Rana hrišćanska umetnost

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Dio serije članaka na temu

Hrišćanstvo

Christian cross
Kršćanstvo

Isus Hristos
Rođenje · Krštenje · Učenje
Smrt · Uskrsnuće

Osnove
Apostoli · Evanđelje · Crkva

Historija
Rano kršćanstvo · Oci · Sabori
Ikonoklazam · Šizma · Križari
Reformacija · Ekumenizam

Tradicije

Teologija
Stvaranje · Pad · Grijeh · Sud
Spasenje · Carstvo · Hristologija
Trojstvo (Otac, Sin, Sveti duh)

Biblija
Stari zavjet · Novi zavjet
Knjige · Kanon · Apokrifi

Ova kutijica: pogledaj  razgovor  uredi

Rana hrišćanska umetnost nastaje oko Sredozemnog mora koja je nastala od 2. - 7. veka. Od najranijih spomenika hrišćanske umetnosti najstariji potiče iz 200. godine i ne zna se mnogo o hrišćanskoj umetnosti pre cara Konstantina i šta se sa njom zbivalo.

Milanski edikt iz 313. godine deli razdoblje kada hrišćanstvo živi u ilegalnosti i kada je priznato kao državna vera i kada raspolaže većim materijalnim sredstvima. Počeci hrišćanstva se vezuju za katakombe. Najstariji očuvani primerci ove umetnosti datiraju s kraja 2. veka i predstavlja ih slikarstvo na zidovima i tavanicama Rimskih katakombi (katakombi je bilo širom Sredozemlja) a nešto kasnije i reljefi na sarkofazima. U slikarstvu usvaja simbolične i alegorijske oblike. Na primer: krst je simbol hrišćanstva, palma ideja mučeništva, sidro- spasenja, golub- simbol duha i duhovnog mira, paun- besmrtnosti itd. U ovom periodu karakteriše se neposrednošću crteža, jasne boje, nepostojanje perspektive ali se vide i težnje za potpunijim modelovanjem. Forme su čiste a boje življe- slično etrurskom slikarstvu da bi se videlo u tamnom prostoru katakombi. Sledeći period ove umetnosti počinje od 4. veka kada car Konstantin proglašava hrišćanstvo za zvaničnu religiju carstva. Tada niču crkve po Rimu, Jerusalimu, Vitlajemu itd.

Rani hrišćani[uredi | uredi kod]

Glavni članak: Rano hrišćanstvo
Slika koja predstavlja Dobrog Pastira (katakombe)
Slika koja predstavlja Adama i Evu (katakombe)
Bazilika Santa Marija Mađore
Bazilika Svetog Petra (rekonstrukcija iz 1890. godine)
Baptisterijum San Đovani
Rezbarska dekoracija sarkofaga iz prve polovine IV veka

