Stari željeznički most (Zagreb)
| Stari željeznički most | |
|---|---|
 Stari željeznički most u prvom planu (fotografija iz 1898) | |
| Lokacija | |
| Premošćuje | Savu |
| Mjesto | Zagreb, Hrvatska |
| Koordinate | |
| Gradnja | |
| Period gradnje | 1859. – 1862. |
| Otvorenje | 1. 10. 1862. |
| Saniranje | 1893. i 1913. |
| Rušenje | 1950. |
| Graditelji | |
| Graditelj | Jakov Delač i Ante Šneller (stupovi) |
| Podizvođači | Tvornica W. Prick (rešetka) |
| Tehnički podaci | |
| Vrsta | rešetkasti most |
| Materijal | čelik, drvo, kamen i beton |
| Ukupna duljina | 253 m |
| Širina | 4,37 m |
| Najveći raspon | 32,87 m |
| Upravljanje | |
| Funkcija | željeznički most (pruga Zidani Most–Zagreb–Sisak) |
| Mostarina | nema |
| Karta | |
  | |
Stari željeznički most je nekadašnji željeznički most na Savi u Zagrebu. Prvi je cjeloviti most igrađen na području današnjeg grada, ne računajući drvene improvizacije iz 19. stoljeća. Jednokolosiječni most je građen od 1859. do 1862. godine. Temelje i stupove izgradili su građevinski poduzetnici Jakov Delač iz Skrada i Ante Šneller iz Donje Dobre, a rešetkasta konstrukcija proizvedena je u Tvornici strojeva W. Prick u Beču, prema projektu koji je 1858. izrađen u Budimpešti. Sastavni dijelovi željezne konstrukcije su Dunavom i Savom dopremljeni do Siska i zatim kopnenim putem do Zagreba.
Most se temeljio na drvenim pilotima, na vrhu roštiljno povezanih drvenim gredama, između kojih je bio nabačen kameni materijal povezan betonom. Stupovi su imali po 60 drvenih pilota u riječnom koritu i po 40 u inundaciji, a bili su zabijani do dubine od 5 m. Svi stupovi i upornjaci dozidani su klesanim kamenom. Zbog dobivanja na vremenu, pokraj kamenih stupova izgrađena je skela na koju je postavljena rešetka, kasnije poprečnim navlačenjem montirana na stupove. Rešetkasta konstrukcija bila teška 592,91 t i sastojala se od simetričnih zakivanih nosača od usporednih pojasa i gusto položenih štapova koji su čitavom duljinom imali stalnu visinu i širinu. Rešetka je izrađena od tzv. pudlovanog (kovanog) i lijevanog željeza, generalno sklonog krtom lomu. Radi se o čeliku s velikim postotkom ugljika (više od 0,25 %) i visokim udjelom sumpora i fosfora.
Ukupna duljina rešetkastog mosta bila je 253 m i širina 4,37 m, sa stupovima preko osam raspona (27,18 + 6 x 32,87 + 27,18 m), dok je visina glavnih nosača iznosila 2,77 m. Most je pušten u promet 1. 10. 1862. godine, istodobno sa željezničkom prugom Zidani Most–Zagreb–Sisak na kojoj je bio jedna od najvećih i najkompleksnijih građevina. Budući da je most dimenzioniran za lokomotive male mase, vremenom je došlo do pucanja elemenata na pojasima nosača. Godine 1892. razmatrana je zamijena postojeće rešetke jednom demontiranom konstrukcijom sa željezničke pruge Pragersko–Budim, čiji je dio kroz Međimurje inače najstarija pruga u Hrvatskoj. Ipak, godine 1893. rešetku mosta su prema vlastitom projektu obnovili stručnjaci iz Mađarskih državnih željeznica (MÁV). Separat ovog projekta je 2000-ih pronađen u Slavonskom Brodu, a uključivao je pojačanje konstrukcije s odgovarajućim faktorom sigurnosti za vlakove s teškim lokomotivama, ali sa smanjenom brzinom.
Godine 1913. izvedeno je drugo značajnije pojačanje nosive konstrukcije. Ovaj put rešetka je ojačana poprečnim okvirima (s ukupno 54 okvira), od čega po sedam u svim središnjim rasponima, a samo u prvom i osmom po šest. Sanirana konstrukcija je do 1935. dopuštala promet i najtežim lokomotivama, ipak uz smanjenu brzinu, što je za posljedicu imalo usporavanje sve jačeg prometa i posredno razvoja grada. Iz ovih razloga, svega nekoliko metara nizvodnije, godine 1939. podignut je Novi željeznički most. Zbog straha od ratnih razaranja i mogućih željezničkih zastoja, Stari željeznički most nije bio srušen sve do 1950. kada je rešetkasta konstrukcija demontirana i iskorištena u druge svrhe. Kameni stupovi stajali su sve do 1962. jer je ondašnja Uprava za vodoprivredu tek tada dala odobrenje za razgradnju i miniranje. Niska razina vode ljeti iskorištena je za vađenje preostalog kamena iz temelja. Ostaci temelja stupova i dan danas se ponekad mogu uočiti u koritu Save, za vrijeme niskog vodostaja.
- Crnobrnja, Neven (2005): "Zagrebački savski mostovi", Građevinar, 57 (12), str. 977-985.
- Nadilo, Branko (2009): "Sedamdeseta obljetnica mostova na Savi u Zagrebu", Građevinar, 61 (12), str. 1187-1194.