Klemens Wenzel Lothar Metternich

Izvor: Wikipedia
Klemens Wenzel Fürst von Metternich
Klemens Wenzel Lothar Metternich

Portret kneza Metternicha (oko 1825.) od Thomasa Lawrenca


Državni kancelar Austrijskog carstva
Mandat
25. maj 1821. – 13. mart 1848.
Prethodnik  Wenzel Anton, von Kaunitz-Rietberg
Nasljednik Knez Franz Anton von Kolowrat-Liebsteinsky

Ministar vanjskih poslova
Mandat
8. oktobar 1809. – 13. mart 1848.
Prethodnik  Johann Philipp Stadion, von Warthausen
Nasljednik Knez Karl Ludwig von Ficquelmont

Rođenje 15. maj 1773.
Banner of the Holy Roman Emperor (after 1400).svg Koblenz, Sveto Rimsko Carstvo
Smrt 11. jun 1859.
Austrijsko Carstvo Beč, Austrijsko Carstvo
Supruga Eleonore von Kaunitz (1795.-1825.)
Antoinette Leykam (1827. -1829.)
Melanie Zichy-Ferraris (1831.-1854.)
Vjera Katolik

Klemens Metternich (Koblenz, 15. maj 1773. - Beč, 11. jun 1859.) punim imenom Klemens Wenzel Nepomuk Lothar, Fürst von Metternich-Winneburg zu Beilstein, bio je neobično uticajan austrijski političar, ministar vanjskih poslova (1809. - 1848.) i državnik (1821. - 1848.) poznat po svom konzervativizmu i upornosti u borbi protiv Napoleona.

Nakraju je uspio slomiti Napoleona i nakon Bečkog kongresa, kojeg je uspješno vodio - obnoviti Austrijsko Carstvo kao jedno od vodećih evropskih sila onoga vremena. [1]

Život i djelo[uredi - уреди]

Početci diplomatske karijere[uredi - уреди]

Metternich je i prije dolaska francuske revolucionarne vojske, napustio svoj dom u departmanu Rhin-et-Moselle i pobjegao u Austriju. Ubrzo je postao austrijski diplomat kao i njegov otac grof Georg Franz Karl (1746-1818). Metternich se 1795. oženio za groficu Eleonore Kaunitz (1775.-1825.), unuku državnog kancelara grofa Wenzela Kaunitza, preko koje je ušao u krug visoke austrijske aristokracije. Tako da je već 1801. postao austrijski ambasador u Dresdenu, a od 1803. u Berlinu, a nakon 1806. na zahtjev samog Napoleona u Parizu. S njim se upoznao za vrijeme potpisivanja Mirovnog ugovora u Bratislavi, nakon katostrafalnog austrijskog poraza u Bitci kod Austerlitza. U Parizu je malo tog napravio, ali je zauzvat uživao u raskošnom životu. [2]

Nakon ambasadorske karijere postavljen je carskim dekretom 8. oktobra 1809. za ministra vanjskih poslova, - njegov najveći uspjeh na tom položaju bilo je ugovaranje braka između nadvojvotkinje Marie Louise, kćeri cara Franje II. i Napoleona[2], sa kojim je pretvorio dotadašnjeg velikog neprijatelja u trenutačnog saveznika (po logici kad nekog nemožeš pobijediti, - postani mu saveznik). Ali je nakon tog počeo mjenjati raspoloženje prema Napoleonu, i udaljavati se od njega. Ali je ipak pristao dati kontigent vojnika za Napoleonov pohod na Rusiju 1812. ali čim su se njegova kola počela kretati nizbrdo, proglasio je Austrijsku neutralost, da bi se već 13. augusta 1813. pridružio Šestoj koaliciji u napadu na Napoleona. Metternich je uspio učvrstiti austrijske pozicije po južno njemačkim državama, pobjedivši Rajnsku konfederaciju kao neprijatelje Prusije. Lukavo je odbacio mogućnost ponovnog formiranja Svetog Rimskog Carstva po Njemačkoj i uspio uvjeriti Veliku Britaniju da joj prijeti opasnost od Rusije. [2]

Bečki kongres[uredi - уреди]

Vrhunac njegove karijere u političkom pogledu, bio je Bečki kongres, održan pod njegovim predsjedanjem od septembra 1814. do juna 1815. Metternich je na njemu pokazao svu diplomatsku vještinu i političku oštroumnost, vješto kombinirajući rad na službenim sastancima sa neformalnim druženjima u trenutcima odmora diplomata - i tako uspio dobiti gotovo sve ono što je htio. Metternich je na iznenađenje gotovo svih sudionika kongresa inzistirao da na njoj mora punopravno sudjelovati i poražena Francuska. Vještim diplomatskim manevrima uspio je isposlovati osnivanje Njemačkog Saveza (Deutscher Bund) kao kompenzaciju za nestanak Svetog Rimskog Carstva i osigurati daljnji austrijski utjecaj po Apeninskom poluotoku. Relativno umjeren u svojim zahtjevima, uspio je stvoriti ravnotežu snaga u Evropi, kao osnovu trajnijeg evropskog mira. Kao zagovornik Evropske ravnoteže snaga, podržavao je Svetu alijansu, vidjevši u njoj snagu koja će moći održati stari konzervativni društveni poredak u Evropi, na temeljima feudalizma i apsolutističke vlasti monarha, i jedine dostojne snage protiv liberalnih napoleonskih ideja. [2]

