Ogab (raketa)

Izvor: Wikipedia
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Ogab
(fa) عقاب
Oghab rocket.png
Skica Ogaba
Vrsta raketna artiljerija (VBR)
Država porijekla  Iran
Historija uporabe
U službi decembar 1986.[1][2]
Korišten od v. Korisnici
Ratovi Iransko-irački rat (1980–1988)[2]
Drugi libanonski rat (2006)[3]
Rat u Gazi (2008–2009)[4]
Historija proizvodnje
Projektant Organizacija obrambene industrije (DIO)[1]
Proizvođač AIO;[4] SBIG[5]
Razdoblje proizvodnje od 1985. (preliminarno)[2]
od 1987. (masovno)[1]
Proizvedeno komada 1000 kom./god. (1980-ih)[2]
Karakteristike
Masa 360 kg (s bojevom glavom)[1]
Visina 482 cm[1]
Dijametar 230[3][4] – 320[1][2] mm
Brzina 4 – 5 Ma[3]
(1360 – 1700 m/s)[3]
Bojeva glava 1 – 3 (70 kg)[2][3][4]
Domet 34 – 45 km[1][2][3][4]
Pogonsko gorivo kruto gorivo[4]
Preciznost <500 m[3][4]
Sistem navođenja nema[2][3][4]
(moguće inercijalno)[1]
Lansirna platforma mobilni lanser (TEL)[4]
(MB/Havar 6x6/4x4)[6]
F-4 Phantom II[3]
F-14 Tomcat[3]

Ogab (perz. عقاب, dosl. "orao")[2] je iranski raketno-artiljerijski sistem razvijen 1980-ih godina[3] na temelju kineske izvozne inačice sistema Tip 83 (WM-40).[1][2][4] Ogab predstavlja jedno od prvih domaćih oružja takve vrste u Iranskim oružanim snagama[1][3] i korišten je u zadnjoj fazi Iransko-iračkog rata (1980–1988),[1][2][4] te kasnije u arapsko-izraelskim ratovima 21. vijeka.[3][4]

Razvoj[uredi | uredi kod]

Sistemi Ogab i Nazeat prvi su iranski projektili iz raketno-artiljerijske domene razvijeni nakon Iranske revolucije iz 1979. godine.[3] Program razvoja domaće raketne artiljerije bio je motiviran Iransko-iračkim ratom (19801988) odnosno potrebom za efikasnim i jeftinim oružjem kojeg će masovno proizvoditi na svom tlu,[2] a njegovi počeci datiraju se u 1983. kada je testiran autohtoni inercijalni sistem navođenja.[1] Međutim, nije poznato rabi li se isti kod Ogaba, Nazeata ili nekog trećeg projektila.[1] Preliminarne verzije Ogaba nastale su 1985.[2] na temelju kineskog sistema Tip 83 (WM-40).[1][2][4] i njegova proizvodnja bila je jedan u nizu ugovora koje je sklopio tadašnji parlamentarni glasnogovornik A. H. Rafsandžani prilikom posjete službenom Pekingu.[2] Kineska tehnološka pomoć uključivala je transfer mašinerije, tehnologije i ekspertize potrebnih za pokretanje domaćeg razvoja,[2] iako nije poznato jesu li direktno sudjelovali i u lokalnoj proizvodnji.[1]

Glavne obrambene kompanije uključene u projektiranje, organizaciju i proizvodnju bile su Organizacija obrambene industrije (DIO) kao krovni vojni konglomerat,[1] te njegove podružnice Industrijska grupacija Šahid Bageri (SBIG)[5] i Organizacija avijacijsko-astronautičkih industrija (AIO).[4] Na razvoju je sudjelovalo više hiljada domaćih stručnjaka odnosno najmanje stotinu individualnih postrojenja diljem zemlje,[1] među kojima su bitnija ona u Sirdžanu[1] i kod Semnana.[2] Također, poligon za testiranje izgrađen je kod Rafsandžana,[1] dok je uz sjeverni rub Dašt-e Kavira (zajedno sa spomenutim proizvodnim kapacitetima) izgrađen i veliki Semnanski raketodrom.[5] Prema zapadnjačkim analizama, izgradnja raketodroma na ovoj lokaciji inicirana je 1985.[5] i dovršena 1986. ili 1987. godine.[7] Prvi operativni primjerci Ogaba bili su spremni u decembru 1986. godine,[1] no masovna serijska proizvodnja započela je godinu kasnije[1] i proizvodni pogoni kod Semnana 1987. imali su kapacitet proizvodnje od 1000 komada godišnje.[2] Krajem 1989. u proizvodnju je pušten i napredniji sistem Fadžr-3, razvijen na temelju Ogaba.[2]