Hrišćanstvo je nastalo u prvom veku nove ere na prostoru moćne Rimskog carstva. Jedan od bitnih preduslova za nastanak hrišćanstva jeste izmešanost naroda, izmešanost kultura i jezika, pa i izmešanost religija na teritoriji ogromnog Rimskog carstva u to vreme. Zbog toga je hrišćanstvo od samog nastanka nadnacionalna, univerzalna religija. Drugi bitan uslov za nastanak hrišćanstva jeste klasna nejednakost u Rimskom carstvu. Potlačeni slojevi naroda su u novoj religiji videli spas, sredstvo izbavljenja iz ropstva i siromaštva. Hrišćanstvo je propovedalo jednakost i zato je u početku uglavnom bilo prihvaćeno od strane nižih, a odbacivano od strane viših slojeva društva. U prvom veku nove ere hrišćani su se tajno okupljali na zajedničkim verskim obredima, propovedima i molitvama. Zajednice hrišćanskih vernika zvale su se hrišćanske opštine, bilo ih je u svim delovima carstva, i u njima je imovina bila zajednička. Ono je nastalo kao umetnost groba u podzemnim katakombama jedne progonjene religiozne zajednice zbog toga je gotovo paradoksalan preokret po tome što se do tada smatralo za umetnošću. Ona u svojim počecima ne poznaje arhitekturu i ono što je zasluživalo da nosi ime kapele tako je neznatno po vrednosti i količini za istoriju umetnosti da se iz toga ne da ništa zaključiti. Prva dva veka su svoje odaje dali na raspolaganje imućniji članovi bratstva. Ali, hrišćanstvo je samo u početku bilo religija potlačenih, da bi vremenom sve više bogataša, nesigurnih i nezadovoljnih državnom vlašću, pristupalo novoj veri. Hrišćanske opštine su se sve više širile i bogatile. Tada hrišćani menjaju svoje učenje i od svojih pristalica počinju da traže poslušnost i pokornost državnoj vlasti.[1]Uskoro je nestalo i imovinske jednakosti među hrišćanima. Krajem drugog veka nove ere sve hrišćanske opštine ujedinile su se u jednu zajednicu čiji je poglavar postao rimski episkop, kasnije nazvan papa (grčki: pappas, latinski: papa - otac). Sedište pape je u Vatikanu. Tako je stvorena verska organizacija Hrišćanska crkva.

Car Konstantin Veliki koji je vladao od (306337) uvidevši bezopasnost, šta više potencijalnu korisnost nove religije po državu, zbog hrišćanskog učenja da je svaka vlast od Boga, 30. aprila 313. godine Milanskim ediktom proglašava ravnopravnost hrišćanstva sa ostalim religijama, i ono ubrzo postaje i zvanična državna religija u Rimskom carstvu. Interesantna je činjenica da, iako je bio prvi hrišćanski vladar, Konstantin nije bio kršten, već ga je pred smrt krstio Euzebije. Između crkve i države sklopljen je obostrano koristan savez.[1] Kasnije je hrišćanstvo postalo vladajuća religija evropskih naroda. U ime hrišćanstva vođeni su mnogi ratovi sa ciljem pokoravanja naroda i nametanja istog.

Raspad Rimskog carstva bio je 395. god. i tada se rimske imperija podelila na istočnu i zapadnu. 476. smrt je poslednjeg rimskog vladara. Ne postoje oštre granice i tačni podaci- hronološki rasponi u umetnosti. Ispitivati početke hrišćanske umetnosti danas zači istrživati umetnost 3. veka. Predkonstantinovsku epohu poznoantičke i nastajuće hrišćanske umetnosti iz prva dva veka karakteriše razvoj početaka hrišćanske umetnosti koja se razvija anonimno, takoreći kao podzemni pokret u jednom ugroženom vremenu sa obeležijem neučvršćene narodne umetnosti u suprotnosti sa opadajućom umetnošću zvaničnog Rima. U istoriji umetnosti 3. veka mogu se po temama iz plastike dekoracije sarkofaga na kojima se može pratiti nastajanje ranohrišćanske umetnosti. U plastici se predstavljaju velike bitke, lov ne lavove, javljaju se sarkofazi sa filozofskom tematikom i sarkofazi sa narodnom scenama iz života pastira, lovaca i ribara gde se ovi poslednji javljaju između 280. -te i 250. -te godine. Milanski edikt je doneo i novi politički jezik simbola čiji je prvi dokaz ogromna Konstantinova statua u njegovoj bazilici na forumu. Na štitovima i šlemovima vojnika nalazi se Hristov monogram a stari državni simboli se podređuju krstu, na novcu se pojavljuje sam car i slika cara postaje vidljiva za ceo svet koja varira u najrazličitije načine, bilo kao politička figura, stojeći ili sedeći na prestolu, bilo na triumfalnim hrišćanskim lukovima ili mozaicima. Godina 313. je bila svakako početak jedne hrišćanske umetnosti koja je za sobom imala u mraku grobnica i katakombi razvitak u toku tri generacije i to je bio svakako početak jedne javne hrišćanske umetnosti pod okriljem države.

