Dubrovačka Republika
| ||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
.svg){kind=small}
.svg){kind=small}
Dubrovačka Republika (lat. Respublica Ragusina; ital. Repubblica di Ragusa) bila je patricijska republika na istočnoj obali Jadrana i jedna od prvih samostalnih južnoslavenskih država. Po svom je uređenju bila republika, prva takve vrste u regiji, gdje je vlast imala vlastela okupljena u Velikom vijeću. Središte Dubrovačke Republike bio je grad Dubrovnik (slav. dubrava = šuma), a zauzimala je područje današnje južne Hrvatske, obližnje otoke i susjedne teritorije. U 15. st. imala je oko 40.000 stanovnika.
Na HRT-u se 18. travnja 2016. godine počeo prikazivati igrano-dokumentarni serijal Republika o Dubrovačkoj Republici.[3]
Dubrovnik je u početku bio u sastavu Dalmatinskog temata i priznaje vlast Bizanta. Prvi se put u historijskim dokumentima spominje 850. g. Oko 992. g. spalio ga je makedonski car Samuilo. Krajem 10. st. osniva se dubrovačka nadbiskupija i metropolija. Tada postaje crkveno neovisan od Splita. Od 1205. g. priznaje vlast Venecije, što traje do 1358. g. U vrijeme mletačke vlasti Dubrovčani dižu tri bune, ali se nisu mogli osloboditi mletačkog gospodstva. U 13. vijeku osnovan je Dubrovački arhiv.
Iako je priznavao vlast Venecije, Dubrovnik je uspio sačuvati autonomiju, jer je birao Malo i Veliko vijeće, Senat, te ostale organe gradske samouprave. Grad je 1272. g. dobio statut. U Dubrovniku se vrlo rano razvija trgovina, posebno sa zaleđem i to ponajprije s Bosnom u doba Kulina bana. Svjedok dobrih odnosa je i kolonija dubrovačkih trgovaca koja je bila smještena u Podvisokom.
U vrijeme uspona Raške Dubrovačka Republika se uspješno branila od njenih napadaja. U 13. st. vlast Dubrovnika raste na šire gradsko područje i susjedne teritorije. Tako se Lastovo dobrovoljno priključuje Dubrovniku, a od 1333. g. u sastavu Dubrovačke Republike je i Pelješac sa Stonom.[4][5] Godine 1345. i Mljet ulazi u sastav Republike.
Ston je imao veliko strateško značenje za Dubrovnik, jer je tako mogao kontrolirati plovidbu oko ušća rijeke Neretve i u Mljetskom kanalu. Prostor od Stona do Zatona Dubrovačka Republika je osigurala kada je početkom 15. st. od Bosne kupila Konavle. Tada su utvrđene granice Republike, koju od kraja 14. st. priznaju svi dubrovački susjedi.[6][7]
Zadarskim mirom 1358. g. posjedi Venecije na istočnoj obali Jadrana pripali su hrvatsko-ugarskoj državi, pa je Dubrovnik kao dio Dalmacije došao pod vlast vladara. Dubrovnik je prihvatio kraljevo vrhovništvo (Ludovik I. Veliki) i plaćao danak od 500 dukata, čime se osigurao i od nasrtaja Venecije.
Od tog vremena Dubrovnik sve više izgrađuje svoju samostalnost i nezavisnost. Kneza biraju sami Dubrovčani, a nakon smrti Ludovika I. 1380. g. razvija se u samostalnu državu
U Dubrovačkoj Republici, koja je bila organizirana kao patricijska republika po uzoru na Mletke, vlast je imala vlastela sakupljena u Velikom vijeću. U Veliko vijeće je ulazila punoljetna vlastela. Postojalo je i Malo vijeće od 11 članova koji su zajedno sa najistaknutijim pripadnicima Velikog vijeća činili Vijeće umoljenih od 45 članova. Knez se birao na mjesec dana. Dubrovnik nije imao stalnu vojsku iako je stalno ratovao zbog svog specifičnog položaja koji je bio interesna sfera jačih sila zbog kontrole plovidbe prema istoku i njegove jake posredničko trgovačke aktivnosti, time je postao težnja vladara iz zaleđa ili pomorski jakih sila kao što su Mletci. Postojali su stalni redari i straža, a ako je bilo potrebno, uzimao je plaćenike, a nadasve se oslanjao na svoju diplomaciju. U 15. st. imao je oko 40.000 stanovnika.