Tehničke karakteristike[uredi | uredi kod]

Tehničke karakteristike Ogaba slične su kineskom sistemu Tip 83 (WM-40)dužina rakete je 482 cm,[1] dijametar mu ovisno o izvorima iznosi 230[3][4] ili 320[1][2] mm, a ukupna masa (uključujući bojevu glavu) 360 kg.[1] Projektil je pogonjen na kruto gorivo[4] i domet mu iznosi od minimalno 34 do maksimalno 45 km.[1][2][3][4] Raketa nema vanjsko navođenje,[2][3][4] no postoje indicije da je implementiran inercijalni sistem[1] odnosno da se u letu stabilizira vrtnjom.[3] Udarna brzina projektila iznosi 4 – 5 Ma (1360 – 1700 m/s),[3] a najveća mana mu je relativna nepreciznost[4] koja pri najvećem dometu iznosi oko 500 m.[3][4] Bojeva glava ima masu od 70 kg[2][3][4] i nosi visokoeksplozivno punjenje,[3][8] a može nositi i kemijsko oružje[3] (kojim se Iran za razliku od Sadamovog Iraka nije služio za vrijeme rata). Ogab stoga pri maksimalnom dometu nema mogućnost gađanja mobilnih i manjih neprijateljskih meta.[3]

Tijelo projektila izrađeno je od čelika[8] i najčešće je obojano bijelom bojom s crvenim vertikalnim stabilizatorima,[8] dok bojeva glava nosi zelene, bijele i crvene pruge.[8] Lansirna platforma Ogaba je mobilni lanser (TEL) koji nosi do tri projektila,[1][3][8] za razliku od izvorne kineske inačice koja nosi četiri komada. Primarni korišteni model vozila je Havar (6x6/4x4), licencirana verzija Mercedes-Benza[6] koju proizvodi iranska kompanija Iran Hodro Dizel. Ovo vozilo koristi se i za Nazeat-6/10,[3][6] a vizualno je sličan transportnom sistemu za ruske rakete 9K52 Luna.[6] Prema procjenama iz ranih 2010-ih, Iran raspolaže sa 250 takvih mobilnih lansera.[4] Američki izvori navode da je Iran razvio i modificiranu verziju Ogaba koja se ispaljuje s borbenih aviona F-4 Phantom II i F-14 Tomcat.[3] S druge strane, gerilske organizacije poput Hezbolaha i Hamasa služe se primarno simplificiranim metalnim lansirnim rampama.

Operativna historija[uredi | uredi kod]

Ogab je prvi put korišten u decembru 1986. godine tokom zadnjih faza Iransko-iračkog rata,[1][2] kao prvi operativni raketno-artiljerijski sistem u iranskoj službi.[1] Tokom 1987. godine ispaljeno je između 55 i 70 projektila,[1] a do kraja rata (august 1988) iskorišteno je ukupno od 250[1] do 270 komada[4]. Iako je Ogab u naravi taktičko oružje,[9] Iran ga je koristio pretežito u strateške svrhe[8] odnosno artiljerijsko bombardiranje vojnih postrojenja razasutih po iračkim urbanim sredinama. Ogab je ostao u iranskoj operativnoj upotrebi i tokom 1990-ih godina,[1] a korišten je i prilikom vojnih vježbi Veliki poslanik 3 u julu 2008. godine.[9] Sistemom danas raspolažu artiljerijske jedinice regularne kopnene vojske (Arteš) i elitne Revolucionarne garde (Pasdaran).[4] Osim iranske vojske, Ogab se još nalazi u službi libanonskog Hezbolaha koji ga je koristio u izraelsko-libanonskom ratu (2006),[3] te palestinskog Hamasa koji ga je rabio prilikom rata u Gazi (2008–2009).[4]