Važan prelom u poznorimskoj duhovnoj i umetničkoj istoriji predstavlja 391. godina. Teodosije I je ujedinio carstvo, vladao opet iz Carigrada proglasio hrišćanstvo državnom verom i počeo progon pagana. Rim postaje sve siromašniji u pogledu hrišćanskih spomenika dok se u Carigradu sve više gradi.

Danas se sa izvesnošću može reći da je klasično doba ranohrišćanske umetnosti u stvari doba konstantinovske dinastije (4. vek). Hriščanska umetnost ovih vekova se može nazvati vizantijskom umetnošću i dalje se može pratiti teodosijanska epoha (5. vek), justinijanska epoha (6. vek)- kraj: Iraklijeva dinastija (Iraklije (7. vek); 610.- 641.). Tek je 20. vek uneo svetlo u ispitivanje umetnosti Evrope ovih epoha od bitke na Milvijskom mostu dakle od tada kada po mišljenju 19. veka počinje mračno doba evropske umetnosti.

U 6. veku manastiri postaju nosioci kulturnih događanja u zapadnoj Evropi, prepisivanja rukopisa i ukrašavanja biće jedan od zadataka sveštenstva i u tome su bili naročito vredni sveštenici iz reda Benediktinskoga. Povoljan uticaj Karla Velikog i njegovih naslednika ogledao se u iluminatorstvu, njegovo jevanđelije nazvano i po Goteskalu (svešteniku koji je izradio jevanđelije) trebalo je da podseće na krštenje Pipinovo, a poznata su i druga jevanđelija i rukopisi i ako ne znamo uvek za koga su izrađeni, dve Biblije su rađene za Karla Ćelavog, Krštenje Pipinovo u Rimu bilo je 781. Carstvo Karla Velikog nije bilo dugog veka i posle njegove smrti podeljeno je na tri dela- rasparčano. Nakon vladavine poslednjih rimskih velikih careva i upada Germana Ostrogota, Vizigota i Langobarda kao i Odoakara, Merovinga i Karolinga i posle izvesnog cvetanja u Francuskoj težište događanja se pomera i zlatni vek Otonske umetnosti počinje malo pre kraja vladavine Otona Velikog (936.- 973.) za vreme Otona II i Otona III i ne preživljava smrt Henrija III kada jenjava. Venčanja mladog Otona II sa vizantijskom princezom (972.) nije bez uticaja na umetnost i slikarstvo. Karolinška i otonska umetnost imaju svoje teritorijalno i hronološkki određene domete. Možemo utvrditi već pojavu raznovrsnih stilova. Romanska umetnost javlja se svuda po zapadu Evrope. Netačno “Romansko slikarstvo”,.[1] ali izraz se koristi i odomaćen je za slikarstvo koje nastaje posle karolinškog i otonskog. Mogu se razlikovati i izvesne oblasti kao Francuska, Španija, Italija, Nemačka sa Austrijom i Švicarska, Skandinavske zemlje, gde se naravno granice i uticaji ne poklapaju, a stilovi su raznovrsniji nego tehnike. Na ovaj način je zaokružena jedna "više manje celina" u istoriji umetnosti te naredni deo treba na neki način- odnosno može se na neki način odvojiti i tako bolje shvatiti zavisnosti ove celine.[1]

Ranohrišćanska umetnost zapada[uredi | uredi kod]

Slikarstvo i rezbarstvo[uredi | uredi kod]

