Splitsko-makarska nadbiskupija

Izvor: Wikipedia
Splitsko-makarska nadbiskupija
{{{opis}}}
Latinski naziv Archidioecesis
Spalatensis-Macarscensis
Status nadbiskupija
Nadnevak uspostave 3. stoljeće

kao Salonitanska biskupija

Nadnevak uzdignuća na
razinu nadbiskupije
od 7. stoljeća Splitska nadbiskupija (splitski nadbiskup je primas Dalmacije i cijele Hrvatske)
27. srpnja 1969.
Nadnevak promjene statusa 30. lipnja 1828.

spajanje Makarske biskupije
i Salonitanske biskupije
spuštena na razinu biskupije

Metropolitansko sjedište nadbiskupijsko sjedište
Obred rimski
Država gdje se nalazi Hrvatska, Crna Gora
Broj katolika 428.382 (2004.)
Površina 4.088 km2
Biskup nadbiskup Marin Barišić
Podređene jedinice Dubrovačka biskupija

Hvarsko-bračko-viška biskupija
Kotorska biskupija
Šibenska biskupija

Službene stranice Splitsko-makarska nadbiskupija
Stanje od 18. travnja 2006.

Splitsko-makarska nadbiskupija (lat. Archidioecesis metropolitana Spalatensis-Macarskensis) rimokatolička je metropolitanska nadbiskupija, utemeljena oko 300. sa sjedištem u Saloni kao Salonitanska biskupija. Oko 640. sjedište se seli u Split. Splitskoj metropoliji od davnih je vremena tradicionalno pripadao primat nad ostalim hrvatskim biskupijama izražen kroz naslov primasa Dalmacije i čitave Hrvatske (Dalmatiae ac Totius Croatiae primas) koji su do 19. stoljeća nosili splitski nadbiskupi.[1]

Na teritoriju Republike Hrvatske obuhvaća grad Split i prostor Splitsko-dalmatinske, Šibensko-kninske i Dubrovačko-neretvanske županije te primorski dio susjedne Crne Gore. Sufraganske su joj biskupije Šibenska, Hvarsko-bračko-viška, Dubrovačka i Kotorska biskupija.

Današnji je nadbiskup Marin Barišić.

Povijest[uredi - уреди]

Uspostavljena je u 3. stoljeću kao Salonitanska biskupija. Najznamenitiji salonitanski biskup bio je sveti Dujam († 304.), kasniji svetac zaštitnik grada Splita i nadbiskupije.

Nakon razaranja rimske Salone 641. godine, izbjeglo stanovništvo naseljava se u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, gdje nastaje grad Split s katedralom posvećenoj Uznesenju Marijinu, a prvi nadbiskup bio je, prema tradiciji, Ivan Ravenjanin, koji je prema pisanju Tome Arhiđakona, obilazio krajeve Dalmacije i Hrvatske i poganskim Hrvatima navještao kršćansku vjeru.[2] U katedralu se u 7. stoljeću prenose relikvije salonitanskog biskupa mučenika iz 304. godine, svetog Dujma, te svetog Anastazija, Staša, koji postaju zaštitnicima i suzaštitnicima grada Splita.

Splitska je nadbiskupija održavala bliske odnose s hrvatskim knezovima i kraljevima koji su je obilato darivali posjedima. Tako je knez Trpimir I. darovao splitskoj Crkvi crkvicu sv. Jurja na Putalju, što je zabilježeno u tzv. Trpimirovoj darovnici.[3]

Odlukama splitskih crkvenih sabora 925. i 928. koje je potvrdio papa Ivan X. (914.-928.), splitski biskup uzvišen je na čast nadbiskupa i metropolita kojemu su bile podređene sve biskupije na području tadašnje Dalmacije i Hrvatske, od Kotora na istoku do Osora na zapadu.[4] Splitska je Crkva snažan zamah u razvoju dobila u doba crkvenih reformi koje je u Splitu i cijeloj Hrvatskoj uspješno provodio nadbiskup Lovro (1059.-1099.) zahvaljujući potpori hrvatskih kraljeva Petra Krešimira i Dmitra Zvonimira.[5]

Na crkvenom saboru održanom u Splitu 1059. godine potvrđeno je metropolitansko pravo splitskoj crkvi, a sv. Dujam je potvrđen kao učenik apostola sv. Petra. Prvi zaključak tog sabora iznosi:

