Edward Ispovjednik

Izvor: Wikipedia
Edvard III. Ispovjednik
Edvard III. Ispovjednik
kralj Engleske
Vladavina 8. lipnja 1042. - 5. siječnja 1066.
Krunidba 3. travnja 1043.
Prethodnik Hartaknut
Nasljednik Harold II. Godwinson
Supruga Edita od Wessexa
Dinastija Wessex
Otac Ethelred II. Nespremni
Majka Ema Normanska
Rođen oko 1003.
Islip, Oxfordshire
Preminuo 5. siječnja 1066.
London
Pokop Westminsterska opatija, Westminster

Edvard III. Ispovjednik (staroengleski: Ēadƿeard se Andettere, francuski: Édouard le Confesseur) (oko 1003. - 5. siječnja 1066.[1]), engleski kralj od 1042. godine, proglašen je katoličkim svecem. Bio je jedan od zadnjih anglosaskih kraljeva Engleske. Obično ga se smatra zadnjim vladarem iz kuće Wessex. Vladao je od 1042. do 1066. godine. Tehnično gledano, zadnji vladar je bio Edgar II. Ætheling koji je u zadnjim mjesecima 1066. bio proglašen za kralja, no bio je svrgnut nakon 8 tjedana.[2]

Sin je Ethelreda II. Nespremnog, koji je 1013. pred danskim napadima izbjegao u Normandiju i Eme Normandijske. Odgojen je u Normandiji, pa je stoga bio sklon normanskim utjecajima. Njegovim ustoličenjem za engleskog kralja prekinuta je danska prevlast u Engleskoj, te je ponovno vraćena na vlast anglosaska kraljevska dinastija. Anglosaski pravni običaji, kodificirani poslije njegove smrti, prozvani su po njemu (Leges Edwardi confessoris). Bio je poštovan u narodu zbog djelâ milosrđa; razvijao je zajedništvo sa Svetom Stolicom.

Za vrijeme njegova kraljevanja se kraljevska vlast u Engleskoj nastavila raspadati, dok je moć grofova rasla. Pretkazala je buduću normansku vlast, čiji je vojvoda Vilim Osvajač porazio Edvardovog nasljednika Harolda II. Godwinsona i prisvojio englesku krunu.

Edvard je naslijedio sina Knuta Velikog, Hartaknuta, vrativši vlast dinastiji Wessex nakon razdoblja danske vlasti koja je trajala otkad je Knut pokorio Englesku 1016. godine. Kad je Edvard umro 1066., nije imao sina koji bi ga naslijedio, zbog čega je uslijedio sukob u kojem su tri čovjeka polagala pravo na englesko prijestolje.

Svecem je proglašen u Katoličkoj Crkvi, štuje ga Engleska crkva i druge anglikanske zajednice. Zaštitnik je kraljeva, teških brakova, razdvojenih supružnika i britanske kraljevske obitelji.[3] Od vremena kad je vladao Henrik II. sve do 1348., smatralo ga se svecem zaštitnikom Engleske. Kad je kraljevao Edvard III., za sveca zaštitnika Engleske se uzelo svetog Jurja, a Edvard je ostao zaštitnikom britanske kraljevske obitelji. Njegov blagdan je 13. listopada. Za sveca ga je proglasio papa Aleksandar III. 1161. godine u Rimu.

U pručavanju vremena i vlasti Edvarda III. korisne su kronike kao što su Anglosaska kronika, a životopis o Edvardu III. napisao je Ailred od Rievaulxa (Život sv. Edvarda, kralja i ispovjednika). O životu Edvarda III. djelo je pisao i nepoznati autor, temeljem naloga Edvardove supruge Edite. To poznato djelo je Vita Ædwardi Regis qui apud Westmonasterium Requiescit (Život kralja Edvarda koji počiva u Westminsteru). O ovom kralju je nastala i islandska saga Saga Játvarðar konungs hins helga, koja je nastala u 14. stoljeću kompiliranjem ranijih engleskih izvora i francuske Chronicon Universale Anonymi Laudunensis (ili zajedničkog izvora) kao izvor.

Naslijedio ga je Harold II., kralj Engleske.

Izvori[uredi - уреди]

  1. Prema nekim izvorima, datum njegove smrti je 4. siječnja.
  2. Brojanje engleskih monarha počinje ispočetka nakon normanskih osvajanja, što objašnjava zašto redni brojevi koje nose engleski kraljevi koji se zovu Edvard počinju s Edvardom I. Dugonogim koji je kasnije došao na prijestolje i ne uključuju Edvarda Ispovjednika, koji je zapravo treći kralj Edvard.
  3. (engleski) Diehl, Daniel (2001.). Medieval Celebrations. Mechanicsburg, Pennsylvania: Stackpole Books. str. 8.–9.. ISBN 9780811728669. http://books.google.com/books?id=-WKyMpNnRWUC&pg=PA8&dq=patron+saint+of+england+edward+confessor. 
Prethodnik: Kralj Engleske Nasljednik:
Hartaknut Harold II.