Prijeđi na sadržaj

Vanilija

Izvor: Wikipedija
Vanilija
Mahuna vanilije
Naučna klasifikacija
Carstvo: Plantae
Divizija: Magnoliophyta
Razred: Liliopsida
Red: Asparagales
Porodica: Orchidaceae
Potporodica: Epidendroideae
Tribus: Vanilleae
Podtribus: Vanillinae
Rod: Vanilla
Miller

Vanilija je zapravo aroma koja se dobija iz mahunastog ploda biljke vanilija planifolia povijuše iz roda orhideja.

Riječ vainilla je španjolskog porijekla, a znači mala mahuna.[1]

Opis i porijeklo vanilije

[uredi | uredi kod]

Španjolski konkvistador Hernán Cortés je oko 1520. prvi upoznao evopljane sa vanilijom i čokoladom, kad se upoznao s tim plodovima u Meksiku. Jedan od njegovih oficira, je nakon što su zarobili astečkog kralja Montezumu, primjetio da on pije chocolatl (piće napravljeno od zrna kakaovca i meda sa vanilijom). Španjolcima se toliko dopalo to piće da su ga odnjeli u Španjolsku. Vanilija je postala pravi hit oko 1700. po cijeloj Evropi. Meksiko je postao najveći proizvođač vanilije puna tri vijeka.[2]

Pokušaji da se vanilija presadi u druge krajeve, dugo su ostali bez rezultata, jer su njen pelud raznosile jedino posebne meksičke pčele - melipona. Takvo stanje vladalo je sve do 1837., kad je belgijski botaničar Charles François Antoine Morren otkrio metodu umjetnog oprašivanja bilja. Ipak njegova metoda je bila financijski neisplativa. [3] Onda je 1841, Edmond Albius, 12 godišnji rob sa Reuniona u Indijskom oceanu, otkrio način ručnog oprašivanja vanilijina cvijeta, i to je omogućilo njegovo širenje po svijetu.[4]

Mahunasti plod vanilije

Nakon Meksika, vanilija se počela uzgajati na Madagaskaru i susjednim komorskim otocima, Reunionu i Polineziji (Tahiti). Beru se nedozreli plodovi (jer se zreli plodovi raspucaju), suše se na suncu ili ispiru u vrućoj vodi. Zatim se zamataju u vunene pokrivače, da se izazove zrenje i vrenje i mahune postaju tamnosmeđe. Tokom vrenja na površini mahuna razvijaju se vrlo sitni bijeli kristalići, tzv. - vanilin. Vanilija ima intenzivan i ugodan miris. Po Evropi se najviše prodaje vanilija iz Madagaskara i otoka u Indijskom oceanu, a najfinije vrste nose oznaku burbonska vanilija (po starom francuskom imenu za otok Reunion - Île Bourbon). Duljina mahune je od 10 do 22 cm. Kvalitet mahune određuje se po dužini ploda i njegovoj elastičnosti, kao i po boji - što je plod tamniji i sjajniji, ima više - vanilina, i kvalitetniji je. Vanilin brzo hlapi, pa se kod izuzetno kvalitetnih plodova svaka mahuna pakira u staklenu ili plastičnu ambalažu s dobrim zatvaračem.

Proizvodnja i upotreba vanilije

[uredi | uredi kod]
Najveći proizvođači vanilije 2006
Zemlja Proizvodnja
(tona)
%
 Madagaskar 6 200 58%
 Filipini 2 399 23%
 Kina 1 000 9%
 Meksiko 306 2%
 Turska 192 2%
 Tonga 144 1%
 Uganda 195 2%
 Komori 65 0.6%
 Francuska Polinezija 50 0.5%
 Reunion 23 0.2%
 Malavi 20 0.2%
 Portugal 10 0.09%
 Kenija 8 0.08%
 Gvadalupa 8 0.08%
 Zimbabve 3 0.03%
Izvor:
FAO|UN Food & Agriculture Organization
[5]

Vanilija je uz šafran najskuplja mirodija, i puno se koristi u slastičarstvu, kod izrade kolača, nekih vrsta peciva, čokolade pa i u proizvodnji likera. Vanilija se u slastičarstvu koristi kao mahuna - koja se nariba po slasticama zbog arome, ali puno više kao gotova mješavina sa šećerom. Postoje dvije vrste mješavina od šećera i vanilije:

  • vanila šećer, koji sadrži 90% šećera u prahu i 10% vanilijinog praška
  • vanilin šećer, koji sadrži 99% šećera u prahu i 1% vanilina (etil vanilin) dobiven sintetičkim putem.

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. James D. Ackerman (jun 2003). „Vanilla”. str. 507. Pristupljeno 5. 10. 2011. »vainilla, mala mahuna ili čaška, mahunasto voće« 
  2. The Herb Society of Nashville (21. 05. 2008.). „The Life of Spice”. The Herb Society of Nashville. Arhivirano iz originala na datum 2011-09-20. Pristupljeno 5. 10. 2011. »(Iz knjige 'Spices of the World Cookbook' - McCormick and 'The Book of Spices' by Frederic Rosengarten, Jr« 
  3. Janet Hazen (1995). Vanilla. Chronicle Books. Pristupljeno 5. 10. 2011. 
  4. Silver Cloud Estates. „History of Vanilla”. Silver Cloud Estates. Arhivirano iz originala na datum 2008-02-19. Pristupljeno 5. 10. 2011. 
  5. „Faostat”. Faostat.fao.org. 16. 12. 2009.. Arhivirano iz originala na datum 2012-06-19. Pristupljeno 5. 10. 2011. 

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]