Ljubka Šorli
| Ljubka Šorli | |
|---|---|
| Biografske informacije | |
| Rođenje | 19. 2. 1910. Tolmin |
| Smrt | 30. 4. 1993. (dob: 83) Gorica |
| Supružnik | Lojze Bratuž |
| Djeca | Lojzka Bratuž Andrej Bratuž |
| Obrazovanje | |
| Zanimanje | književnica i učiteljica |
| Opus | |
| Književne vrste | lirična poezija |
| Jezik | slovenski |
| Znamenita djela | |
| |
Ljubka Šorli (Tolmin, 1910. – Gorica, 1993.), slovenska pjesnikinja i učiteljica.
Životopis[uredi | uredi kod]
Ljubka Šorli rođena je u Tolminu 19. feburara 1910. od oca Luke, kožara, i majke Alojzije rođene Mlakar,[1] koja je isprva bila domaćica, a kasnije trgovkinja. Imala je brata i dvije sestre.
Izbijanjem Prvog svjetskog rata porodica je se povukla kod rodbine u Jesenice.[1] Tu je pohađala osnovnu školu, ali ju je završila u Tolminu, gdje je završila i srednju školu 1923. godine. Otac je umro nakon povratka iz vojske 1925. Teret porodice pao je na majku koja je otvorila svoju radnju. U godinama 1923/25. Ljubka je pohađala trgovačku školu u Gorici i zaposlila se u trgovini.
Odrastala je u slovenskom nacionalnom i kulturnom okruženju: radila je sa mladima u kulturnim i svjetovnim organizacijama, zamjenjivala orguljaša u župi, vodila djevojački zbor. Upoznala je Lojzeta Bratuža, učitelja, zborovođu, skladatelja, za kojeg se udala u jesen 1933. godine.[1] Imali su kćer Lojzku i sina Andreja.[1]
Lojze Bratuž je bio progonjen od fašista zbog svjesnog slovenstva. Bio je više puta zatvaran. 27. decembra 1936. bio je prisiljen popiti staklenku od litre motornog ulja pomiješanog sa benzinom. Nakon velikih muka umire 16. februara 1937. godine.
Šorlijeva je također uhićena zbog nacionalnog djelovanja i povezanosti sa porodicom Premrl.[α 1] Preživjela je torturu pod povjerenikom Collottijem,[α 2] a potom je poslana u logor Zdravščina[1][2] kod Gorice, gdje je preživjela s mišlju:[α 3]
| “ | Kroz patnju nas sudbina oplemenjuje, jedna je vjera, jedan zov: sloboda! | ” |
8. septembra 1943., raspadom Italije, vratila je se s dvoje djece u Tolmin. U pučkoj školi u kojoj je pohađala učiteljski tečaj[α 4] ponuđeno joj je mjesto učiteljice. Potom je pohađala tečaj u Gorici, kamo se vratila 1946.[1] Najprije je radila kao tajnica na slovenskom učiteljskom fakultetu,[1] a zatim je od 1948. do umirovljenja 1975. predavala u Gorici i u gotovo svim školama u okolnim selima.[1] Uključivala se u šira kulturna događanja, djelovala je u raznim društvima, objavljivala u časopisima, posjećivala razne priredbe i književne večeri.
Umrla je 30. aprila 1993. Njoj je posvećena jedna bista kiparice Milene Braniselj u Erjavčevaoj ulici u Novoj Gorici[3], a uz nju je i spomenik njezinog supruga.
Djela[uredi | uredi kod]
Njezina djela su obilježena iskustvom rata i progona, opjevavaju slovenska mjesta, prirodu i vjerske tradicije. Mnoge njene pjesme sadrže domoljubnu tematiku, izražava ljubav, pripadnost domovini i poštovanje prema materinjem jeziku. Tako je u sonetu Slovenska govorica 1945. izrazila misao da je jezik najdragocjeniji dar prirode, temeljni znak postojanja naroda. U početku je objavljivala u župnim časopisima na slovenskom jeziku, koji su u fašističkom razdoblju bili ilegalni. Sramežljiva i suzdržana ličnost, dugo je bila nepoznata i slovenskoj javnosti. Posljedice Prvog svjetskog rata, izbjeglištva, talijanske okupacije, fašističkog ugnjetavanja trajno su obilježile njezin rad i život. Stvarala je liriku karakterističnu za razdoblje između dva rata. Učestala je tematika vezanost za rodnu zemlju, prvenstveno rodnog mjesta Tolmina i okolice, Soče i okolice, Goriških brda, Krasa, Beneške Slovenije i Kanalske doline. Vjera ima posebno značenje, u njoj pjesnikinja pribjegava svojom boli i tjeskobom. Slične teme pojavljuju se u djelima za mlade, uglavnom uz tematikama prirode, njezine mijene, životinjskog i biljnog svijeta u prvom planu. Poštivala je metričke zakonitosti, pjesme su skladne, raspoređene u geometriji strofe, metra i rime, često podvrgnute pravilima sonetne forme. U njezinim je pjesmama izražena muzikalnost, mnoge su njezine pjesme uglazbljene zahvaljujući Bratuževoj i Vodopivčevoj.
