Germanofobija

Izvor: Wikipedia
Francuski propagandni poster iz Prvog svjetskog rata koji prikazuje karikaturu cara Wilhelma II koji pokušava da proždere svijet

Germanofobija (ili antigermanizam) je naziv za strah ili mržnju prema svemu što je njemačko. Germanofobija je česta pojava među evropskim narodima čiji je jedan od uzroka uloga Njemačke u Prvom i Drugom svjetskom ratu.

19. vijek[uredi - уреди]

Tokom 1860-ih Rusija je iskusila uspon germanofobije, uglavnom ograničenog u krugovima petrogradskih pisaca koji su se okupili oko desničarskih novina. Počelo je 1864. s objavljivanjem članka pisca pod pseudonimom „Šedoferoti“, koji je predložio da bi Poljska trebala dobiti autonomiju i da bi trebalo sačuvati privilegije njemačkim barunima u Baltiku i Finskoj. Mihail Katkov je objavio oštru kritiku ovog članka u Moskovkim novostima što je prouzrokovalo bujicu oštrih napada na Evropljane u novinskim člancima, gde su ruski pisci iskazali kako ih iritiraju. U dotičnim člancima je i bilo direktinih napada ne Nijemce.

Iduće 1865. godine, stogodišnjica od smrti Mihaila Lomonosova se obilježavala širom Ruskog Carstva. Krenulo je sa objavljivanjem članaka o Lomonosovim poteškoćama, koje su mu stvarali strani članovi Ruske akademiije nauka od kojih su većinu činilu Nijemci ili ljudi njemačkog porijekla. Autori su kritizirali tadašnje njemačke (u Rusiji) naučnike zbog njihovog zanemarivanja ruskog jezika i zato što su štampali članke na stranim jezicima, a istoremeno primali novac od ruskog naroda. Neki pisci su predlagali da ruske građane njemačkog porijekla, koji nisu govorili ruski jezik i nisu bili vjernici pravoslavne crkve, treba smatrati strancima. Također je predloženo da Nijemcima treba zabraniti da se bave diplomacijom jer, kako je rečeno, nije sigurno da imaju „solidarnost i poštovanje prema Rusiji“.

Uprkos novinskoj kampanji protiv Nijemaca, germanofobski osjećaji nisu uhvatili korijena u Rusiji u nekoj široj mjeri i ubrzo su nestali. Jedan od razloga je i to što je carska porodica imala njemačke krvi i jer je puno ruskih javnih ličnosti bilo njemačkog porijekla.[1]

Prvi svjetski rat[uredi - уреди]

Godine 1914., kada je njemačka vojska napala neutralnu Belgiju i sjever Francuske, hiljade nedužnih belgijskih i francuskih civila su streljani pod optužbom da su francuski gerilci.[2] Ova nedjela, koja su doduše u savezničkoj štampi preuveličavana, korištena su da bi se uvećalo stvaranje antinjemačkog osjećaja. Propaganda Saveznika je upoređivala Nijemce sa Hunima i opisivala ih kao ljude sposobne da urade divljački okrutne i nasilne zločine.

Ujedinjeno Kraljevstvo[uredi - уреди]

Britanska antinjemački propagandni poster koji poziva na bojkot njemačkih proizvoda nakon Prvog svjetskog rata pod geslom „Jednom Nijemac – uvijek Nijemac!“

U UK, antinjemačko raspoloženje dovelo je do rijetkih nereda, napada na one za koje se sumnjalo da su Nijemci, pljačkanja prodavnica čiji su vlasnici bili ljudi sa prezimenom koje je zvučalo njemački, itd. Ponekad bi ovo antinjemačko raspoloženje dobio i elemente antisemitizma.[3]

Ova sve veća pojava u britanskom društvu je dostigla te razmjere da je bacila sumnju i na kralja Georgea V. On je primoran da promjeni svoje njemačko prezime Sachsen-Coburg-Gotha u Windsor i da se oslobodi svih njemačkih titula u korist svojih rođaka koji su bili britanski podanici.[4]

