Charles II od Engleske

Izvor: Wikipedia


Charles II
Charles II of England.jpeg
Kralj Engleske, Škotske i Irske
Vladavina 30. januar 1649 - 3. septembar 1651 [1]
29. maj 1660 - 6. februar 1685
Prethodnik Charles I
Nasljednik James II
Supružnik Katarina Portugalska
Djeca vidi Potomstvo
Dinastija Stuart Stewart CoA.png
Otac Charles I Stuart
Majka Henrietta Maria od Francuske
Rođenje 29. maj 1630.
London
Smrt 6. februar 1685.
London
Datum sahrane 14. februar 1685.
Mjesto sahrane Westminsterska opatija

Charles II (29. maj 1630 - 6. februar 1685) je bio engleski, škotski i irski kralj.

Rojalisti smatraju da je Charles de iure bio kralj od smaknuća svoga oca Charlesa I, 30. januara 1649. godine. Engleski parlament Charlesa nije tada proglasio kraljem, te je Engleska ušla u kratki interregnum, ali škotski parlament ga je proglasio kraljem Škota 5. februara 1649. godine. de facto je kralj postao 29. maja 1660. nakon smrti Olivera Cromwella, čime je bilo završilo razdoblje republike i započela restauracija monarhije u Engleskoj.

Nakon smaknuća njegova oca, Charlesa I, dana 30. januara 1649. godine, Charles je de jure naslijedio krune. Nakon što je bio prisiljen pred snagama odanim parlamentu izbjeći u Škotsku, 5. februara iste godine proglasio se kraljem Škotske no i ta titula je bila samo titula bez sadržaja dok ju, nakon dugotrajnih pregovora, nisu priznali škotski prezbiterijanski pobunjenici, pa je Charles okrunjen za škotskog kralja 1. januara 1651. Međutim, i ta njegova vladavina je bila kratkog vijeka budući da je ta vlast bila uklonjena prodorom republikanske vojske Olivera Cromwella. Sve do povratka na vlast godine 1660. Charles je proveo u izgnaništvu u Francuskoj.

Kao i njegov otac, Charles je većinu svoje vladavine proveo u borbi sa parlamentom, ali za razliku od vremena njegovog oca, napetosti nisu nikada dosegnule takvu razinu neprijateljstava iz razloga što je Charles izbjegavao nametanje novih poreza koji bi ga antagonizirali sa parlamentom i narodom. Njegovu vladavinu obilježio je i uticaj vjerskih sukoba koji su se odvijali na kontinentu na unutarnje prilike i prvi politički sukobi zametaka političkih stranaka u Engleskoj (Torijevaca (Tory – konzervativci) i Vigovaca (Whig – liberali).

U braku nije imao preživjele djece, ali je zato imao brojnu nezakonitu djecu od kojih je priznao četrnaest. Bio je pokrovitelj i mecena mnogim umjetnicima, a na dvoru je oživio teatarske predstave i muzičke koncerte koji su u vrijeme Republike bili zabranjeni. Tokom života smatrali su ga prikrivenim katolikom, a na samrtnoj postelji se i preobratio.

U narodu je poznat kao "veseli vladar" zbog svoje sklonosti ka uzbuđenjima i uživanjima.

Prije vladavine[uredi - уреди]

Charles II kao princ od Velsa

Charles je bio najstariji preživjeli sin kralja Charlesa I i njegove supruge Henriette Marije, kćerke francuskog kralja Henrika IV i Marie de' Medici. Dana 27. juna krstio ga je anglikanski biskup, a kumovi su mu bili katolički francuski kralj, Luj XIII, i kraljica majka, Maria de' Medici.[2] Nakon krštenja je briga o njegovom obrazovanju i odgoju povjerena protestantici, grofici od Dorseta. i odgajan kao potestant Rodio se u palači St. James's 29. maja 1630. Po rođenju je, kao najstariji sin suverena, automatski postao nasljednik engleske i škotske krune, te dobio titule vojvode od Cornwalla i vojvode od Rothesaya. Najvišu englesku prijestolonasljedničku titulu, titulu princa od Velsa, dobio je sa osam godina bez formalne proklamacije.[3]

