šacica znanstvenih stručnjaka u cijelom svijetu. Malo ih je dosad prevedeno, a mnogi spisi postoje samo u izvornom rukopisu. Prije nego što je pocelo uništavanje Sarajeva granatama 1992. godine, u Gazi Husrev-begovoj biblioteci bilo je 7500 rukopisa, u Orijentalnom institutu 5000, u Historijskom arhivu 1762 a u Nacionalnoj biblioteci 478.[3] Već se iz samih ovih brojeva dade zaključiti da Bosna pod otomanskom vlašcu nije bila kulturna pustoš, a mnoga djela bosanskih pisaca, na turskom, arapskom i perzijskom jeziku, čuvaju se u pojedinim zbirkama u Istanbulu, Beču, Kairu i drugim mjestima.[1] Posebnu je pozornost privukao odredeni način pisanja, takozvana aljamiado-književnost. To su djela napisana na bosanskom jeziku[4], ali arapskim pismom. Aljamiado se sastoji od razne poezije pisane arapskim klasičnim metrima: vjerske poezije, pjesama na moralne i društvene teme, pa i erotskih ljubavnih stihova. Među pjesnicima bilo je poglavara derviških redova, vojnika i žena.[5] Jedan aljamiado-pisac, Muhamed Hevaji Uskufi (umro 1651.), sastavio je i bosansko-turski rječnik u stihovima, jedan od najstarijih rječnika od svih južnoslavenskih jezika.[1]
Sve vrijeme turske vladavine, begovi u Bosni i dalje su pisali bosanskom varijantom ćirilice, bosančicom, a tri stoljeća služili su se njome i franjevci, u tiskanim djelima i u rukopisima.[1] U Bosni se prilično vodilo računa o jeziku, pa je Mauro Orbin u Kraljevstvu Slavena 1601. zapisao: "Od svih naroda koji govore slavenski, Bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik; i diče se činjenicom da jedini oni dan-danas paze na čistotu slavenskoga jezika."[6]
Za vrijeme otomanske vladavine su posebno žive bile dekorativne umjetnosti, kao što su kaligrafija i slikanje minijatura.
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Povijest Bosne - Noel Malcolm
- ↑ Andrić, Development of Spiritual Life in Bosnia, str. 38.
- ↑ Gazić, "Les Collections manuscrits".
- ↑ "Suvremeni bošnjacki povjesnicari pridaju veliko znacenje cinjenici da su pisci u to doba nazivali svoj jezik bosanskim. Ali time se mislilo samo na to da se taj jezik govori u Bosni, a nije se time htjelo reci da se on razlikuje od tog istog jezika kako se govori negdje drugdje" (Malcolm).
- ↑ Vrijedan sažetak vidi Balic, Das unbekannte Bosnien, str. 271-281. Novija studija jest Hukovic, Alhamiado književnost i njeni stvaraoci.
- ↑ Orbini, Regno de gli Slavi, str. 377.