Njemačkom ovčaru je dato „uljepšano“ ime „Alsatian“ (sh. alzaški), porijeklom iz Alzasa). Engleski Kenel Klub je ponovo ozvaničio izraz „njemački ovčar“ tek 1977. U Kanadi, grad Berlin u Ontariju je promjenio ime u Kitchener, nazvan po lordu Kitcheneru koji se nalazio na slavnom ratnom posteru „Ja (lord Kitchener) hoću TEBE!“ (eng. I want YOU!), pozivajući na regrutaciju.

Ipak, nisu svi britanski vojnici imali negativan stav prema njemačkim trupama na Zapadnom frontu. Britanski pisac Nicholas Shakespeare citirao je izjavu iz pisma svoga djeda koji je bio učesnik u Prvom svjetskom ratu:[5]

Wikicitati „Moje lično mišljenje je da se naši momci mnogo bolje slažu sa Nijemcima i da bi se mnogo radije borili protiv Francuza.“
(Nicholas Shakespeare)

Također, Shakespeareov djeda se i divi Nijemcima na njihovoj hrabrosti i disciplini:[5]

Wikicitati „Bio je to lijep prizor, gledati Nijemce kako nam prilaze u čvrstoj formaciji, krećući se pravo prema našim mitraljezima... Ispred njih je bio oficir, koji ih je vodio, i koji je hladno gledao smrti u oči, sa svojom uspravljenom sabljom ispred sebe, pozdravljajući.“
(Nicholas Shakespeare)

Australija[uredi - уреди]

Australska značka iz 1915. koja prikazuje antinjemačko raspoloženje u Australiji u to vrijeme; na znački piše „Antinjemačka Liga“

U Australiji, službena proklamacija donijeta 10. 8. 1914., zahtijevala je od svih njemačkih državljana da prijave svoje stalno mjesto boravka u najbližoj policijskoj stanici i da jave vlastima svaku promjenu adrese. Dana 27. 5. 1915. je donešeno „Naređenje o ograničavanjima strancima“ (eng. Aliens Restriction Order) po kojem su se stranci iz neprijateljskih zemalja, koji nisu stažirali, trebali javljati u policijsku stanicu svake nedjelje i nisu smjeli mijenjati mjesto boravka, samo sa službenim odobrenjem. Amandman ovom dokumentu, koji je donet u julu 1915. zabranio je „neprijateljskim strancima“ i naturaliziranim (onima koji su porijeklom iz neprijateljske zemlje) građanima da mijenjaju svoja imena ili imena radnji i firmi koje vode. Godine 1914. je također donesen jedan akt koji je zabranio objavljivanje materijala na njemačkom jeziku i škole koje su bile u sastavu Luteranske crkve su primorane da drže predavanja na nekom drugom jeziku, a one škole koje to nisu prihvatile su zatvarane. Svi njemački klubovi i udruženja su zatvoreni.[6]

Mijenjani su i originalni nazivi mjesta ukoliko su bili njemačkog porijekla. U Južnoj Australiji Grunthal je postaoVerdun, a Krichauff je postao Beatty. U Novom Južnom Walesu grad Germantown je postao Holbrook, imenovan po podmorničkom komandantu Normanu Douglasu Holbrooku.[6]

Najzaslužnija za ovakvo antinjemačko raspoloženje u narodu bila je štampa koja je pokušavala stvoriti sliku da svi Australci njemačkog porijekla podržavaju Njemačku i njenu politiku. Godine 1915. Australijom je kružila brošura koja je tvrdila da se u njoj nalazi preko 3000 njemačih špijuna. Ovu propagandu su podržavale lokalne, ali i britanske kompanije, koje su željele eliminirati njemačku robu s australskog tržišta. Nijemci u Australiji su prikazivani kao „zli po prirodi“.[6]