Četrdesetih godina 17. vijeka, tokom kojih je njegov otac vodio političku i vojnu borbu sa parlamentom, Charles je bio još sasvim mlad, ali je usprkos tome pratio svog oca tokom rata i držao položaj zapovjednika snaga na zapadu zemlje.[2][4] Kao četrnaestogodišnjak sa bratom Jamesom učestvovao je u bici kod Edgehilla. Godine 1647. ga je otac, zbog bojazni za njegovu sigurnost, uputio majci Henriki Mariji u Francusku, gdje je na tronu bio njegov osmogodišnji rođak, Luj XIV.[2][5] Godine 1648. Charles je prešao u Holandiju, i to u Haag, odakle je njegov otac očekivao vojnu pomoć Willema II, muža svoje sestre Marije Henrike, nakon što je bilo jasno da francuska rodbina Henrike Marije neće pomoći rojalistima.[2] Međutim, Charles nije uspio iskoristiti kraljevsku flotu koja je tamo bila usidrena, jer je u međuvremenu u bici kod Prestona njegov otac izgubio rat.[2]

Tokom svog boravka u Haagu Charles je imao ljubavnu vezu sa Lucy Walter, kurtizanom i pripadnicom rojalističke velške porodice, koja je, kao i Charles, u Haagu bila u izbjeglištvu. Walter će kasnije tvrditi da je sa Charlesom sklopila tajni brak, ali historičari ove tvrdnje smatraju neistinitima.[2][4][5] Tokom te veze Charlesu se sa Lucy rodio sin James (Džejms), jedan od mnoge Charlesove nezakonite djece, koji će kasnije kao vojvoda od Monmoutha biti veliki politički protivnik Charlesova brata i nasljednika, Jamesa II.

Kralj Škota[uredi - уреди]

Charles I je smaknut u januaru 1649. godine, a Engleska je proglašena republikom. Istovremeno Škotska je pod vodstvom prezbiterijanaca u Charles prepoznala očevog nasljednika, pa je time pravno onemogućila Engleze da samo svojom odlukom odlučuju o sudbini monarhije. Dana 5. februara 1649. u Edinburghu je objavljeno da je Charles II novi kralj Škota, pod uslovom da obeća da će Škotska crkva biti oslobođena uticaja Engleske, te ostala prezbiterijanska . Nakon dolaska u Škotsku 23. juna 1650. godine, Charles je formalno pristao na te uslove kako bi dobio podršku u Škotskoj, ali to ga je učinilo još nepopularnijim u Engleskoj.

Dana 1. januara 1651. godine Charles je i okrunjen za škotskog kralja, ali ubrzo bijaše prezren od strane svojih škotskih domaćina, čemu je pridonosila i vojna prijetnja iz Engleske. Naime, republikanske vojne snage iz Engleske predvođene Oliverom Cromwellom odlučile su pokrenuti napad na Škotsku kako bi potpuno porazile ostatke rojalističkih snaga. Charles je sa svojim škotskim saveznicima odlučio pokušati napasti i time iznenaditi engleske republikanske snage, te prodrijeti u Englesku. Međutim, mnogi od škotskih vođa su Charlesa napustili u odlučujućim trenucima, pa je napad doživio fijasko i poraz u bici kod Worcestera, 3. septembra 1651. godine. Charles je nakon toga morao krenuti u bijeg. U početku se skrivao pred republikancima, koji su raspisali nagradu od 1,000 funti za njegovu glavu i zaprijetili smrću svakom onom tko mu pomogne.[2] Nakon šest sedmica skrivanja i prerušavanja (koje je otežavala njegova nadprosječna visina [2][4]) umaći u Francusku.

Novo progonstvo[uredi - уреди]

Cromwell se tada proglasio lordom protektorom i britanski otok je bio pod njegovom vojnom vlašću. Osiromašen, Charles više niti uz pomoć veza svoje majke Henrike Marije u Francuskoj i svoje sestre u Holandiji nije uspijevao okupiti oko sebe dovoljno lojalnih snaga, a niti financijska sredstva za napad na republikance. U svojim nastojanjima obratio se i Španiji ali ni u tom pokušaju nije uspio. Pokušao je okupiti vojsku, ali ga je spriječio nedostatak finansijske podrške.[4]

Kralj Škota, Engleske i Irske[uredi - уреди]

Charles II

Smrt Olivera Cromwella 1658. godine u prvom trenutku nije se činila kao nova Charlesova šansa, budući da je u Engleskoj] titulu lorda protektora preuzeo njegov sin, Richard Cromwell. Međutim, Richard nije posjedovao očevu karizmu, te je bio bez podrške u parlamentu i vojsci. Iz tih razloga bio je prisiljen napustiti svoj položaj 1659. godine. Protektorat Engleske bio je ukinut, a Commonwealth ukinut. Nemire i anarhično stanje koji su nastali svojom vojskom je smirio George Monck, guverner Škotske, koji je na čelu svojih snaga ušao u London, razriješio parlament i raspisao izbore za novi nakon skoro dvadeset godina.[2]