Budući da je nekoć, blaženi Dujam bio poslan od apostola Petra u Solin, da propovijeda, određuje se, da ona crkva i grad gdje počivaju njegove svete kosti, ima prvenstvo nad svim crkvama ove provincije i da zakonito dobije provincijski naslov nad svim njenim biskupijama, i to tako da se samo po zapovijedi onog biskupa, koji po milosti Božjoj dobije tu stolicu, mogu održavati sinodi i posvećivati biskupi, jer je Gospod rekao: gdje bude tijelo, tu će se skupljati i orlovi."

Nakon dolaska mađarske dinastije Arpadovića na hrvatsko prijestolje 1102. godine i uslijed povremenih mletačkih osvajanja u Dalmaciji, umanjilo se značenje Splitske nadbiskupije. Osnivanjem Dubrovačke metropolije (1120.), Zadarske (1154.) te osnutkom Zagrebačke biskupije (1094.) uključene u sastav mađarske metropolije, suzio se teritorij splitske metropolije na središnju Dalmaciju i unutrašnjost do Gvozda. Unatoč tome, pape su i dalje pridavale izniman značaj ulozi splitskih nadbiskupa. Tako su u drugoj polovici 12. stoljeća trojica nadbiskupa zaredom (Petar VI., Gerard i Arnir) dobili i trajno držali naslov legata "Apostolske Stolice" (legatus Apostolicae sedis) koji je označavao ovlasti veće od onih koje su imali metropoliti.[6]

Tijekom 13. stoljeća splitski nadbiskup postaje primas Dalmacije i cijele Hrvatske (primas Dalmatiae et totiusque Croatia, odnosno Dalmacije i sve Harvatske zemlje parvostolni). Prvi je taj naslov, koliko je poznato, nosio Bernard I. (1199.-1217.), a naslov se u rečenom obliku ustalio u 17. stoljeću.[7]

U vrijeme osmanlijske opasnosti, osobito se istaknuo nadbiskup Bernard II. Zanne (1503.-1514.) koji je održao govor protiv Turaka na V. Lateranskom koncilu 1512. godine, pozivajući europske vladare na pružanje pomoći Hrvatskoj.[8] Na nadbiskupskoj stolici sjedio je i znameniti hrvatski znanstvenik i teolog Markantun de Dominis (1602.-1616.), koji je došao u sukob s papom i splitskih klerom pa je napustio službu i grad 1616. godine. Za obnovu crkvenog života u Splitu i Dalmaciji najviše je učinio nadbiskup Stjepan I. Cosmi (1678.-1707.) koji je, između ostalog, u Splitu osnovao Nadbiskupsko sjemenište (1700.), a posvetio je i brigu očuvanju glagoljskog bogoslužja.[9]

Posljednji splitski nadbiskup koji je nosio titulu primasa Dalmacije i Hrvatske bio je Lelije Cipiko (1784.-1807.), nakon čije smrti je uslijedilo dugogodišnje razdoblje sedisvakancije.

Padom Mletačke Republike 1797. i nakon mira u Campo Formiju, Dalmacija se našla u sastavu Austrije gdje je, osim kraćeg perioda francuske vlasti, ostala do propasti Austro-Ugarske Monarhije 1918. godine. Dana 30. lipnja 1828., bulom pape Lava XII. (1823.-1829.) Locum Beati Petri, a intervencijom austro-ugarskog cara, splitskoj nadbiskupiji ukinut je status metropolije i snižena je na status obične biskupije. Tim činom je ujedno združena s Makarskom biskupijom i uključena u Zadarsku crkvenu pokrajinu. Područje splitsko-makarske biskupije prošireno je primorskim dijelom ukinute Trogirske biskupije.[10]

