Mary I od Engleske

Izvor: Wikipedia
Marija Tudor

Marija I. Tudor (Placentia Palace, Greenwich 18. veljače 1516. – St, James's Palace, 17. studenog 1558.), engleska kraljica. Pretposljednja je vladarica iz dinastije Tudor poznata po svojem pokušaju obnavljanja katoličanstva u Engleskoj tijekom kojeg su pogubljena 283 istaknuta engleska protestanta zbog čega joj je nadjenut nadimak Krvava Marija (Bloody Mary).

Rođenje, mladost i razdoblje do vladavine[uredi - уреди]

Bila je kći engleskog kralja Henrika VIII. i njegove prve žene Katarine Aragonske, te, po majci, unuka španjolskog kralja Ferdinanda II. i kraljice Izabele. Bila je vrlo napredno ali boležljivo dijete lošeg vida i problema sa sinusima zbog kojih je trpila jake glavobolje. S devet godina je postala službena nasljednica svog oca Henrika VIII. premda je on silno želio imati muškog nasljednika. Za njezin odgoj brinula se njezina majka Katarina koja ju je sama podučavala latinski jezik, a uz pomoć španjolskih učitelja učila je i grčki jezik, znanosti i glazbu.

Već kada je navršila dvije godine njezin otac Henrik VIII. obećao je njezinu ruku sinu francuskog kralja Franje I.. Nakon tri godine to obećanje je razvrgnuto, a Marija je obećana caru Svetog rimskog carstva Karlu V., no i taj je ugovor razvrgnut. Nakon toga je sklopljen novi ugovor prema kojem se Marija trebala udati za francuskog kralja Franju I., a ne za njegovog sina, no pripreme za vjenčanje omela je situacija stvorena željom njezina oca Henrika VIII. da dobije muškog nasljednika, te rastavom i poništenjem braka sa Marijinom majkom Katarinom Aragonskom, Henrikovom ženidbom s Anom Boleyn i raskolom s papom i Katoličkom crkvom. Marija je tako postala dijete iz nepostojećeg braka i time nezakonita.

Mariji je slijedom svih tih događaja oduzeta titula princeze, odstranjena je sa dvora, otpuštene su joj sluge, a ona je morala služiti kao dvorska dama maćehine tetke i svoje polusestre Elizabete. Nije joj bilo dopušteno da viđa svoju majku Katarinu, pa čak niti da prisustvuje njenom pogrebu 1536. godine, a tijekom naredna tri Henrikova braka Marijin status nije se mijenjao nabolje usprkos tome što je tadašnja većina vladara u Europi upravo nju smatralo jedinom zakonitom nasljednicom engleske krune, sve do rođenja njezina polubrata Edvarda iz Henrikova braka sa Jane Seymour.

Katarina Parr, Henrikova šesta žena, potkraj njegove vladavine, ponovno je uspjela obitelj okupiti zajedno i pomiriti Henrika sa svojim kćerima pa su 1544. Zakonom o naslijeđivanju Marija i Elizabeta ponovno uvrštene u nasljednu liniju prve po redu nakon Edvarda.

Nakon što je Henrik VIII. umro 1547. godine, naslijedio ga je sin Edvard VI., prvi engleski protestantski vladar koji je, putem Regentskog vijeća i svoga Lorda protektora u vjerski i politički život Engleske počeo uvoditi, ponekad i nasilnim metodama, protestantske običaje i pravila.

Kako je Marija bila predana vjernica Katoličke crkve od nje je zatraženo da svoje vjerske običaje prakticira isključivo u vlastitoj kapeli. Kada su joj vlasti potpuno zabranile da prakticira svoju katoličku vjeru, Marija se obratila caru Svetog rimskog carstva Karlu V. koji je Engleskoj zaprijetio ratom ukoliko se Mariji i dalje budu narušavale vjerske slobode. Nakon toga se na dvoru više nisu mješali u njezine vjerske običaje i slobode.

Edvard VI. umro je vrlo rano i prije svoje smrti sastavio je oporuku prema kojoj su Marija i Elizabeta ponovno bile isključene iz nasljedne linije zbog toga što su bile rođene u poništenim brakovima Henrika VIII., pa je slijedeća u nasljednoj liniji bila Lady Frances Brandon, majka potencijalne nasljednice engleske krune protestantice Jane Grey, a sve iz razloga kako ne bi došlo do restauracije katolicizma u Engleskoj. Povjesničari i pravni stručnjaci osporavaju pravnu valjanost ove oporuke iz više razloga, među kojima su najjači argumenti to što je oporuku sastavio tada maloljetni i teško bolesni Edvard VI. i to što je bila u protivnosti sa Zakonom o naslijeđivanju (Act of succesion) donešenim u vrijeme Henrika VIII..