Šorlijevi radovi objavljivani su u mnogim časopisima, kalendarima i novinama. Prvu pjesmu Naš božič je objavila u đačkom ilegalnom cikostilu Soča 1927/28.[1] Prva tiskana pjesma objavljena je 1929. u Mladici. Objavljivala je u Kalendaru Goriške Mohorjeve družbe, sudjelovala je i u iseljeničkom listu Duhovno življenje i njegovom prilogu za djecu Božje stezice (Argentina, 1935.), u časopisima Zrna i Zarja, a nakon rata pjesme su joj objavljivane u listu Mlada Setev (1947.) i vjerskom časopisu Ave Maria.
Omladinskom poezijom Šorlivija se počela baviti oko 1950. Pjesme, igrice i bajke objavljivala je u omladinskom listu Pastirček. Zatim je sakupila neke pjesme i objavila ih u zbirci Veseli ringaraja. Pesmi za otroke 1983. godine. Svojim pjesmama nastojala je djeci približiti domovinu, ljubav prema njoj i jeziku, poštivanje vrijednosti i života. Napisala je stô dvadeset i osam pjesama, od kojih je četrdeset i osam uglazbljenih.
Poezija[uredi | uredi kod]
Zbirke[uredi | uredi kod]
- Detece sveto, pet božičnih pesmi za dvoglasni mešani zbor orgelsko spremljavo (1932)
- Venec spominčic možu na grobu (1957)
- Izbrane pesmi (1973)
- Pod obokom čarobnim (1987)
- Rumeni ko zlato so zdaj kostanji, pesmi rodnemu Tolminu (1985)
- Križev pot (1994)
- Via Crucis / Križev pot (19991, 20002)
- Tolminske pesmi (2003, posthumno)
Pjesme[uredi | uredi kod]
- Alojzu Gradniku ob stoletnici rojstva (1982)
- Božična noč (1976)
- Čriček (1976)
- Danes prvič v šolo grem (1951)
- Jesenski čas (1967)
- Kukavici (1978)
- Mladini (1982)
- Narava časti Marijo (1952)
- November (1955)
- Otroci pesniku Prešernu (1963)
- Pesem primorske mladine (1979)
- Pomlad prihaja (1968)
- Pozimi iz šole (1953)
- Prvi sneg (1962)
- Slovo od počitnic (1959)
- Srečku Kosovelu (1974)
- V pričakovanju Miklavža (1958)
- V zimski dan (1961)
- Velika noč (1964)
- Vrabček jeseni (1976)
- Zajček (1975)
- Žalostna pravljica (1975)
- Zimi v slovo (1969)
- Zvonček
Proza[uredi | uredi kod]
- V Katoliškem glasu (1956)
- V Mavrici (19751, 19772)
Prijevodi[uredi | uredi kod]
Nemali broj pjesama Ljubke Šorli preveden je na talijanski jezik, jer je djelovala u inozemstvu, gdje je njezino kulturno djelovanje bilo visoko cijenjeno.
Nagrade[uredi | uredi kod]
Godine 1979. primila je papinsku nagradu „Pro Ecclesia et Pontifice” koju joj je dodijelio gorijski nadbiskup Cocolin.[α 5]
Bilješke[uredi | uredi kod]
- ↑ Janko Premrl „Vojko” (1920-1943), slovenski partizan i narodni heroj.
- ↑ Gaetano Collotti (1917-1945), talijanski policajac, pripadnik Posebnog inspektorata javne sigurnosti za Julijsku krajinu u Trstu, poznat kao vođa tzv. Bande Collotti.
- ↑ slv. Skoz trpljenje nas žlahtni usoda, ena vera je, en klic: svoboda!
- ↑ Tečaj su vodili Joža Lovrenčič, Tine Debeljak, Vinko Beličič i Severin Šali.
- ↑ Pietro Cocolin (1920-1982), nadbiskup Gorice i Gradiške.
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Brecelj 2013
- ↑ Gombač Metka, Il campo di internamento di Zdravščina – Poggio Terza Armata, 1942-1943 u: Gombač, Boris; Mattiussi, Dario (2004). La deportazione dei civili sloveni e croati nei campi di concentramento italiani: 1942 - 1943. I campi del confine orientale. Gradisca d'Isonzo: Centro di ricerca e documentazione storica e sociale Leopoldo Gasparini.
- ↑ „Ljubka Šorli – žena, ki je uporno viharjem kljubovala”. Radio Ognjišče. 27. 4. 2013. Pristupljeno 6. 4. 2024.
Bibliografija[uredi | uredi kod]
- Pavšič, Tomaž (1989). „Šorli, Ljubka”. Primorski slovenski biografski leksikon. Gorica. pp. 567-570.
- Mihurko Poniž, Katja, ur. (2010). Ljubka Šorli (1910–1993) : znanstvena monografija ob stoletnici pesničinega rojstva. Nova Gorica.
- Brecelj, Marijan (2013). „Šorli, Ljubka”. Slovenska biografija. ZRC SAZU. Pristupljeno 6. 4. 2024.
- Vehar, Miha (2020). „ŠORLI (por. Bratuž), Ljubka”. Obrazi slovenskih pokrajin. Mestna knjižnica Kranj. Pristupljeno 6. 4. 2024.