Srodni sistemi[uredi | uredi kod]

Korisnici[uredi | uredi kod]

Reference[uredi | uredi kod]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 1,12 1,13 1,14 1,15 1,16 1,17 1,18 1,19 1,20 1,21 1,22 1,23 1,24 1,25 1,26 1,27 1,28 1,29 1,30 1,31 1,32 1,33 1,34 (en) Arnett, Eric Hall (1997). Military Capacity and the Risk of War: China, India, Pakistan, and Iran. SIPRI Monographs. Oxford, England; New York: Oxford University Press; Stockholm International Peace Research Institute (SIPRI). str. 187. ISBN 9780198292814. OCLC 36185995. 
  2. 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 2,17 2,18 2,19 2,20 2,21 2,22 2,23 2,24 2,25 2,26 (en) Garver, John W. (2006). China and Iran: Ancient Partners in a Post-Imperial World. Seattle, Washington; London: University of Washington Press. str. 186. ISBN 9780295986319. OCLC 827736244. 
  3. 3,00 3,01 3,02 3,03 3,04 3,05 3,06 3,07 3,08 3,09 3,10 3,11 3,12 3,13 3,14 3,15 3,16 3,17 3,18 3,19 3,20 3,21 3,22 3,23 3,24 3,25 3,26 3,27 3,28 3,29 (en) Cordesman, Anthony H.; Kleiber, Martin (2007). Iran's Military Forces and Warfighting Capabilities: The Threat in the Northern Gulf. Washington, DC: Center for Strategic and International Studies (CSIS). str. 59-61. i 70. ISBN 9780892065011. OCLC 145146934. 
  4. 4,00 4,01 4,02 4,03 4,04 4,05 4,06 4,07 4,08 4,09 4,10 4,11 4,12 4,13 4,14 4,15 4,16 4,17 4,18 4,19 4,20 4,21 4,22 4,23 4,24 4,25 4,26 (en) Cordesman, Anthony H. (2014). Iran's Rocket and Missile Forces and Strategic Options. Lanham, Maryland; Washington, DC: Rowman & Littlefield; Center for Strategic and International Studies (CSIS). str. vii, 4, 8. i 52-55. ISBN 9781442240650. OCLC 907956573. 
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 (en) Chipman, John; Fitzpatrick, Mark (10. 5. 2010). Iran's Ballistic Missile Capabilities: A Net Assessment. IISS Strategic Dossiers. London: International Institute for Strategic Studies (IISS). str. 44-47, 63-64. i 86. ISBN 9780860792055. OCLC 639344298. 
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 (en) Pike, John E. (9. 7. 2011). „Iranian Artillery Rocket Launchers”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 4. 12. 2015. 
  7. (en) Samore, Gary (2005). Iran's Strategic Weapons Programmes: A Net Assessment. IISS Strategic Dossiers. London: Routledge; International Institute for Strategic Studies (IISS). str. 83. ISBN 9780415385510. OCLC 62221397. 
  8. 8,0 8,1 8,2 8,3 8,4 8,5 (en) Pike, John E. (9. 7. 2011). „Iranian Artillery Rockets”. Alexandria, Virginia: Global Security. Pristupljeno 4. 12. 2015. 
  9. 9,0 9,1 (en) Hildreth, Steven A. (6. 12. 2012). Iran’s Ballistic Missile and Space Launch Programs. CRS report for Congress. R42849. Washington, DC: Congressional Research Service (CRS), Library of Congress. str. 57. OCLC 822732797. [mrtav link]

Vanjske veze[uredi | uredi kod]

Ostali projekti
Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: Ogab (raketa)