Anka Butorac

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
ANKA BUTORAC
Butorac Anka.jpg
Datum rođenja 27. avgust 1903.
Mesto rođenja Donje Pazarište, kod Gospića

 Austrougarska
Datum smrti 22. januar 1942. (39 god.)
Mesto smrti Kostajnica
Flag of Hrvatska ND Hrvatska
Suprug Blagoje Parović
Profesija radnica, ilegalka, aktivistica
Članica KPJ od 1924.
Učešće u ratovima Narodnooslobodilačka borba
Narodni heroj od 14. decembra 1949.

Anka Butorac-Parović (Donje Pazarište, kraj Gospića, 27. kolovoza 1903.Hrvatska Kostajnica, 22. siječnja 1942.) bila je radnica, sindikalna aktivistica i sudionica Narodnooslobodilačke borbe.

Zbog svog revolucionarnog rada proganjana i hapšena. Pokušala je otići u Španjolsku zajedno sa dobrovoljcima, ali je uhapšena. Godine 1940. postaje članom CK KPH. Bila je zatvorena u Lepoglavi i drugim ustaškim zatvorima. Nakon bega iz zatvora odlazi u partizane. Nakon ranjavanja je uhvaćena i mučena, te podliježe ranama 1. siječnja 1942. godine.

Posthumno je proglašena narodnim herojem Jugoslavije.

Životopis[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođena je 27. kolovoza 1903. godine u selu Donjem Pazarištu, kraj Gospića, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Djetinjstvo je provela radeći na polju i čuvajući stoku.

Radnički pokret[uredi - уреди | uredi izvor]

Poslije završetka Prvog svjetskog rata, pošla je u grad. Isprva je radila u Sisku, u skladištu jednog trgovačkog poduzeća. Svibnja 1923. godine, postala je blagajnica sindikalne podružnice Nezavisnih sindikata u poduzeću.

Član KPJ postala je 1924. godine.[1] Godine 1925., otišla je u Zagreb, gdje je izučila krojački zanat i zaposlila se u tvornici rublja. Godine 1926., bila je primljena u članstvo Komunističke partije Jugoslavije. Radila je i kao blagajnica u Mjesnom komitetu „Crvene pomoći“ u Zagrebu. U proljeće 1927. godine, bila je izabrana za članicu uprave Saveza radništva odjevne industrije i obrta u Zagrebu, a iste godine i za članicu Centralne uprave Saveza radništva odjevne industrije i obrta Jugoslavije.[1] Na Plenumu Mjesnog sindikalnog vijeća Zagreba, održanom 17. listopada 1927. godine, na kojem je prisustvovao i Josip Broz Tito, Anka je izabrana za članicu Komisije za rad među ženama.

Tijekom partijskog rada u Zagrebu, Anka se upoznala, a potom i udala, za Blagoja Parovića, poznatog jugoslavenskog revolucionara, koji je tada isto radio u zagrebačkoj partijskoj organizaciji. Poslije uvođenja Šestosiječanjske diktature 1929., Anka je bila uhićena u masovnom uhićenju komunista u Zagrebu u travnju. U istražnom i sudskom zatvoru provela je petnaest mjeseci, a zatim je internirana u rodno mjesto. Uskoro je uspjela pobjeći iz sela i ponovo se vratila u Zagreb, gdje je živela ilegalno.

Školovanje u SSSR[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 1930. godine, odlukom KPJ, poslana je u Sovjetski Savez, gdje joj se tada već nalazio suprug. Početkom 1932. godine, Anka je u Moskvi rodila kćer Maju. Poslije završenog četvorogodišnjeg školovanja na Komunističkom sveučilištu nacionalnih manjina Zapada, krajem 1935. godine, ponovo je upućena na partijski rad u Jugoslaviju.

Povratak u zemlju i hapšenja[uredi - уреди | uredi izvor]

Blagoje Parović, muž Anke Butorac, u Španiji

Isprva je radila u Sisku, a zatim u Čakovcu i Varaždinu. Kao sindikalna radnica, u Čakovcu je, u proljeće 1936. godine, organizirala sindikalnu školu. Bila je i jedna od glavnih organizatora štrajka radnika poduzeća „Tivar“ u Varaždinu, u kojem je sudjelovalo oko 2.300 radnika.

Uhićena je sredinom travnja 1937. godine u Nevesinju, rodnom mjestu svog supruga. Provela je tri mjeseca u istražnom zatvoru u Petrinji, a zatim je puštena uslijed nedostatka dokaza. Početkom kolovoza 1937. godine, na Osnivačkom kongresu Komunističke partije Hrvatske, na Titov prijedlog, izabrana je u članstvo Centralnog komiteta. Radila je u zagrebačkim sindikalnim organizacijama i otpremanju dobrovoljaca u Španjolsku. Početkom travnja 1938. godine, bila je uhićena prilikom pokušaja ilegalnog odlaska u Španjolsku. Provela je nekoliko mjeseci u zatvoru, a zatim je puštena.

Godine 1940. postaje članom CK KPH.[1] Surađivala je u listu „Ženski svijet“, koji je KPJ pokrenula početkom 1939. godine, a početkom 1940. postala je i članica Redakcije. Zajedno sa Jovicom Markovićem i Stipom Ugarkovićem, bila je u Štabu (stožer) za organizaciju prvosvibanjskih demonstracija u Zagrebu, 1940. godine. Ponovno je bila uhićena 10. kolovoza 1940. godine, kada je policija upala na sjednicu CK KPH. Tada je, sa nekoliko članova CK, bila odvedena u zatvor u Lepoglavi.

Drugi svetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

U zatvoru je dočekala fašističku okupaciju Jugoslavije i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine. Tada su ustaše zatvorenike premještali iz logora u logor. Anka je isprva bila prebačena u logor kod Gospića, kojeg su ustaše oformili za Srbe, zatim je, u kolovozu, prebačena u Jastrebarsko, a dva mjeseca kasnije, u koncentracijski logor „Danica“ u Koprivnici. Partijska organizacija iz Koprivnice uspjela je osloboditi Anku i druge komuniste iz logora 26. prosinca 1941. godine.

Poslije oslobođenja iz logora, Anka se najprije prebacila u Zagreb, gdje je ilegalno boravila oko 20 dana, a poslije uspostavljanja veze sa partizanima, pošla je na Baniju. Na putu do Banijskog partizanskog odreda, grupa ilegalaca iz Zagreba, u kojoj se nalazila Anka, naišla je na ustašku zasjedu kod sela Veliko Krčevo. U borbi je Anka bila teško ranjena i zarobljena. Ustaše su ju odveli u Kostajnicu, gdje je bila podvrgnuta ispitivanju i mučenju. Tri dana poslije, 22. siječnja 1942. godine, Anka je umrla.

Za narodnog heroja proglašena je 14. prosinca 1949. godine.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Narodni heroji Jugoslavije. „Mladost“, Beograd 1975. godina.
  • Heroine Jugoslavije. „Spektar“, Zagreb 1980. godina.
  1. 1,0 1,1 1,2 Život i vrijeme Tatjane Marinić, jedne od osnivača Studija socijalnog rada u Hrvatskoj