Konstantin IX Monomah

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Za ostale upotrebe, v. Konstantin (razvrstavanje).
Konstantin IX Monomah

Konstantin IX Monomah i njegova supruga Zoja na ktitorskoj kompoziciji u carigradskoj sabornoj crkvi Presvete Mudrosti. Mozaik pokazuje da je lice Zojinog trećeg supruga dorađeno na već postojeći mozaik koji je verovatno urađen u vreme njene prve udaje za Romana III Argira.
Konstantin IX Monomah i njegova supruga Zoja na ktitorskoj kompoziciji u carigradskoj sabornoj crkvi Presvete Mudrosti. Mozaik pokazuje da je lice Zojinog trećeg supruga dorađeno na već postojeći mozaik koji je verovatno urađen u vreme njene prve udaje za Romana III Argira.

Datum rođenja 1000.
Datum smrti 1055.
Poreklo
Porodica

Konstantin IX Monomah (grč. Κωνσταντίνος Θ΄ Μονομάχος; 100011.01.1055) je bio vizantijski car (10421055) i treći muž carice Zoje, ćerke Konstantina VIII (savladar 9761025, car 10251028). Tokom njegove vladavine došlo je do neke vrste kulturne renesanse pod Pselom, Lihudom i Ksifilinom, ali je zato vojno rastrojstvo počelo jasno da se iskazuje, porazom od Stefana Vojislava u Barskoj bici posle koje je Duklja stekla nezavisnost. Pripadao je civilnom plemstvu, jednoj od sukobljenih strana u Vizantiji tokom XI veka.

Dolazak na vlast[uredi | uredi kod]

Posle svrgavanja Mihajla V(10411042) vlast prelazi na ostarele ćerke Konstantina VIII caricu Zoju i monahinju Teodoru. Međutim njih dve nisu imale sposobnosti za vladanje državom, a pored svega je među njima vladala velika netrpeljivost zbog čega je vrlo brzo postalo jasno da njih dve neće biti u stanju da vode državu zbog čega je šezdesetčetvorogodišnja carica Zoja 11. 06. 1042. godine stupila u svoj treći brak, a njen novi muž i car postao je senator Konstantin Monomah, predstavnik civilnog plemstva, dok su ćerke Konstantina VIII zvanično bile njegove savladarke dobivši odrešene ruke za trošenje državnog novca radi sopstvenog zadovoljstva.

Vladavina (1042 — 1055.)[uredi | uredi kod]

Konstantin IX nije pridavao veliki značaj državnim poslovima, a na samom dvoru je počela neka vrsta kulturne renesanse. Posle duge vladavine careva okrenutih vojnim pohodima (Nićifor II Foka (963969.), Jovan I Cimiskije (969976.), Vasilije II Bugaroubica), sada je na prestolu sedeo car koji je pridavao veći značaj kulturi, nego ratovanju. Najbliži Konstantinovi savetnici bili su:

Ovaj kulturni preporod osetio se već 1045. godine kada je u Carigradu osnovana visoka škola koju su činili:

Usled stalnog popuštanja pred zahtevima plemstva za smanjenjem i ukidanjem poreza, carska blagajna je ostala bez dobrog dela prihoda, zbog čega se počinje sa davanjem u zakup skupljanja poreza. Na taj način su zakupci skupljali porez u određenoj oblasti u ime države kojoj su na ime poreza morali isplaćivati određenu sumu, bez obzira na to koliko bi sakupili, a za sebe su mogli da zadrže ostatak. To je dovelo do dodatnog opterećenja stanovništva, od čega država nije imala finansijsku korist, već su se tim sistem bogatili isključivo zakupci, dok je državna blagajna nastavila da se siromaši. Dodatno opterećenje za budžet predstavlja i sistematsko zapostavljanje stajaće vojske iz političkih razloga, što je Vizantiju primoravalo da se osloni na najamničke trupe koje su bile mnogo skuplje od domaćih stajaćih trupa. Direktna posledica pražnjenja državne blagajne bio je početak dodavanja drugih metala zlatu prilikom kovanja čuvenih vizantijskih zlatnika koji vekovima nije gubio svoju vrednost i značaj u svetu, što je dodatno oslabilo vizantijsku ekonomiju. Međutim u Monomahovo vreme se po prvi put javlja sistem pronija koje su davane za zasluge na upravu plemićima do njihove smrti, koje će odigrati značajnu ulogu u Vizantiji i njenim vojnim snagama.

