Slaven Bilić

Izvor: Wikipedia
Slaven Bilić
Slaven Bilić.jpg
Osobne informacije
Nadimak Nane
Rođenje 11. rujna 1968.
Split, Hrvatska
Visina 188 cm
Pozicija Branič
Profesionalni klubovi*
Godina Klub Nastupi (golovi)
1988. - 1993.
1988. - 1988.
1988. - 1989.
1993. - 1996.
1996. - 1997.
1997. - 2000.
2000. - 2001.
HNK Hajduk Split
NK Primorac
HNK Šibenik
Karlsruher SC
West Ham United
Everton FC
HNK Hajduk Split
106 (11)
 ? (?)
 ? (?)
54 (5)
48 (2)
28 (0)
9 (0)
Reprezentacija
1992. - 1999. Hrvatska 44 (3)
Trenirane momčadi
2001. - 2002.
2004. - 2005.
2006. - 2012.
2012. -
HNK Hajduk Split
Hrvatska Hrvatska U-21
Hrvatska Hrvatska "A" reprezentacija
Lokomotiv Moskva
Osvojene medalje
Nogomet
Svjetska prvenstva
Bronca Francuska 1998.
Napomene

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
broje se samo za ligu iz koje je klub.

* Nastupi i (golovi) u profesionalnim klubovima
zadnji su put ažurirani 30. lipnja 2012..

Slaven Bilić (Split, 11. rujna 1968.), bivši hrvatski nogometni reprezentativac i izbornik Hrvatske nogometne reprezentacije trenutačno trener Lokomotiva iz Moskve.

Igračka karijera[uredi - уреди]

Klupska karijera[uredi - уреди]

Hajduk Split[uredi - уреди]

Gotovo svi Hajdukovi juniori išli su u Ekonomsku školu, pa je htio i Bilić. U Splitu nije bilo klasične gimnazije, pa je upisao informiranje, novinarstvo i dokumentaristiku (INDOK). Sva četiri razreda završio je s pet, pa je bio oslobođen mature. Najviše je volio matematiku i povijest. Kad je birao koji će fakultet upisati, već je znao da će biti nogometaš. Po završenoj srednjoj školi, završio je i Pravni fakultet u Splitu, gdje je njegov otac bio dekan.

Kao igrač Hajduka, u kojeg je došao na nagovor najboljeg prijatelja i jednog od najtalentiranijih igrača njegove generacije Ive Cuzzija, bio je na posudbi pola godine u Primorcu iz Stobreča, pa pola godine u Šibeniku, pa još godinu dana u Šibeniku, koji se borio za prvo mjesto u drugoj ligi. Bilić je, kao centarhalf, dao sedam golova i igrao je za reprezentaciju druge lige. Prema propisima, igrač je mogao biti dvojno registriran. Sezonu bi igrao u klubu kojem je posuđen, a za matični je klub smio odigrati pet utakmica. Petar Nadoveza zvao ga je na tri utakmice: u Skopje, Niš i Mostar. Na sve tri proglašen je igračem utakmice, a zabio je i dva gola.

Zvali su ga Dinamo, Crvena zvezda i Partizan. Tako se s posudbe nije vratio na mala vrata, nego kao pojačanje, u prvu postavu Hajduka.

Dvije je godine Bilić bio Hajdukov standardni prvotimac. Mladi - Bilić, Bokšić, Vučević, Jeličić, Jarni... - mogli su ipak koristiti tek drugu svlačionicu. U prvoj su bili Ivan Pudar, Mladen Pralija, Dragi Setinov, Jerko Tipurić, Branko Karačić, Nenad Gračan, Bernard Barnjak i dr. U prvu su išli samo na sastanak prije utakmice. Druga mu se toliko svidjela da je u njoj ostao i kad je stekao uvjete za prelazak u prvu statusnu grupu.

Karlsruher SC[uredi - уреди]

U splitskom Hajduku igrao je od 9. godine. Nakon šest sezona otišao je u njemačku Bundesligu za 750.000 funti. Igrao je u Karlsruheru gdje nakon nekoliko mjeseci igranja postaje prvi kapetan - stranac u povijesti Bundeslige. S ovim je klubom stigao do polufinala Kupa UEFE.

West Ham United[uredi - уреди]

Igrajući u SC Karlsruheru bio je proglašen najboljim stoperom njemačke lige, te si omogućio bogati transfer u Englesku, točnije, u West Ham United. Bio je to dotad najskuplji transfer u povijesti tog engleskog kluba (1,85 milijuna funti). Vrlo dobre igre u klubu omogućile su mu da s reprezentacijom putuje na EURO 96. u Englesku.