Na vrhu moći[uredi - уреди]

Tokom sljedećih godina njegova najvažnija briga bila održavati krhku evropsku ravnotežu snaga i mir postignut - 1815. Zbog tog je organizirao i sudjelovao na kongresima u; Aachenu (1818.), Carlsbadu (1819.), Troppau (1820.), Ljubljani (1821.) i Veroni (1822.). Metternich je vrlo crno gledao na val pokreta za nacionalnu emancipaciju, i osnivanje nacionalnih buržoaskih država, kao i na sve liberalne ideje, probuđena nakon Francuske revolucije. Bio je uvjeren da se taj val može potisnuti zajedničkom akcijom evropskih monarha. [2]

Vrhunac njegove karijere u statusnom pogledu, bila je 1821. kad je postao Državni kancelar, ta funkcija nije postojala od 1793. i kneza Wenzela Kaunitza. Nakon što je 1822. uspio ugušiti nacionalne - liberalno pokrete u Napulju i Sjevernoj Italiji, počela mu je naglo padati popularnost i podrška kod tadašnje elite, bez obzira na to što je relativno uspješno (kao čovjek iz sjene) upravljao Kraljevstvom Lombardija-Venecija. [2]

Karikatura Metternichova bijega iz zemlje 1948.

Nakon što su Velika Britanija i Francuska izašle iz Svete Alijanse, Austrija, Prusija i Rusija nastavile su savezničku politiku i osnovale novi savez 1833. pod imenom Savez tri crna orla, koji je uspješno ugušio pobunu u Krakovu 1846. S druge strane Metternicha uopće nije interesirala ekonomija, pa je krajnji rezultat te politike bio taj da Austrija nije ulazila u nikakve carinske unije, zbog tog je izgubila svoju dotad vodeću poziciju u trgovini i privredi. [2]

Pad[uredi - уреди]

Od 1826. počeo je Metternichov pad, kad je na mjesto državnog ministra (Staatsminister) došao njegov žestoki protivnik grof Franz Kolowrat-Liebsteinsky. Tako da odtad nije mogao sprovesti ni jednu svoju ideju, čak ni onu o osnivanju vlade s ministarstvima, pa se odtada držao samo svog resora - vanjskih poslova.

Zbog svoje represivne unutrašnje politike Metternich je ispao simbol reakcionarnog političara, kog je javnost mrzila, dok su njegovog oponenta Franza Kolowrata smatrali liberalom i naprednjakom. Zbog tog je Metternich 13. marta 1848. kao prvi austrijski političar, bio prisiljen podnijeti ostavku na svoj položaj, nakon bečkih revolucionarnih događanja u martu 1948. [2]Odmah nakon toga pobjegao je u Englesku, a od 1849. skrasio se u Bruxellesu.

Metternich se 1851., vratio iz egzila i mirno proveo ostatak svog života živeći u svojoj palači u Beču. Povremeno ga je i novi car Franjo Josip (iako samo neslužbeno) konzultirao oko nekih stvari.

Osim vile sagrađene 1815. (srušena 1873.), imao je i palaču koju je izgradio u Beču (Rennweg) 1846. / 1847.) u kojoj je od 1908. smještena talijanska ambasada. [2]

Clemens Metternich proglašen je knezom 1813., a 1818. vojvodom od Portella, pored prve žene Eleonore Kaunitz, koja mu je umrla 1825., imao je još dvije Antoinette Leykam i Melanie Zichy-Ferraris. Njegov sin Richard Klemens Metternich, bio je također ugledni diplomat. [2]

Mišljenja o Metternichovoj politici[uredi - уреди]

Po mnogim današnjim historičarima Metternich je bio najznačajniji austrijski državnik 19. vijeka, čiji su lik i djelo ocrnili liberalni mislioci početka 20. vijeka. [2]

Kissingerov doktorat[uredi - уреди]

Bivši američki državni sekretar (ministar vanjskih poslova 1970-ih) - Henry Kissinger, doktorirao je na politici Klemensa Metternicha - 1954., sa dizertacijom: A World Restored: Metternich, Castlereagh and the Problems of Peace 1812-1822. [3]On je o Metternichovoj politici imao visoko mišljenje, jer je on uspio održati evropski mir ravnotežom moći tadašnjih velikih sila i održati krhko Austrijsko Carstvo na okupu.

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]