Restrikcije prema rojalističkim kandidatima i glasačima su bile ignorisane, pa su izbori rezultirali Domom naroda koji je bio jednako podijeljen na rojaliste i parlamentarce, te na anglikance i prezbiterijance.[5] Na izborima su nadmoćno pobijedili rojalisti, a tako izabrani parlament sastao se 25. aprila 1660. Charles je u nastaloj situaciji donio deklaraciju kojom je iznio svoje uvjete za povratak na vlast, a u kojoj je, između ostalog, pristao na oprost svim neprijateljima svoga oca. U deklaraciji se ističe da je Charles nakon smrti svog oca 1649. godine bio zakoniti suveren i kralj.

Charles je stigao u London 29. maja 1660. godine. Ovaj datum, Charlesov trideseti rođendan, se uzima kao dan ponovne uspostave monarhije u Engleskoj. Iako je Charles pomilovao Cromwellove ljude, njih devet je ipak smaknuto [6], a ostali su dobili zatvorske kazne ili su jednostavno bili uklonjeni sa položaja koje su držali u Commonwealthu. Tijela Olivera Cromwella i njegovih pomoćnika podvrgnuta su nedostojanstvenoj posthumnoj dekapitaciji.[2]

Kasnija polovina 1660. godine Charlesu nije donijela sreću kao prva; obilježile su je smrti Charlesovog najmlađeg brata i sestre Marije Henrike. Otprilike u isto vrijeme objavljena je trudnoća i tajni brak Charlesovog mlađeg brata i Anne Hyde, što je Anninom ocu ojačalo poziciju Charlesovog najdražeg ministra.[2][4][5]

Parlament, za čijeg se kratkog mandata provela restauracija monarhije, je neposredno prije Charlesove krunidbe u Westminsterskoj opatiji 23. aprila 1661. godine razriješen, a nakon krunidbe okupio se novi parlament u kojem su većinu imali rojalisti, pa Charles nije imao razloga narednih sedamnaest godina birati novi parlament. Charles se odrekao nekih nepopularnih poreznih zakona iz doba vladavine svojeg oca, a parlament mu je zauzvrat utvrdio godišnji prihod od 1,200,000 funti. Čak se i ova suma Charlesu pokazala nedovoljnom kroz vladavinu.

Velika kuga i Veliki požar[uredi - уреди]

Godine 1665. Charles se suočio sa velikim zdravstvenim problemom; Velikom londonskom kugom. Vrh je dosegla u novembru, kada je sedmično umiralo sedam hiljada ljudi.[2] Charles i njegov dvor premješteni su u Salisbury, a parlament se sastajao u Oxfordu.[5]

Upravo u periodu kada je London izlazio iz epidemije kuge, izbio je Veliki londonski požar. Vatra je progutala 13,200 kuća i 87 crkava.[7] Kralj i njegov brat, vojvoda od Yorka, pridružili su se akcijama suzbijanja požara. Narod je za podmetanje požara krivio rimokatoličke konspiratore,[2][5] mada je kasnije otkriveno da je požar započeo u pekari u Pudding Laneu.[7]

Vanjska politika[uredi - уреди]

Godine 1662. Charles se vjenčao sa portugalskom princezom, Katarinom od Braganze, koja je kao miraz donijela arhipelag pored indijskog grada Bombaja i Tangera u Maroku.[3] Tokom iste godine za 375,000 funti grad Dunkerque prodao je Francuskoj.[5] Ovo nije bio popularan potez, jer iako je Dunkerque predstavljao finansijski teret, opet je bio na strateški važnom položaju.[4]

U znak zahvalnosti 1663. godine, zemljoposjede u Sjevernoj Americi, u provinciji tada znanoj pod imenom Karolina, dodijelio je osmorici plemića koji su mu bili lojalni za vrijeme njegove borbe za povratak na prijestolje.