Everton FC[uredi - уреди]

Nakon zapaženih igara na europskom prvenstvu , u ožujku 1997. otišao je za 4,5 milijuna funti u Everton FC ne bi li spasio klub od ispadanja u 2. ligu, a gdje je bio i najbolje plaćeni branič lige.

Po završetku Svjetskog prvenstva u Francuskoj 1998. zadobio je težu ozljedu bedra koja ga je udaljila s terena dobar dio premierligaške sezone. Kad se vratio na teren igrao je dobro, ali su ga i dalje mučili zdravstveni problemi, te učestali kartoni i suspenzije. U srpnju 1999. odlazi iz kluba. Budući da ga niti jedan engleski klub nije htio, nije nigdje ni nastavio karijeru, sve dok se nije s klubom dogovorio oko isplate dugovanja budući da je imao još 28 mjeseci ugovora. Isplaćeno mu je ravno milijun funti, a nakon 48 sati potpisao je ugovor s matičnim Hajdukom.

Hajduk Split[uredi - уреди]

Nakon dolaska u Split, Bilić, kao kapetan momčadi, vodi Hajduk do osvajanja Kupa Hrvatske (2000.), nakon Hajukovog petogodišnjeg razdoblja bez trofeja. Tamo je i završio svoju igračku karijeru u kolovozu 2000, skupivši ukupno 204 nastupa za Hajduk u raznim natjecanjima, te postigavši 25 pogodaka.

Reprezentativna karijera[uredi - уреди]

Bilić je debitirao za reprezentaciju na australskoj turneji, u Melbourneu, 5. srpnja 1992., protiv domaćina Australije (1-0), a oprostio se u kvalifikacijskoj utakmici za EURO 2000., u Zagrebu protiv Irske (1-0).[1]

S reprezentacijom je osvojio 5. mjesto na Europskom prvenstvu u Engleskoj 1996. (što će kasnije ponoviti i kao izbornik 2008.), te brončanu medalju na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998.. Dobro je zapamćen po tome što je u polufinalu prvenstva, na utakmici sa domaćinima teatralno pao na pod nakon koškanja s Laurent Blancom. Francuz je nakon toga dobio izravni crveni karton i nije mogao nastupiti u finalu. Kasnije, protiv Nizozemske u utakmici za 3. mjesto, francuska publika zviždala je na svaki njegov dodir s loptom. Cijelo je to prvenstvo igrao sa napuknutim i nezaliječenim kukom zbog kojeg kasnije prekida karijeru.

Trenerska karijera[uredi - уреди]

Hajduk Split[uredi - уреди]

Prvi trenerski izazov bila mu je klupa Hajduka (osvaja drugo mjesto u prvenstvu na kraju sezone). Njegovo postavljanje za trenera Hajduka izazvalo je burne reakcije kod navijača, a posebice novinara koji su smatrali da nije stručan za to radno mjesto. Iako nije ništa osvojio, podigao je igru Hajduka i uključio ga u borbu za prvaka s Dinamom. Nakon najave da napušta trenersko mjesto, uslijedili su brojni nagovori da se predomisli, a ponajviše zahvaljujući novinskim napisima, kao što je i najavio napustio je trenersko mjesto. Na posljednjoj utakmici ispraćen je bučnim skandiranjem njegova imena od strane navijača.

Hrvatska nogometna U-21 reprezentacija[uredi - уреди]

Nakon Hajduka postaje izbornik hrvatske U-21 reprezentacije, s kojom se nije uspio plasirati na Europsko prvenstvo (poraz od Srbije i Crne Gore u doigravanju), nakon toga je radi problema sa kralježnicom morao na operaciju.

Hrvatska nogometna reprezentacija[uredi - уреди]

25. srpnja 2006. izabran je za izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije. Nakon sloma na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj pod vodstvom Zlatka Kranjčara reprezentativnom su se nogometu predviđali jako teški dani. Klupski nogomet je već dugo u problemima, sa malom "proizvodnjom" novih talenata, dok se za reprezentaciju smatralo da ima jako malo kvalitetnih rezervi. Niko Kranjčar i dalje je bio enigma, braća Niko i Robert Kovač razmišljala su o odlasku, a Dado Pršo je prekinuo reprezentativnu karijeru bez naznaka tko bi ga mogao zamjeniti. U kvalifikacijsku skupinu sa Hrvatskom dospijeli su veliki Englezi, Rusija pod vodstvom svjetski priznatog Guusa Hiddinka, nepobijedivi domaćini Izraelci, te uvijek nam neugodna Makedonija. Predviđale su se najteže kvalifikacije od osamostaljenja, a osim javnosti koja je odmah prihvatila Bilića, nitko nije vjerovao u plasman.

