Liker

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Liker
Liqueur
Boca i čaša amara
Boca i čaša amara

Liker (od francuskog: liqueur, od latinskog: liquefacere = napraviti tekućim[1]) je naziv za aromatizirana alkoholna pića sa relativno visokim procentom šećera (minimalno 100 grama na litru) i procentom alkohola od 24 do 60 %. [1]

Likeri u klasifikaciji alkoholnih pića (odnosno po udjelu etanola) spadaju u srednje jaka pića, između vina i rakija.[2]

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Likeri se prave od rakija, kojima se za aromu dodaje neko voće ili neke mirišljave trave i šećerni sirup i to tako da ga ima više od 2, 5 % uukupnom volumenu.[1]

Voćni likeri se proizvode metodom infuzije, u kojoj se voće miješa sa etanolom, koji na taj način preuzima miris, okus i boju. dodanog voća. Za razliku od tog biljni likeri se proizvode destilacijom ili cijeđenjem pa su zbog tog bezbojni, zbog tog im se dodaju lišće ili trave da dobiju specifičnu aromu.[1] Destilirati se može praktički sve od sjemenki, lišća do korijenja, a isto tako to se koristi i kao začin koji daje aromu. Nakon što se alkoholna baza aromatizira, dodaje joj se šećerni sirup i bojilo na biljnoj bazi - zatim se filtrira i flašira.[1]

Narodski ili generički likeri, proizvode se od kojekakvih voćaka i biljaka i prodaju pod opće prihvaćenim zajedničkim imenima, kao pelinkovci, cherry brandyji, kruškovci, orahovice, mentoli, kava likeri... i već prema tome kakvu aromu imaju; malina, marelica, vanilija, kakao ... Među njima je osobito poznat Curaçao proizveden od sušenih narančinih kora sa otoka Curaçao, a neobičan Danziger Goldwasser, iz Gdańska po aromi kima.[1]

Za razliku od tog današnji poznati likeri na tržištu, najčešće se pripremaju tajnim recepturama, koje njihovi proizvođači ljubomorno čuvaju, kao vlasnici registriranih robnih marki. Tako se Francuzi ponose i hvale svojim Bénédictinom biljnim likerom proizvedenim još 1510. u benediktinskom samostanu - on spada u red najstrože čuvanih tajni.[1] Slavan je i Chartreuse, proizveden po recepturi iz 1607., zatim Cointreau, Grand Marnier, i Vieille Cure, biljni liker iz Bordeauxa. Poznati talijanski likeri su Liquore Galliano i Strega, vrlo pikantnih okusa.[1]

Poznate britanske marke likera su Drambuie, proizveden po francuskoj recepturi 1745. u štotskoj na bazi škotskog whiskya začinjenog s medom, i Irish Mist od irskog whiskya i meda.[1]

Neobični likeri su japanski O Cha, sa okusom zelenog čaja i Midori od dinje i Tia Maria sa Jamajke na bazi ruma.[1]

Najpoznatiji liker sa južnoslavenskih prostora je svakako Maraschino iz Zadra, ali se nekad najviše pio kruškovac a danas pelinkovac.

Likeri se uobičajeno piju nakon jela kao digestivi, da pospješe probavu. Serviraju se kojekako - od običnog natakanja u čašicu ili ohlađeni uz kockice leda, ali i kao podloga za različite koktele. Likeri se često koriste u slastičarsvu kao premazi raznim slasticama.[1]

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Prve likere proizveli su srednjovjekovni redovnici i alkemičari i to kao eliksire, balzame, kreme ili ulja kako su ih tad zvali, a upotrebljavani su u liječenju, ili kao afrodizijaci.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,00 1,01 1,02 1,03 1,04 1,05 1,06 1,07 1,08 1,09 1,10 1,11 "Liqueur" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/343023/liqueur. pristupljeno 05. 10. 2014. 
  2. "Alkoholna pića" (hrvatski). LZMK. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1825. pristupljeno 05.10. 2014. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]