Dubrovačka Republika doživljava svoj procvat u 16. st., kada Dubrovčani uspješno uspostavljaju trgovačke veze s Osmanlijama, kojima plaćaju danak u novcu i robi. Istovremeno zadržavaju slobodu, nezavisnost i povlastice slobodne trgovine na cijelom području Osmanlijskog carstva. Dubrovčani su već od ranije imali svoja uporišta na Balkanu i uspješno razvijaju trgovinu sa Portom, ali i Italijom i Španijom.
Trguje se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu, sa oko 180 brodova. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Mediterana i stizali sve do Engleske.
Temelj privrednog razvoja Dubrovačke Republike činili su pomorstvo i trgovina sa okolnim područjima (pogotovo srednjovjekovnom Bosnom), ali i zanat. U 15. st. organiziraju se prve radionice za proizvodnju sukna, stakla i sapuna. U to vrijeme Dubrovnik je imao i prosvjetne, socijalne, komunalne i ekonomske ustanove. U 16. st. zahvaljujući trgovini i pomorstvu, u Dubrovniku se akumuliraju znatna financijska sredstva. Osnivaju se jača trgovačka i pomorska poduzeća, ali se produbljuju socijalne razlike između pučana, pa se bogatiji izjednačuju s vlastelom. Grad Dubrovnik se izgrađuje prihodima od obrta i trgovine.
U Dubrovniku je najviše na cijeni bila sloboda, pružanje utočišta čime su izrazito ponosili, postoji i izreka "čak i zec kad ga gone se sklanja u Dubrovnik. Republika je imala svoju zastavu, grb i vojsku. Uspostavila je razgranatu mrežu diplomatskih i trgovačkih predstavništava u mnogim evropskim zemljama. Njihove interese na dvorovima europskih vladara zastupaju poklisari, dok konzulati štite interese dubrovačkih pomoraca diljem civiliziranog svijeta.
Važan zaštitnik dubrovačke slobode bila je Španija, a najveći neprijatelj njenoj nezavisnosti i slobodi vječiti konkurent - Venecija. U drugoj polovici 16. st. opada moć Dubrovnika. Uzroci su u velikim geografskim otkrićima i revoluciji cijena koja obezvrjeđuje novac. Dubrovački bankari manje ulažu u brodarstvo i obrt, jer nedostaje kapitala, a konkurencija francuskih, engleskih i holandskih pomoraca je sve veća.
Godine 1667. Dubrovnik je uništio snažan zemljotres, u kojem je stradao velik broj Dubrovčana, dok je mnogo zgrada porušeno.
Potres 1667. nije bio jedini događaj koji je uzrokovao opadanje moći Dubrovačke Republike. Naime otkrićem Amerike trgovački su se putevi premjestili na Atlantik, izgradnja splitske skele od strane Mlečana, te činjenica da više nisu imali monopol na trgovinu s Osmanlijama neki su od glavnih uzročnika. Potres, a nedugo zatim i požar, samo su kruna svih nedaća koje su u to doba zadesile Dubrovnik.
Nakon višestoljetnog uspješnog balansiranja između dviju velesila u svom okruženju - Mletačke republike i Osmanlijskog carstva, opća evropska ofanziva protiv Osmanlija (poraz pod Bečom 1683., kod Mohača 1687.) odrazila se i na Dubrovnik, jer su Mlečani iskoristili slabost Osmanlija i uzimanjem trebinjskog kotara posve odrezali Dubrovnik od Osmanlijskog carstva i bosanskog zaleđa, te grad doveli u vrlo tešku situaciju. Međutim, mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. morala se Venecija povući iz Popova polja i vratiti ga u osmanlijske ruke, a tom je prilikom provedeno i prvo sistematsko razgraničenje Osmanlijskog carstva i Venecije u Dalmaciji. Dubrovčani su se još jednom, ponajprije vještom diplomatijom, oslobodili opasnosti, da ih Venecija okruži i odvoji od zaleđa.
Mirom u Požarevcu 1718. napravljen je koridor između Neuma i Kleka, koji je ostao Bosni i Hercegovini. Tako su se Dubrovčani i fizički odvojili od mletačkih posjeda u Dalmaciji. Tokom ratovanja Austrije s Osmanlijama (1683-1699.) Dubrovčani obnavljaju ugovor koji su 1358. g potpisali s ugarskim kraljevima i otad su pod dvojnim pokroviteljstvom Austrije te Osmanskog Carstva. U 18. st. ponovno jača dubrovačka ekonomija i Dubrovnik izgrađuje jaku mornaricu. Orijentaciju velikih evropskih pomorskih sila na Atlantik Dubrovnik koristi za tranzit na Sredozemnom moru, ali su njegovi brodovi plovili i preko Atlantika do Amerike.