Datoteka:Bilic-bucar.jpg
Slaven Bilić prigodom dodjele državne nagrade Franjo Bučar za 2007. godinu

Za pomoćnike je odabrao četvoricu reprezentativaca iz legendarne brončane '98, Roberta Prosinečkog, Aljošu Asanovića, Nikolu Jurčevića i Marijana Mrmića. Kao skauti reprezentacije djeluju Goran Vučević, Ivo Šušak,Gordan Ciprić, Dean Računica i Tonči Gabrić. Pomladio je reprezentaciju, čime su ispali igrači kao Stjepan Tomas, Mario Tokić, Ivan Bošnjak, Joey Didulica samo nakratko su vraćeni Milan Rapaić i Goran Sablić a Luka Modrić, Vedran Ćorluka i Eduardo da Silva udahnuli su nov život reprezentaciji[2]. Dotad, u reprezentaciji, nezamjetni Luka Modrić postao je glavni igrač momčadi, Kranjčar je prebačen na lijevo krilo gdje je počeo sa odličnim igrama, kao desni branič debitirao je Vedran Ćorluka, a u napad su stali Eduardo da Silva i Mladen Petrić. Na klupi je Bilić debitirao u Livornu protiv modificirane momčadi, netom ovjenčanih svjetskih prvaka Italije, te pobijedio 2:0.

3. rujna 2006., tijekom priprema za kvalifikacijsku utakmicu za EP 2008. protiv Rusije, Bilić je suspendirao Boška Balabana, Darija Srnu i Ivicu Olića zbog nedopuštenog noćnog provoda u narodnjačkom baru Fontana (samo 3 dana prije utakmice). Kasnije ih je opet pozvao. Par mjeseci kasnije otjerao je i Anthonya Šerića, a u svađi sa Ivicom Križancem (radi njegova nepozivanja) prekrižio je dotičnog igrača u svim svojim vizijama. Svejedno, Bilić nikad nije javno kritizirao svoje igrače, dapače, ostvarivši odličan odnos sa njima čestim posjetima u njihove klubove.

Nikad teže kvalifikacije reprezentacija je odigrala - nikad bolje. Veliki Englezi pali su sa 2:0 u Zagrebu i 3:2 u, već sada, legendarnoj utakmici na Wembleyu. Svjetski priznati mag Hiddink jedva je, nezasluženo, izvukao dva 0:0 remija, Izrael je prvi put u dugo godina izgubio kod kuće (od Hrvatske 4:3, dok su u tim istim kvalifikacijama sa Englezima odigrali 1:1, a Ruse dobili 2:1). Nova reprezentativna momčad pokazala se kao iznimno karakterna i izvrsno nogometno potkovana. Mnogi su igrači ostvarili i velike transfere (Ćorluka u Man. City, Eduardo u Arsenal, Petrić u Borussiju Dortmund, a Modrić u Tottenham). Bilić je stvorio mladu, iznimno potentnu i hrabru generaciju obnovivši kult reprezentacije koja je nakon pobjede na Wembleyu prvi put dočekana na zagrebačkom aerodromu nakon one iz 1998.

Nastup na Europskom prvenstvu u Austriji i Švicarskoj 2008. u mnogim anketama ocijenjen je kao najupečatljiviji događaj u 2008. godini u Hrvatskoj. Hrvatska je svoj nastup na prvenstvu završila na petom mjestu, iako bez poraza. Nakon tri pobjede u skupini, protiv domaćina Austrije (1-0), zatim favorizirane Njemačke (2-1), ta sa pomlađenim sastavom protiv Poljske (1-0), Bilićevi odabranici Klasnićevim golom u zadnjoj minuti drugog produžetka četvrtfinalne utakmice s Turskom bili su 2 minute u polufinalu, ali Semih Şentürk golom u 2 minuti sudačke nadoknade, veliku euforiju hrvatskih navijača na bečkom Ernst Happel Stadionu "gasi hladnim tušem", te spašava Tursku koji u raspucavanju jedanaesteraca imaju više sreće i prolaze u polufinale.

Ostvarivši zadani cilj, plasmanom u četvrtfinale Europskog prvenstva, ali i uz bezrezervnu podršku hrvatske javnosti, Bilić produžuje ugovor s Hrvatskim nogometnim savezom za još jedan kvalifikacijski ciklus, te vodi reprezentaciju u borbu za plasman na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010..

Nakon neuspjelog odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoj Africi 2010. Slaven Bilić ostaje na funkciji izbornika Hrvatske nogometne reprezentacije.

