Anton Hansen Tammsaare

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Anton Hansen Tammsaare
Biografske informacije
RođenjeAnton Hansen
30. siječnja 1878.
Estonija Vetepere, Estonija
(tada  Rusko Carstvo)
Smrt1. ožujka 1940.
Estonija Tallinn, Estonija
PseudonimA. H. Tammsaare
SupružnikKäthe-Amalie Veltman (v. 1920)
Obrazovanje
Alma materUniverzitet u Tartuu
Zanimanjepisac
Opus
Književni pravacrealizam, modernizam
Jezikestonski jezik
Znamenita djela
Inspiracija

Anton Hansen, poznatiji po pseudonimu Anton Hansen Tammsaare (Vetepere, 30. siječnja 1878.Tallinn, 1. ožujka 1940.), estonski pisac. Tammsaare je autor romaneskne pentalogije Istina i pravda (estonski: Tõde ja õigus, 1926.1933.), koja se danas smatra jednim od ključnih djela estonske književnosti i koja je dobila epitet "estonskog romana".

Biografija[uredi | uredi kod]

Anton Hansen rođen je 1878. godine u selu Vetepere u Estoniji kao sin farmera. Iako su živjeli u teškim financijskim uvjetima, Hansen je uspio skupiti dovoljno novca za sinovljevo obrazovanje; Hanse je imao još i brata te mlađu sestru, Mariju. To je bila posljedica činjenice da su Hansenovi bili prilično progresivna obitelj za svoje doba; primjerice, njegov je otac redovito naručivao i čitao novine, što je bila iznimno rijetka prakta u tadašnjoj Estoniji. Osnovnu školu završio je u Väike-Maarji, a gimnaziju u Tartuu, gdje također upisao i pravni fakultet. Tuberkuloza mu je 1911. godine prekinula studiranje, tako da je preko godinu dana boravio u bolnici u Sočiju, nakon čega je šest godina proveo na Jürijevoj (brat) farmi u Koitjärveu. Tamo je intenzivno čitao Homera, Shakespearea i Cervantesa.

Godine 1919., nakon što je Estonija postala nezavisna, a njegovo se zdravlje poboljšalo, Hansen se preselio u Tallinn, gdje je počeo pisati prozna djela temeljena na životima estonskog naroda koja će mu u narednim desetljećima osigurati mjesto u historiji estonske književnosti. Sljedeće godine oženio se s Käthe Veltman, s kojom će imati kćer Riitu i sina Eerika.

Osim za pisanje, Tammsaare je bio jako zainteresiran za psihologiju i filozofiju. Iako su njegova djela reflektirala ideje Bergsona, Freuda i Junga, bio je protivnik kozmopolitanizma, smatrajući koncept europske kulture nečim što treba napusiti. Kao i grupa Tartuska renesansna, koju su vodili preporoditelj Carl Robert Jakobson i Jaan Tõnisson, Tammsaare je vjerovao kako su stupovi estonske kulture farmeri i intelektualci iz ruralnih krajeva.

Od 1920-ih godina pa nadalje, Tammsaare je imao priličnog uspjeha kao pisac, što je spašavalo obitelj od ozbiljnijih financijskih poteškoća. Ipak, cijela je obitelj bila vrlo slabog zdravlja; njegova supruga nikada se nije potpuno oporavila od teškog poroda sina Eerika, a sam Tammsaare je 1939. godine ponovo završio u bolnici na duže vrijeme, ovoga puta zbog abdominalnih problema. Dana 1. ožujka 1940., Tammsaare je pronađen mrtav u svojoj radnoj sobi; službena smrtovnica navela je da je umro od srčanog udara. Pokopan je u Tallinnu nekoliko dana nakon smrti.

Opus[uredi | uredi kod]

Na Tammsaareov su književni rad, u različitm fazama njegove karijere, utjecali, među ostalima, Oscar Wilde, Knut Hamsun i André Gide, međutim prije svega bili su to ruski realisti, o kojima je rekao sljedeće: "U cijelom svijetu književnosti, nikada nisam pročitao ništa što se može usporediti s Rusima... nema nikoga tko se može usporediti s Tolstojem, Dostojevskim ili Gogoljem." Govoreći o Dostojevskom, rekao je: "zaista me uznemirio: Pod njegovom sam utjecajem živio u hodajućem snu. Posebno me držao roman Zločin i kazna". Taj je utjecaj evidentan u Tammsaareovim ranim djelima, koja se mogu opisati kao djela ruralnog poetskog realizma, iako su neka među njima opisivala i revolucionarni duh iz 1905. godine.

U periodu od 1908. do 1919. godine, što se nerijetko naziva njegovim drugim periodom, napisao je nekolicinu kraćih novela urbane tematike kao i nekoliko zbirki kratkih priča i minijatura. Utjecaj Oscara Wildea vidljiv je ponajprije u djelu Poiss ja liblikas (sh. Dječak i leptir, 1915.). Njegovo globalno najpoznatije i najčitanije djelo njegov je posljednji roman, Põrgupõhja uus Vanapagan (sh. Nepodopštine novog Sotone, 1939.).

Međutim, njegovo najvažnije djelo i svojevrsni klasik estonske književnosti zapravo je pentalogija Tõde ja õigus (sh. Istina i pravda), koja je objavljena između 1926. i 1933. godine. Romani se, u vidu opsežne kronike, bave različitim fazama razvoja estonske historije, a sam Tammsaare naveo je kako se svaki od pet romana bavi drugom centralom temom: (1) zemlja; (2) Bog; (3) država i društvo; (4) jastvo, i; (5) rezignacija. Prvi dio generalno se smatra najkvalitenijim. U pitanju je klasični "seoski roman" po uzoru na Hamsuna, za koji se smatra da najbolje utjelovljuje i prikazuje "estonski temperament", posebice u vidu dvojice suprostavljenih farmera, Andresa i Pearua. Drugi dio sadrži niz školskih scena iz Tartua te je iznimno popularan u Estoniji, iako su ga sovjetski cenzori svojedobno kombinirali s trećim dijelom, koji se ujedno smatra i najlošijim nastavkom, unatoč opisu Revolucije iz 1905. godine koji je iznimno sličan onima iz Pasternakovog romana Doktor Živago. Pentalogija je prevedena na niz svjetskih jezika.

Bibliografija[uredi | uredi kod]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]