Godine 1652. Charles započinje rat sa Holandijom, koji u dva navrata po dvije godine traje do 1667. godine. U početku rata Engleska je postizala uspjehe osvojivši grad New Amsterdam, koji je nakon osvajanja dobio ime New York u čast Charlesovog brata Jamesa, vojvode od Yorka. Međutim, godine 1667. Holanđani su Engleze iznenadili napadom na usidrene brodove na rijeci Temzi, potopivši cjelokupnu englesku flotu osim broda HMS Royal Charles, koji su kao trofej odvukli u Holandiju. Nakon toga 1667. godine je potpisan sporazum u Bredi kojim je ratni sukob završen.

Godine 1668. Engleska je sklopila savezništvo sa Švedskom i svojim donedavnim neprijateljem, Holandijom, kako bi oponirali agresivnom francuskom kralju, Luju XIV. Luj XIV je ubrzo sklopio mirovni sporazum sa Trojnom alijansom, ali je zadržao svoje agresivne namjere prema Holandiji. 1670. godine, kako bi prevladao svoje finansijske poteškoće, u Doveru je potpisao sporazum kojim se Francuska obavezuje Engleskoj plaćati danak od 200,000 funti godišnje, a Engleska se obavezala Francuskoj slati vojnu podršku. Istim sporazumom Charles je obećao da će se preobratiti na katoličanstvo, kad mu to njegov status kralja Engleske dopusti, a Luj je zauzvrat obećao da će mu pomoći suzbiti moguće pobune.[2] Da li je Charles ikada ozbiljno namjeravao preobratiti se, ostaje nepoznato.[8]

Kovanica iz 1683. sa Charlesovim likom

U međuvremenu je, zakonima iz 1670. godine, Charles Britanskoj istočnoindijskoj kompaniji odobrio samostalno sticanje novca i teritorija, gradnju utvrđenja i samostalnog osnivanja vojnih jedinica, samostalno sklapanje saveza, rata i mira, te samostalnu građansku i kaznenu jurisdikciju na području Indije.[9] Suprugin miraz se također pokazao preskupim za održavanje, pa je Charles oslobodio Tanger.[4]

Sukobi sa parlamentom[uredi - уреди]

Iako mu je u početku naklonjen, Charles je tokom sedamdesetih godina 17. vijeka, naročito u pogledu vođenja ratova i vjerske politike, zanemario parlament. Godine 1672. donio je Kraljevsku deklaraciju o oprostu (en. Royal Declaration of Indulgence), kojom je obustavio kažnjavanje katolika i drugih vjerskih manjina. Iste godine stupio je u savez sa katoličkom Francuskom i ponovno započeo rat sa Holandijom.[2][4]

Parlament se suprotstavio Kraljevskoj deklaraciji o oprostu, tvrdeći da kralj nije imao pravo zaustaviti primjenjivanje ranije donešene zakone. Charles je povukao deklaraciju, ali je pristao na propis kojim bi javni službenici bili dužni polagati zakletvu koju bi propisivala Engleska crkva,[10] te se i dalje osuđivalo učenje Katoličke crkve kao praznovjerje i idolopoklonstvo.[10] Kako je parlament odbio prihvatiti finansiranje rata sa Holandijom, Charles je bio prisiljen taj izgubljeni rat završiti sporazumom 1674. godine.

Kako Charles nije imao djece, sve izglednijom se činila mogućnost da će ga naslijediti brat James, koji se u međuvremenu preobratio na katoličanstvo. Ta činjenica je bila razlog iz kojeg je 1678. godine izbila antikatolička histerija kojoj je povodom bila objava stanovitog spiska zavjerenika koji su htjeli ubiti Charlesa, a među optuženima je bila i sama kraljica (koja će nedugo nakon dokazivanja svoje nevinosti umrijeti).[2] Posljedica je bila smaknuće nekolicine nevinih ljudi kako bi se primirila javnost.[2] Kako bi kraljevsku porodicu učinio manje katoličkom i više protestantskom, svoju bratičnu Mary je udao za protestantskog holandskog princa, Willema III.[2][4]

1678. godine, iako je narod tražio rat sa katoličkom Francuskom, Charles je tajno pregovarao sa Lujem XIV, pokušavajući da u zamjenu za novac ostane neutralan u sukobima. Kako parlament nije stao na njegovu stranu, Charles ga je u januaru godine 1679. raspustio.[5] Novi parlament okupio se već u martu iste godine, još agresivniji prema Charlesu.