Jedne od najstarijih ranohrišćanskih primera umetnosti, slikarstva i rezbarstva nalaženi su u katakombama. Izraz katakomba je novijeg porekla i nastao je u 19. veku i obeležavao je grupne grobnice. Na tim mestima je ova religija ispoljavana kao nelegalna jer je održavanje kulta u privatnim kućama ili na mestima umrlih bilo zabranjeno. Posle 2. veka najčešćim mestima sahrana umrlih su bile katakombe. Na njihovim mestima su ostali najčešći primeri slikarstva ovog ranog perioda. Najčešći primeri su bili u gradu Rimu ali su poznate i katakombe u Napulju i Siciliji. Najstariji primeri iz 3. i 4. veka nam pokazuju povezanost ove umetnosti sa rimskim slikarstvom u Pompeji. Pojavljuju se motivi Dobrog Pastira i ovo se računa kao početak ikonografije. Uočavaju se mnogo ornamentalnije dekoracije, predstavljanje ptica i primenjuju se simboli:

  • Golub, koji označava mir,
  • jagnje je simbol čistote i bezgrešnosti,
  • Feniks je simbol besmrtnosti duše,
  • riba je simbol za Hrista.

Takođe i koloristika je simbolična:

  • Belo je znak za nevinost,
  • crveno je oznaka za vladara,
  • nebo plava boja je znak božanske moći.

U 3. veku se dalje razvija slikarstvo i proširuju se religiozni motivi koji su optočeni dekoracijama od biljnih motiva. U 4. veku se javljaju Biblijski motivi a pred kraj ovog stoleća se sve više pojavljuje lik Hrista u slikarstvu.

Arhitektura ranog hrišćanstva[uredi | uredi kod]

U vreme Konstantina i Milanskog edikta iz 313. godine nastale su kao posledica priznavanja crkve i dobijanje potpore od vladara i prve hrišćanske crkve - hrišćanske bazilike i baptisterijumi i vladari se trude da ih ulepšaju slikama iz religioznog života i ukrašavaju ih bogatim dekoracijama.

Najčešći oblik ranohrišćanske crkve je višeredna (ovi redovi su u srednjem veku nazvani brodovima) bazilika, podužnog tipa u koju se ulazi preko dvorišta sa atrijumom sa kolonadama i zatim- portala koji se nalaze sa zapadne strane- i koja dobija trijumfalni luk u glavnom brodu između podužnog i popdečnog broda dok se prezbitorijum pregrađuje poprečnim brodom koji se naziva transept a zgrada se završava kružno sa takozvanom apsidom. Cela građevina je orijentisana po dužini i po tome podseća na osnove egipatskih hramova. Ovakova građevina ima sve osobine originalnog ostvarenja koje ne ne mogu objasniti sasvim iz pojmova njenih izvora. Ni jedna od ovakvih građevina nije očuvana ali su nam osnove najveće poznate sa zadovoljavajućom tačnošću.

Centralni objekti su bili rezervisani za baptisterijume za obrede krštenja potapanjem i po pravilu su bili građeni na pravougaonoj ili ponekad na kružnoj osnovi.

U Rimu u 4. veku su izgrađene srkve Svetog Petra, Svetog Pavla, Svetog Lorenca i Svetog Jovana Lateranskog koje su danas obnovljene i rekonstruisane. Crkva Santa Marija Mađore predstavlja jednu od bolje očuvanih hrišćanskih crkava, rane bazilike i ona je ukrašena lepom i bogatim mozaicima u unutrašnjosti crkve sa scenama iz obznanjivanja, poklonjenja triju kraljeva i pokolja nevine dece. Pred kraj vladavine Konstantinove se pojavljuju i dekoracije od arhitektonskih elemanata od kolona stupova. Ljudske figure su predstavljene sa mnogo ekspresivnosti i u smirenim gestovima sa mnogo dekorativnih elemenata a ljudski likovi bi mogli biti portreti sa individualnim karakteristikama. Posle najezde barbarskih plemena u Rim bile su zatvorene mnoge zanatske radionice i u tome se vremenu procvat premešta izvan teritorije Italije.