Sjedinjene Države[uredi - уреди]

Kada su Sjedinjene Američke Države ušle u rat 1917. godine, neki njemački emigranti, a ponekad i pripadnici nacija koje nisu njemačke, ali jesu germanske (Nizozemci, Skandinavci, Švicarci...), gledani su sa sumnjom i napadani bez obzira na njihovu lojalnost. Neki njemački emigranti u SAD su osuđeni i zatvoreni, optuženi za pozivanje na pobunu, samo zbog toga što su odbijali da polože zakletvu „Američkom ratnom naporu“.[7]

U New Orleansu, Berlinska ulica je promijenila naziv u Ulica generala Pershinga (američki i saveznički general, po porijeklu Nijemac), sauerkraut (sh. kiseli kupus, kraut je žargonski naziv na engleskom za Nijemca, kao što je npr. u srpskohrvatskom jeziku Švabo, na njemačkom kraut znači kupus) su neki prozvali "Liberty Cabbage" (slobodarski kupus), "Njemačke boginje" (Rubela) postaju "liberty measles" ("slobodarske boginje"), hamburger postaje "liberty steak" ("slobodarska šnicla"), a dachshund (sh. Jazavičar) postaje "liberty pup" ("slobodarsko kuče“ ili „kuče slobode").[8]

Između 1917. i 1918. godine, njemačko-američke škole i novine su zatvarane. U gradovima širom zemlje, biblioteke su javno palile knjige na njemačkom jeziku. Gradovima koji su imali njemačke nazive, koje su im dali njihovi njemački osnivači, nasilno su mijenjana imena kako bi dobila engleski naziv. Također je uništavan svaki trag o njemačkom nasljedstvu takvih mjesta. U gradovima širom Amerike, nazivi ulica sa njemačkim prizvukom su zabranjeni. Čak su i mnoge porodice mijenjale svoja prezimena, kako bi izbjegla diskriminaciju zbog svog njemačkog porijekla. Ipak, dosta Nijemaca je bilo lojalno Sjedinjenim Državama, a brojni su i ratovali protiv zemlje svog porijekla.

Kako se atmosfera sve više zakuhtavala, spaljivanja „pronjemačkih knjiga“, špijuniranja u susjedstvu i traženje špijuna, pa i napadi na emigrante, postali su česta pojava. Tenzije su kulminirale 4. 4. 1918. kada je brutalno linčovan njemački rudar Robert Prager u Collinsvilleu (Ilinois) jer je navodno bio „nelojalan“.[9][10]

Ovom raspoloženju među Amerikancima je doprinijelo i bombardiranje američkog otoka Black Tom 1916. koje su financirali njemački obavještajci maskirani kao diplomati.[11]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди]

Tokom Drugog svjetskog rata antinjemačko raspoloženje je bilo izuzetno jako, naročito u onim zemljama koje su neposredno osjetile zlo koje je nanosio Treći Rajh, kao što su Engleska, Sovjetski Savez, Poljska, Jugoslavija, Francuska i druge.

Mržnja prema Nijemcima je u Crvenoj armiji bila tolika da su njemački vojnici ubijani skoro uvijek pri predaji. Sovjetska vojska je počinila i mnoga zlodjela nad civilnim stanovništvom, njemačka sela su spaljivana, gradovi rušeni, žene silovane, a civili nerijetko ubijani. Ovi zločini dijelom su bili osveta za njemačku ulogu na Istočnom frontu gdje su razoreni mnogi sovjetski gradovi (Staljingrad, Harkov...), ubijani svi za koga bi posumnjali da radi protiv njemačkih snaga, itd. Najokrutniji su bili pripadnici jedinica SS-a.