Na početku svoje vladavine Konstantin je pokušao da povrati kontrolu nad Dukljom, koja se 1038. godine pod vođstvom Stefana Vojislava oslobodila vizantijske vlasti. Protiv srpske države poslat je u jesen 1042. godine strateg dračke teme sa oko 60.000 vojnika sa juga, a vizantijskim vazalima županu Raške, banu Bosne i knezu Zahumlja Ljutovidu je naređeno da sa severa i istoka udare na Vojislava. Međutim Vojislav je veštim manevrima uspeo da do nogu potuče vizantijsku vojsku u tzv. Barskoj bici. Procenjuje se da je tom prilikom stradalo oko 40.000 vojnika, među kojima su bila i sedmorica stratega. Posle ove pobede su vladari drugih srpskih oblasti priznali Vojislavovu vrhovnu vlast, čime Vizantija ne da nije uspela da povrati Duklju, već je i trajno ostala bez Zahumlja, Bosne i Raške.

Poslednji uspeh briljantne vojne vladavine Vasilija II odigrao se 1045. godine kada je ostatak kraljevine Jermenije sa sedištem u Aniju predat Monomahu posle smrti Jovana Smbata (10201045.) prema ugovoru koji je Smbat zaključio sa Vasilijem, čime je okončana njegova invazija na kraljevinu Jermeniju posle smrti Gagika I (9901020.).

Glavni članak: Velika Šizma

Sukob između patrijarha Rima i Carigrada kulminirao je 1054. godine kada je predstavnik Lava IX kardinal Humbert 16. 07. u crkvi Božanske Mudrosti bacio anatemu na Mihajla Kerularija i njegove pristalice. Neposredno posle toga je na saboru koji je predvodio Kerularije bačena anatema na Lava IX i njegove pristalice čime je došlo do rascepa hrišćanske crkve na dve zasebne sfere:

Konstantin Monomah umire 11. 09. 1055. godine, a vlast prelazi na sestru njegove pokojne supruge Zoje i poslednjeg predstavnika makedonske dinastije Teodoru.

Pobune za vladavine Konstantina IX[uredi | uredi kod]

Veliki uspesi Georgija Manijakisa podigli su njegovu popularnost kako u vojsci, tako i u narodu zbog čega se u Carigradu javilo podozrenje u njegove namere. Podstaknut tim dvorskim spletkama Monomah ga je opozvao, naredivši mu da se vrati u Carigrad i dokaže da ne kuje zaveru da preuzme vlast. Možda Manijakis nije planirao da preuzme vlast, ali mu je bilo veoma jasno da neće cara uspeti da u to uveri zbog čega prihvata borbu i 1043. godine biva proglašen za cara i sa svojim snagam se povlači sa Sicilije i preko Drača se upućuje ka Solunu i Carigradu. Delovalo je da će doći do promene vlasti u Vizantiji pošto nije bilo mnogo ljudi koji su se mogli vojnički suprotstaviti Manijakisovom vođenju i njegovim prekaljenim vojnicima, ali je Georgije tokom pohoda poginuo od strele u već dobijenoj bici, što je dovelo do sloma pobune.

Glavni članak: Pobuna Lava Tornikisa

Nekoliko godina posle sloma Manijakisove pobune dolazi do novog ustanka u severozapadnoj Trakiji na čijem se čelu našao Lav Tornikis. Zahvaljujući velikom nezadovoljstvu koje je vladalo kako u vojnim krugovima, tako i među stanovništvom pobuna se brzo proširila i Carigrad se 1047. godine našao pod opsadom. Međutim Tornikisova neodlučnost da krene u završni juriš na carigradske bedeme, slomila je pobunu koja se nakon toga raspala.

Vidi još[uredi | uredi kod]

Prethodnik:
Carica Zoja,monahinja Teodora(Mihajlo V Kalafat)
Vizantijski carevi
(10421055)
Nasljednik:
monahinja Teodora
(Mihajlo VI Stratiotik)