U kvalifikacijama za EP u Poljskoj i Ukrajini izbornik Slaven Bilić nakon 2.mjesta u skupini i dodatnih kvalifikacija ( prolaz protiv Turske 0:3 i 0:0) odvodi Hrvatsku nogometnu reprezentaciju na EP 2012.

Lokomotiv Moskva[uredi - уреди]

Nakon EURA 2012. preuzima Lokomotiv iz Moskve.[3]

Statistika[uredi - уреди]

  • Sva 44 nastupa za reprezentaciji započeo je u prvom sastavu, samo 6 puta je bio zamijenjen tijekom utakmice, odigravši ukupno 3.809 minuta, zaradivši 6 žutih kartona, te postigavši 3 pogotka, sva tri u kvalifikacijskim utakmicama za SP 1998.:
  • Kao trener i izbornik ostvario je slijedeći učinak:
HNK Hajduk Split 17 11 4 2 31:13 (21. studenog 2001. - 4. svibnja 2002.)
Hrvatska U-21 18 10 2 6 23:20 (18. kolovoza 2004. - 1. kolovoza 2006.)
Hrvatska "A" reprezentacija 56 38 12 6 107:48 (1. kolovoza 2006. - danas*)
* ažurirano 7. listopada 2011.

Priznanja[uredi - уреди]

Individualna[uredi - уреди]

Klupska[uredi - уреди]

Hajduk Split

Reprezentativna[uredi - уреди]

Zanimljivosti[uredi - уреди]

  • Diplomirani je pravnik, te odlično govori 4 jezika.
  • S pravnicom Andrijanom, s kojom je 14 godina bio u braku ima sina Lea i kći Alani.
  • 2008. godine proglašen je UNICEF-ovim veleposlanikom dobre volje.
  • Počasni je član Hrvatske udruge za pomoć osobama koje mucaju "Hinko Freund".
  • Osnivač je zaklade hrvatske nogometne reprezentacije "Vatreno srce", koji skrbi za humanitarnu pomoć djeci u Hrvatskoj.
  • Dvostruki je dobitnik Državne nagrade za šport "Franjo Bučar". Kao član reprezentacije 1998., te kao izbornik iste nakon uspješnih kvalifikacija za EURO 2008.
  • 1997. godine, u anketi riječkog Novog lista Bilić je proglašen športašem godine, a u anketi Sportskih novosti nogometašem godine.
  • 2007. godine, u izboru Media Servisa tajnim glasovanjem 200-tinjak novinara, urednika, kolumnista i ravnatelja hrvatskih medijskih kuća proglašen je osobom godine.
  • U izboru Međunarodne udruge za nogometnu povijest i statistiku (IFFHS) proglašen je drugim najboljim izbornikom svijeta za 2007. godinu.[4], te 11. za 2008.[5]
  • Prvu biografiju Slavena Bilića napisao je Vlado Vurušić i nosi naziv: "Slaven Bilić - priča o nogometu i rokenrolu".
  • Ante Batinović napisao je netipičnu Bilićevu biografiju, pod naslovom: "Moraš jednom i pucat, nemoš samo dodavat!".
  • Kao izbornik poznat je po zanimljivim izjavama, te je tako proslavljenog nizozemskog trenera Guusa Hiddinka usporedio s glumicom Angelinom Jolie, u engleskom listu The Sun osvanula njegova izjava da engleska reprezentacija uvijek igra usran nogomet, a igru hrvatske reprezentacije u prvom poluvremenu utakmice sa Makedonijom usporedio je sa kobasicom.
  • Kao izbornik ostvario je najveću pobjedu reprezentacije u službenim utakmicama, dobivši Andoru u Maksimiru sa 7:0.
  • Svirao je u rock sastavima Newera i danas Rawbau.
  • Sa sobom na utakmice nosi medaljon svetog Ante, križ koji je kupio u svetištu Lourdes u Francuskoj i dva medaljona pape Ivana Pavla II. Na desnom zapešću nosi narukvicu od desetak malih pločica s likom Majke Božje, koju je kupio u Međugorju.
  • Nosi naušnicu na lijevom uhu i ima tri velike tetovaže: prvu, crveno-plavi simbol s imenom Andrijana, napravio je za 10. godišnjicu braka. Na lijevoj ruci ima istetovirao ime sina Lea u tibetanskom pismu, a na desnoj nadlaktici ima veliku tetovažu sa simbolima četiriju osnovnih prirodnih elemenata, vode, vatre, zemlje i zraka, koji se stapaju sa ženskim licem, koje simbolizira njegovu kći Alani.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]