U 18. st. Dubrovnik ima više od 85 konzulata. Najjači ekonomski činitelj bilo je građanstvo, jer se vlastela nakon zemljotresa 1667. prorijedila.
Nakon sloma Mletačke Republike 1797. dalmatinski obalni pojas dolazi pod jurisdikciju Habsburške Monarhije. Požunskim mirom 1805. svu Dalmaciju i Boku kotorsku dobivaju Francuzi, a jedino je teritorij Dubrovačke Republike prekidao kopnenu vezu među njima.[8] Pojavom Napoleona s jedne, a slabošću Turske s druge strane, Dubrovačka Republika više nije bila sigurna u ustaljenom sustavu zaštite.[9] Dana 26. svibnja 1806. vojska francuskog generala Lauristona nedopušteno je ušla na teritorij neutralne Dubrovačke Republike, a sljedećeg dana je na prijevaru ušla u Grad, tražeći da se samo odmori i okrijepi na putu za tadašnje francuske posjede u Boki kotorskoj. Umjesto toga, odmah je okupirala Grad u ime Napoleona.[10] Vrlo kratko nakon početka francuske okupacije, ruska i crnogorska vojska ušla je na dubrovački teritorij i počela se boriti s francuskom vojskom, pljačkajući i paleći sve na putu. To je kulminiralo opsadom okupiranog Grada (u kojoj je na njega palo 3000 topovskih kugla).[11] 31. siječnja 1808. maršal Auguste Frederic Louis Viesse de Marmont izdao je proglas da ukida Dubrovačku Republiku, unatoč protivljenju vlasti Republike, i da pripaja dubrovački teritorij Kraljevstvu Italiji (marionetskoj državi Francuskog Carstva), iz kojega je naknadno izdvojen te zajedno s Istrom, Dalmacijom te slovenskim zemljama udružen u Napoleonove Ilirske provincije. Marmontu je Napoleon dao novostvorenu titulu "vojvoda dubrovački" (Duc de Raguse). Goleme francuske kontribucije i nameti za izdržavanje brojnih trupa potpuno su iscrpili Republiku. Dubrovačko brodovlje bilo je uništeno ili uzapćeno u sredozemnim lukama, a trgovina sa zaleđem prekinuta.
Nakon sedam godina francuske okupacije, ohrabreni dezertiranjem francuskih trupa nakon propale invazije na Rusiju i ponovnog ulaska Austrije u rat, sve dubrovačke društvene klase, pod vodstvom vlastele, ustale su na opći ustanak protiv okupacije.[12] 18. lipnja 1813. zajedno s britanskim saveznicima natjerali su na predaju francuski garnizon na otoku Šipanu, zatim i u Stonu te na Lopudu, nakon čega se ustanak proširio kopnom Republike, počevši s Konavlima.[13]. Tada su počeli opsadu Grada, uz pomoć Britanske mornarice s brodovima HMS Bacchante i HMS Saracen, pod zapovjedništvom kapetana Williama Hostea, a ubrzo se ustanku pridružilo i stanovništvo unutar opkoljenog Grada.[14] Austrijsko Carstvo je poslalo svoje trupe pod zapovjedništvom generala Todora Milutinovića pod izlikom da su došli pomoći svojim dubrovačkim saveznicima, međutim, kao što se ubrzo pokazalo, zapravo su htjeli francusku okupaciju Dubrovnika zamijeniti vlastitom.[15] Zaveli su jednog od privremenih guvernera Republike, Vlaha (sina Brnje) Kabogu, obećanjima moći i vlasti (koje nije dugo uživao, nego je umro u sramoti, od naroda otad zvan "Traditur" - izdajica), te su ga uspjeli uvjeriti da vrata s istočne strane ostanu zatvorena dubrovačkim ustanicima koji su se tamo okupili, a da kroz vrata na zapadu uđu austrijske snage (bez dubrovačkih vojnika) kako bi okupirale Grad, nakon što se predao francuski garnizon od 500 vojnika pod zapovjedništvom generala Montricharda.[16]