Ujedinjeno Kraljevstvo[uredi - уреди]

Godine 1940. Ministarstvo informacija Ujedinjenog Kraljevstva je lansiralo „kampanju bijesa“ eng. Anger Campaign kako bi usadili „ljutnju svakom pojedincu prema Nijemcima i Njemačkoj“, jer je prosečan Britanac „gajio malo pravog osjećaja mržnje prema prosječnom Nijemcu“.[12] Sir Robert Vansittart, diplomatski savjetnik pri kancelariji inostranih poslova do 1941, napravio je seriju radio programa u kojima kaže da je njemačka nacija zasnovana na „zavisti, samosažaljenju i okrutnosti“ i da je historijsko razvijanje ove nacije, sa ovakvim osobinama, „stvorilo tle za stvaranje nacizma“, te da je baš nacizam „izraz prave tame njemačke duše“.[13]

Britanski institut za javno mišljenje (BIPO) je pratio razvijanje antinjemačkog i antinacističkog raspoloženja u Britaniji, pitajući javnost putem nekoliko upitnika napravljenih u periodu od 1939. do 1943. je li „glavni neprijatelj Britanije njemački narod, ili nacistička vlast“. Godine 1939. samo 6% ispitanika je odgovorilo da je glavni krivac njemački narod, ali nakon Blitza i „Kampanje bijesa“ 1940. broj sa ovakvim odgovorom se povećao na 50%. Ovaj postotak se 1943. spustio na 41%. Obavještajna služba je prijavila da je u 1942. godini bilo kritike prema zvaničnom stavu britanske vlade; govorilo se da bi „Engleska trebala biti civilizacijski uzor“ i da bi mržnja samo smetala smirivanju stvari nakon rata.[14]

Iste godine organizacija Mass Observation je zatražila od svojih analitičara da provedu ispitivanje u kojem će pitati Britance za mišljenje o njemačkom narodu. Njih 54% bilo je mišljenja da Nijemci „nisu krivi za rat već nacistička vlada“. Kako je rat napredovao, tako je i ova „simpatija“ prema njemačkom narodu rasla. Mass Observation je 1943. ustanovio da je 60% ispitanih naglasilo jasnu razliku između Nijemaca i njihove vlade, dok je samo 20% izjavilo da mrzi Nijemce i podržava revanšizam. Britanski propagandni filmovi u to vrijeme su pospješili ovakvo mišljenje većine Britanaca, jer je u njima jasno stavljana crta između nacista i ostalih Nijemaca.[14]

Sjedinjene Države[uredi - уреди]

Američki propagandni poster iz Drugog svjetskog rata

Kada je njemački džepni bojni brod „Dojčland“ (njem. Deutschland) zaplijenio američki teretni brod „SS City of Flint“, u oktobru 1939. godine, to je uzrokovalo veliko antinjemačko raspoloženje u Americi.

Prilikom ulaska u rat, vlada SAD je zatvorila (između ostalih) najmanje 10.000 Amerikanaca njemačkog porijekla. Posljednji Amerikanac njemačkog porijekla je ostao zatvoren sve do 1948. na otoku Elis,[15] čak tri i po godine nakon završetka rata.

Godine 1944, Henry Morgenthau mlađi, američki sekretar državne kase, na Drugoj kvebeškoj konferenciji je iznio prijedlog kako da se Njemačka kazni. Ovaj plan je postao poznat kao „Morgenthauov plan“, a ideja je bila da se uništi njemačka teška industrija, čime bi Njemačka postala isključivo poljoprivredna zemlja.