Nakon smrti Edvarda VI. 6. srpnja 1553. godine krunu je, sukladno Edvardovoj oporuci, naslijedila Jane Grey, a što je proklamirano dana 10. srpnja 1553. godine. U trenutku proglašenja Jane Grey kraljicom, tada u narodu mnogo popularnija Marija pobjegla je u Suffolk, skupila vojsku od 20.000 ljudi i do 19. srpnja umarširala u London i svrgnula Jane Grey s trona.

Vladavina i smrt[uredi - уреди]

U početku svoje vladavine Marija je težila da bude milosrdna vladarica te je pustila Jane Grey na slobodu budući da je smatrala da je krunu bila preuzela pod prisilom. Svečanost na kojoj je Marija okrunjena održana je 1. listopada 1553. Godine. Prva njezina odluka kao kraljice bila je da je ponovno, retroaktivno, učinila brak svoje majke Katarine Aragonske sa kraljem Henrikom VIII. valjanim. Car Svetog rimskog carstva Karlo V. sugerirao joj je da se vjenča sa njegovim jedinim sinom Filipom što se nije svidjelo engleskom plemstvu a niti narodu budući da je postojao strah da bi Španjolska putem Filipa mogla zavladati Engleskom.

U siječnju 1554. godine došlo je do protestantske pobune pod vodstvom Thomasa Wyatta koja je Jane Grey željela vratiti na prijestolje što je Mariju natjeralo da tada šesnaestogodišnju Jane Grey i njenog muža prvo zatoči u London Tower, te ubrzo i pogubi dana 12. veljače 1554. godine. U isto vrijeme, pritisnuta pobunom, zatočila je i vlastitu polusestru Elizabetu.

Nakon što je pobunu uspješno svladala vjenčala se sa, tada jedanaest godina mlađim, Filipom, a isti je prema bračnom ugovoru postao i kralj Engleske ali sve suverene poluge vlasti ostale su u rukama Marije. Marija se ubrzo zaljubila u Filipa koji ju je smatrao neprivlačnom i ubrzo nakon čestranest mjeseci otputovao u Španjolsku. Zbog ovog vjenčanja Marija je u narodu izgubila početnu potporu i postala izrazito nepopularna.

Tijekom svoje vladavine Marija je svu svoju pažnju posvetila tome kako bi na neki način poništila posljedice Henrikovog raskola sa papom i Katoličkom crkvom, pravne i vjerske posljedice vladavine njezina polubrata Edvarda VI., te kako bi Englesku crkvu vratila u okrilje Katoličke crkve. U tome pravcu parlament je poništio sve zakone iz doba Edvarda VI., a glavne protagoniste prethodne protestantske vlasti progonila je svim sredstvima, pa je oko tri stotine njih i dala pogubiti spaljivanjem na lomači. Najpoznatiji među njima bili su Hugh Latimer, Nicholas Ridley, John Hooper, John Philpot, John Bradford i Thomas Cranmer, sve pristaše reformatora Johna Wycliffea.

Na vanjskopolitičkom planu Marija se, na nagovor svog supruga Filipa uključila u rat protiv Francuske koji je završio pogubno za interese Engleske budući da je izgubljen i posljednji komadić francuskog teritorija kojim je vladala Engleska, grad Calais i okolica.

Na unutarnjepolitičkom planu, osim restauracije katolicizma pokušala je provesti novčanu reformu koja joj nije uspjela, kao i neuspješan povrat zemljoposjeda samostanima kojima su oni bili oduzeti za vrijeme njezina oca Henrika VIII.

Tijekom svog braka patila je od sindroma lažne trudnoće, bila napuštena od strane supruga, pa je postala više tragična osoba nego tiranin kakvom ju opisuju mnogi povjesničari. Prije smrti sročila je oporuku u kojoj je navela da će njezin suprug Filip biti regent njihovom djetetu do njegove punoljetnosti. Umrla je 17. studenog 1558, najvjerojatnije od karcinoma jajnika, a kako nije imala toliko željenog djeteta, naslijedila ju je polusestra Elizabeta.

Prethodnik: Kralj Engleske Nasljednik:
Jane Grey Elizabeta I.