Nakon toga, barjak svetoga Vlaha vijorio se uz austrijsku i britansku zastavu, ali samo dva dana, jer je 30. siječnja general Milutinović naredio gradonačelniku Sabu Giorgi da ga spusti. U patriotskom zanosu Giorgi, koji je bio zadnji knez Republike prije francuske okupacije, odbio je skinuti barjak, "jer ga je pripeo (podigao) narod", i nijedan Dubrovčanin to nije htio učiniti, čak ni nakon što su im zaprijetili oružjem, nego su barjak skinuli austrijski vojnici.[17]
Iako vlada Dubrovačke Republike nikad nije potpisala kapitulaciju niti se odrekla suvereniteta, što je po pravilima Klemensa von Metternicha koje je Austrija usvojila za Bečki kongres značilo da je trebala biti obnovljena, Austrijsko Carstvo je uspjelo uvjeriti druge saveznike da mu dopuste da zadrži teritorij Dubrovačke Republike[18] Dok su mnogi manji i manje važni gradovi i bivše države bili primljeni na Kongres, to pravo je odbijeno predstavniku Dubrovačke Republike.[19] Sve to je bilo u potpunoj suprotnosti sa svečanim ugovorima koje su austrijski carevi potpisali s Republikom: prvi potpisan 20. kolovoza 1684., u kojem car Leopold I. Republici obećava i jamči nepovredivu slobodu ("inviolatam libertatem"), te drugi iz 1772., u kojem carica Marija Terezija obećava zaštitu i poštovanje nepovredivosti teritorija i slobode Dubrovačke Republike.[20]
Nakon Bečkog kongresa 1815. Habsburška Monarhija područje nekadašnje Republike pripaja svojoj krunovini Kraljevini Dalmaciji u čijem se sastavu nalazi sve do 1918. godine.
- ↑ http://hrvatski-novac-kroz-povijest.blogspot.com/2012/10/hrvatski-novac.html
- ↑ http://blog.dnevnik.hr/hrvatskanumizmatika/2006/05/1621114522/rijedak-dvostruki-otkov-dubrovackoga-dukata-iz-1797-godine.html
- ↑ www.telegram.hr, "Na HRT-u uskoro kreće novi povijesni serijal Republika i izgleda da će biti dosta spektakularan", pristupljeno 18. travnja 2016.
- ↑ „Svetozar Ćorović: Istorija srpskog naroda - Bosna kao stožer nove srpskohrvatske države”. INTERNET IZDANJE IZVRŠNI PRODUCENT I POKROVITELJ Tehnologije, izdavaštvo i agencija Janus Beograd, novembar 2001. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Danak Dubrovačke Republike u srednjem vijeku”. Istorijska biblioteka, 2021.. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ „Adis Zilić: Uspješni i neuspješni pokušaji širenja Dubrovnika na bosanske teritorije”. UNIVERZITET U SARAJEVU – INSTITUT ZA HISTORIJU, Sarajevo, 2019. Pristupljeno 9. 10. 2023.
- ↑ „Desanka Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni - Privredni planovi Tvrtka I, s.37”. ND NRBIH, DJELA, KNJIGA XVIII, ODJELJENJE ISTORIJSKO-FILOLOSKIH NAUKA, KNJIGA 13., SARAJEVO 1961.. Arhivirano iz originala na datum 2023-10-30. Pristupljeno 9. 2. 2023.
- ↑ „Ferdo Šišić, Hrvatska povijest, Zagreb, 1913.”. Arhivirano iz originala na datum 2008-11-20. Pristupljeno 2019-05-11.
- ↑ „Međunarodni znanstveni skup: FRANCUSKA UPRAVA U DUBROVNIKU (1808. – 1814.)”. Arhivirano iz originala na datum 2014-09-03. Pristupljeno 2019-05-11.
- ↑ Vojnović 2009: str. 187-189
- ↑ Vojnović 2009: str. 240-241,247
- ↑ Vojnović 2009: str. 147
- ↑ Vojnović 2009: str. 150-154
- ↑ Vojnović 2009: str. 191
- ↑ Vojnović 2009: str. 172-173
- ↑ Vojnović 2009: str. 194
- ↑ Ćosić, Stjepan (2000). „Dubrovnik Under French Rule (1810–1814)” (PDF). Dubrovnik Annals (4): 141–142. Pristupljeno 11 September 2009.
- ↑ Vojnović 2009: str. 208-210
- ↑ Vojnović 2009: str. 270-272
- ↑ Vojnović 2009: str. 217-218
- Vojnović, Lujo (2009). Pad Dubrovnika (1797.-1806.). Fortuna. ISBN 978-953-95981-9-6.