Brazil[uredi - уреди]

Nakon objave rata 1942., antinjemački neredi su otpočeli u skoro svakom brazilskom gradu u kome Nijemci nisu bili većinski narod. Demonstranti su uništavali njemačke fabrike, uključujući i fabriku za preradu duhana „Suerdik“ (Suerdick) u Baiji, prodavnice i hotele. Najveće demonstracije su se zbile u Porto Alegru i Rio Grande do Sulu. Brazilska policija je krivično gonila i zatvorila podanike Sila osovine u zatvoreničkim kampovima sličnim onim u Sjedinjenim Državama koji su se koristili za Japance. Nekoliko Nijemaca i Brazilaca njemačkog porijekla je ubijeno. Nakon završetka rata, njemačke škole nisu ponovo otvarane, novine na njemačkom jeziku su nestale, a upotreba njemačkog jezika je zabranjena.[16]

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. Forest, Benjamin (2005). Religion and Identity in Modern Russia. Ashgate Publishing. str. 45-47. ISBN 978-0754642725. 
  2. Wieland, Lothar (1984). Die Frage des belgischen «Franktireurkrieges» und die deutsche öffentliche Meinung 1914-1936. Frankfurt am Main: Peter Lang. str. 1-38. ISBN 978-0754642725. 
  3. Panayi, P. (1989). "Anti-German Riots in London during the First World War". German History 7 (2): 184–203. 
  4. Baldick 2006, pp. 303-304.
  5. 5.0 5.1 Nicholas, Shakespeare (3. 12. 2005.), "The first casualty of war", The Guardian, http://books.guardian.co.uk/bookclub/story/0,,1656271,00.html 
  6. 6.0 6.1 6.2 Jupp 2001, pp. 371-372.
  7. Silence Broken, Pardons Granted 88 Years After Crimes of Sedition - New York Times
  8. Ford, Nancy Gentile (2002). Issues of War and Peace. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0313311963. 
  9. "GERMAN ENEMY OF U.S. HANGED BY MOB", St. Louis Globe-Democrat, 5. 4. 1918., pristupljeno 28. 6. 2008..Contemporary newspaper account
  10. Schwartz, E.A. (Winter 2003). "The lynching of Robert Prager, the United Mine Workers, and the problems of patriotism in 1918". Journal of the Illinois State Historical Society. Retrieved 9. 7. 2008.. 
  11. HOW EYEWITNESSES SURVIVED EXPLOSION - The New York Times
  12. McLaine 1979, pp. 143.
  13. Lawson 2006, pp. 97.
  14. 14.0 14.1 Fox 2007, pp. 139-140.
  15. German American Internee Coalition
  16. Adam 2005, pp. 184.

Literatura[uredi - уреди]

  • Forest, Benjamin (2005). Religion and Identity in Modern Russia. Ashgate Publishing. str. 45-47. ISBN 978-0754642725. 
  • Wieland, Lothar (1984). Die Frage des belgischen «Franktireurkrieges» und die deutsche öffentliche Meinung 1914-1936. Frankfurt am Main: Peter Lang. str. 1-38. ISBN 978-0754642725. 
  • Baldick, Chris; Jonathan Bate (2006). The Oxford English Literary History: 1910-1940. Oxford University Press. str. 303-304. ISBN 978-0198183105. 
  • Jupp, James (2001). The Australian People. Cambridge University Press. str. 371-372. ISBN 978-0521807890. 
  • Ford, Nancy Gentile (2002). Issues of War and Peace. Greenwood Publishing Group. ISBN 978-0313311963. 
  • McLaine, Ian (1979). Ministry of Morale: Home Front Morale and the Ministry of Information in World War II. Alan & Unwin. str. p. 143. ISBN 978-0049400559. 
  • Lawson, Tom (2006). The Church of England and the Holocaust. Boydell Press. str. p. 97. ISBN 978-1843832195. 
  • Fox, Jo (2007). Film Propaganda in Britain and Nazi Germany: World War II Cinema. Berg Publishers. str. 139-140. ISBN 978-1859738962. 
  • Adam, Thomas; Will Kaufman (2005). Germany and the Americas. ABC-CLIO. str. p. 184. ISBN 978-1851096282. 
Ostali projekti
Commons-logo.svg U Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Germanofobija
Wiktionary-logo-en.png Potražite izraz germanofobija u W(j)ečniku, slobodnom rječniku.