Mnogi proizvodi koji su nađeni na tlu zapadne Evrope, sitne plastike se dosta teško datiraju i lociraju ali je izvesno da su nastale u radionicama u Rimu ili Raveni a po nekad na istoku u Konstantinopolju, Antiohiji ili Aleksandriji. Dekorisane su motivima iz Starog zaveta i života Hrista i njegovih apostola. Najstariji manuskripti su sa kraja 4. veka i njihove iluminacije nadovezuju na slikarstvo iz katakombi i slikarstvo mozaika iz bazilike Santa Marija Mađore.

Ranohrišćanska umetnost istoka[uredi | uredi kod]

  Prostiranje hrišćanstva u 325. godini
  Prostiranje hrišćanstva u 600. godini

Slikarstvo i rezbarstvo[uredi | uredi kod]

U početku se ne mogu zapaziti znatnije razlike između umetnosti istoka i zapada na početku hrišćanstva - ove razlike će postati uočljive tokom 6. veka. Na istoku se starohrišćanska umetnost razvijala na teritoriji Sirije i Palestine. Iznad reke Eufrat, nađen je najstariji primer hrišćanske svetinje tzv. Dom crkve - privatno stanište koje je služilo rimskim legionarima za službe liturgije i obreda. Nađen je fragment bazena sa baldahinima koji je služio kao baptisterijum i podijum za biskupa. Na slikama koje su nađene predstavljaju se motivi Dobrog Pastira, scene iz ozdravljenja paralitika i scene sa Svetim Petrom u vodi.

Pronađeni su i sarkofazi sa portretima - medaljama i prikazima Hrista koji su izgrađeni od mermera koji je od strane Sirijskih majstora donesen iz Grčke.

Najstariji manuskripti su datirani u 4. vek i nastali su u Antiohiji, poznati su i manuskripti koji su na sirijskom jeziku. Motivi koji su ovde prisutni ne pokazuju bitne razlike sa motivima iz doba romanske umetnosti u zapadnoj Evropi.

Arhitektura ranog hrišćanstva na Bliskom istoku[uredi | uredi kod]

Jedna od najstarijih crkvi izgrađenih u Antiohiji- Bliski istok bila je Zlatni oktogon, koja je izgrađena na osnovi osmougaonika. Zgrada je počela da se gradi 327. godine a završena je 341. godine. Unutrašnjost je bila bogato dekorisana mozaicima u zlatu i od toga su sačuvane samo ruševine.

U Siriji je mnogo crkava bilo izgrađeno na osmougaonoj osnovi od blokova krečnjaka kojega je tamo bilo. Crkve su pokrivene kupolom i za prelazak iz kvadrata u krug - u kupolu su bile korištene trompe koje su bile poznate još u Persijskoj arhitekturi dok je drugi način ovog prelaska poznat u Rimu bio prelazak pomoću pandantifa. Prelaz pomoću pandantifa je kasnije postao jako primenjivan u Vizantijskoj arhitekturi koja se iako se razvijala na ovom tlu ostavila velike spomenike (u Raveni) na tlu zapada.

Dela ranohrišćanske umetnosti pre 313. godine[uredi | uredi kod]

Korpica crvenih pečurki, mozaik iz Akvilejeu u Furlaniji- Italiji kod Slovenačke i Austrijske granice bio je veliki grad, pre (pre 330).

Najznačajnija arhitektonska dela posle 313. godine[uredi | uredi kod]

Podužne bazilike[uredi | uredi kod]

Kružne crkve[uredi | uredi kod]

  • Crkva Sv. Konstance.

Reference[uredi | uredi kod]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 prof. arh. Đurđe Bošković Predavanja na Arhitektonskom fakultetu iz Istorije umetnosti Beograd 1971.

Literatura[uredi | uredi kod]

  1. Opšta istorija umetnosti, Dina Piskel, Beograd 1974.
  2. Istorija umetnosti HW Janson, Beograd, 1982.
  3. Kasna antika i rano hrišćanstvo, Fridrih Gerke, Novi Sad 1973.
  4. - članak iz de.- Vikipedije

Vidi još[uredi | uredi kod]

Spoljašnje veze[uredi | uredi kod]