Sukob oko nasljedstva krune[uredi - уреди]

Godine 1679. parlament se počeo vrlo žestoko suprotstavljati mogućnosti da Charlesa naslijedi njegov brat, katolik. Jedan od zastupnika, Anthony Ashley Cooper, grof od Shaftesburyja, predložio je zakon kojim bi se Jamesa isključilo kao nasljednika krune, a u nasljednu liniju uključi James Scott, vojvoda od Monmoutha, vanbračni Charlesov sin. Torijevci (konzervativci) bili su protiv isključenja, a Vigovci (liberali) za isključenje.[4][5]

Bojeći se da će ovaj zakon proći, Charles je u decembru 1679. godine opet raspustio engleski parlament. Čak i slijedeća dva parlamenta, jedan iz 1680. i drugi iz 1681. godine, su također bili raspušteni iz tog razloga.[4][5] Do svoje smrti Charles je vladao kao apsolutistički vladar.[4] Zbog Charlesovog suprotstavljanja spornom zakonu, neke protestantske pristalice su skovale urotu kojoj je cilj bio ubiti Charlesa i Jamesa. Zavjera nije uspjela zahvaljujući požaru koji je spriječio Charlesa da nesumnjajući stigne na mjesto predviđenog atentata, a urotnici su optuženi za veleizdaju i smaknuti.[2] Kako su mnogi uticajni protestantski političari bili smaknuti ili protjerani, a iz Tower of Londona su pušteni oni katolički, vojvoda od Yorka je dobio na popularnosti na dvoru.[4][5]

Smrt[uredi - уреди]

Charles je iznenada obolio 2. februara 1685. godine, od disfunkcije bubrega i uremije, što se manifestiralo zadržavanjem mokraće u tijelu, te komom i naposlijetku smrću.[2][4] Posljednjim riječima je zamolio svoga brata da se pobrine za njegovu ljubavnicu, Nelly Gwyn.[2] Pred smrt se navodno preobratio na katoličanstvo, mada nije poznato koliko je bio pri svijesti u trenutku preobraćenja.[4] Umro je u srijedu, 6. februara 1685. godine, u dobi od 55 godina. Pokopan je u Westminsterskoj opatiji 14. februara, u vrlo jednostavnoj ceremoniji.[4] Naslijedio ga je mlađi brat, James II Engleski i VII Škotski.

Potomstvo[uredi - уреди]

Charles sa svojom kraljicom nije imao djece; sve četiri njene trudnoće završile su pobačajem. Charles je, međutim, imao nekoliko djece sa svojim mnogobrojnim ljubavnicama. Za svoju najdražu ljubavnicu, Barbaru Palmer, kreirao je vojvodstvo Cleveland, a za većinu svoje priznate djece kreirao je zasebna vojvodstva ili grofovije. Tri snahe Elizabete II (Diana Spencer, Sarah, vojvotkinja od Yorka i Camilla, vojvotkinja od Cornwalla) su potekle od Charlesovih vanbračnih sinova, što znači da će princ William od Velsa vjerovatno postati prvi kralj koji je potomak Charlesa II.

Prethodnik: Kralj Engleske, Irske i Škotske Nasljednik:
Charles I James II i VII

Reference[uredi - уреди]

  1. Zbacivanje monarhije u Škotskoj nije priznato sve do Charlesova poraza u bici kod Worcestera, pa se računa da je Charlesova prva vladavina u Škotskoj počela očevim pogubljenjem.
  2. 2.00 2.01 2.02 2.03 2.04 2.05 2.06 2.07 2.08 2.09 2.10 2.11 2.12 2.13 2.14 2.15 2.16 2.17 2.18 2.19 2.20 Fraser, Antonia; 1979, King Charles II
  3. 3.0 3.1 Weir, Alison; 1996, Britain's Royal Families
  4. 4.00 4.01 4.02 4.03 4.04 4.05 4.06 4.07 4.08 4.09 4.10 4.11 4.12 4.13 4.14 4.15 Hutton, Ronald; 1989, Charles II: King of England, Scotland and Ireland
  5. 5.00 5.01 5.02 5.03 5.04 5.05 5.06 5.07 5.08 5.09 5.10 Miller, John; 1991, Charles II
  6. Charles II
  7. 7.0 7.1 Porter, Stephen; 2007, The Great Fire of London
  8. Seaward, Paul; 1979, Charles II (1630-1685)
  9. Encyclopædia Britannica Eleventh Edition; 1911, East India Company
  10. 10.0 10.1 Raithby, John; 1819, An Act for the more effectuall preserving the Kings Person and Government by disableing Papists from sitting in either House of Parlyament