Prvi splitsko-makarski biskup bio je Pavao Klement Miošić (1830.-1837.), koji je ustoličen za biskupa nakon što je mjesto (nad)biskupa bilo upražnjeno dvadeset i tri godine. U razdoblju do Prvog svjetskog rata, svojim se radom i zalaganjem najviše istaknuo biskup Filip Franjo Nakić (1890.-1910.) koji je u Splitu osnovao katoličku tiskaru (Leonova tiskara), knjižaru (Sjemenišna knjižara, poslije Hrvatska knjižara) i katoličke novine (Dan) te podupirao širenje katoličkog pokreta među mladima. Jedan od njegovih nasljednika na biskupskoj stolici, dr. Kvirin Klement Bonefačić (1924.-1954.) uspio je u splitskom sjemeništu upopuniti osmorazrednu biskupsku klasičnu gimnaziju, osnovati Centralno bogoslovno sjemenište i premjestiti Visoku bogoslovnu školu iz tada talijanskog Zadra.[11]

U većem razdoblju postojanja komunističke Jugoslavije, biskupom je bio dr. Frane Franić (1954.-1988.) za čijeg se biskupovanja dogodio značajan događaj. Dana 27. srpnja 1969. godine papa Pavao VI. (1963.-1978.) ponovno je bulom Qui vicariam, za vrijeme biskupa Franića, uzdignuo splitsku biskupiju na rang nadbiskupije i metropolije te joj kao sufraganske dodijelio šibensku, hvarsku, dubrovačku i kotorsku biskupiju.[12]

Uprava[uredi - уреди]

Splitska katedrala

Splitsko-makarska nadbiskupija prostire se na površini od 4.088 km2 te ima oko 400.000 vjernika. U crkvenopravnom pogledu splitsko-makarska nadbiskupija je metropolija kojoj su podložene 4 biskupije (šibenska, hvarska, dubrovačka i kotorska). Po teritorijalno-pastoralnom ustrojstvu splitsko-makarska nadbiskupija sastoji se, u užem smislu, od 13 dekanata sa 183 župe :

Statistički podaci Splitsko-makarske nadbiskupije[uredi - уреди]

Statistički podaci za broj svećenika i katolika u ukupnom stanovništvu na teritoriju Splitsko-makarske nadbiskupije[13]:

Godina Stanovništvo Katolici Postotak katolika Ukupno svećenika Katolika po svećeniku
1970. 365.000 313.000 85,8% 284 1.102
1980. 432.860 349.450 80,7% 320 1.092
1990. 495.350 473.726 95,6% 334 1.418
2000. 475.000 415.000 87,4% 357 1.162
2010. 468.801 437.989 93,4% 380 1.152

Popis biskupa i nadbiskupa[uredi - уреди]

Popis salonitanskih biskupa [14][uredi - уреди]

Sveti Dujam

Popis splitskih biskupa i nadbiskupa[uredi - уреди]

Popis splitsko-makarskih biskupa[uredi - уреди]

Popis splitsko-makarskih nadbiskupa[uredi - уреди]

Vidi još[uredi - уреди]

Bilješke[uredi - уреди]

  1. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 10.-11.
  2. Hrvatska opća enciklopedija, str. 146.
  3. Goldstein, I., str. 197.
  4. Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
  5. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 7.-8.
  6. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 10.
  7. Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
  8. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 13.
  9. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 14.
  10. Hrvatska opća enciklopedija, str. 147.
  11. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 15.-17.
  12. Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, str. 19.
  13. Split-Makarska (Archdiocese) - Catholic Hierarchy
  14. Archive.org don Fr. Bnlić i dr. J. Bervaldi: Kronotaksa solinskih biskupa : uz dodatak: Kronotaksa spljetskih nadbiskupa, od razorenja Solina do polovice XI. v." (pretisak iz Bogoslovske smotre, Zagreb, god. 1912. I.— IV. sv. god. 1913. 1.-II.sv.)
  15. Dom kulture Josip Dukić, Don Frane Bulić i sv. Domnio (Dujam), Solinska kronika, str. 19
  16. Splitska nadbiskupija Salona
  17. Hrvatska revija Mirko Sardelić: Pustinja Blaca, br.2/2010.
  18. Katolici na internetu Pashazije Radbertus, opat

Literatura[uredi - уреди]

  • Goldstein, Ivo, Hrvatski rani srednji vijek, Zagreb, 1995. ISBN 953-175-043-2
  • Hrvatska opća enciklopedija, sv. X, LZMK, Zagreb, 2008. ISBN 978-953-6036-40-0
  • Kovačić, Slavko, Salonitansko-splitska Crkva, povijesni pregled, Split, 1999.

Vanjske poveznice[uredi - уреди]