Ilija Petković

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Ilija Petković
Илија Петковић
No image.png
Lični podaci
Datum rođenja 22. rujna 1945.
Mjesto rođenja Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Knin, DF Jugoslavija
(danas  Hrvatska)
Nacionalnost Srbin
Državljanstvo Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija jugoslavesko (1945 - 1992)
Srbija i Crna Gora srpsko-crnogorsko (1992 - 2006)
Srbija srpsko (2006 - )
Nadimak Petko
Pozicija u mirovini
Omladinski pogoni
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Dinara Knin
Profesionalni klubovi*
Godine Klub Uta. (gol.)
1964 - 1973 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija OFK Beograd
1973 - 1976 Francuska Troyes AC
1976 - 1983 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija OFK Beograd 171 (13)
Nacionalna reprezentacija**
Godine Reprezentacija Uta. (gol.)
1968 - 1974 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija SFR Jugoslavija 43 (6)
Trenirani klubovi
1990 - 1993
1993 - 1995
1998 - 1999
1999 - 2000
2000 - 2001
2001
2002
2003 - 2006
2009 - 2010
2010
2013 -
Srbija OFK Beograd
Švicarska Servette FC
Japan Avispa Fukuoka
Grčka Aris Thessaloniki
Srbija i Crna Gora SR Jugoslavija
Narodna Republika Kina Shanghai Shenhua
Narodna Republika Kina Sichuan Guancheng
Srbija i Crna Gora Srbija i Crna Gora
Južna Koreja Incheon United
Katar Al-Ahly Doha
Južna Koreja Gyeongnam FC
* Nastupi i golovi u profesionalnim klubovima koji se računaju samo za službene utakmice i tačni su do 20.10.2011.

Ilija Petković (srpski: Илија Петковић; Knin, 22. rujna 1945.) je bivši nogometaš i trener, poznat kao posljednji izbornik nogometne reprezentacije Srbije i Crne Gore.

Početak karijere[uredi - уреди | uredi izvor]

Petković je igračku karijeru počeo u kninskom ligašu Dinari. U 19. godini je došao u Beograd i suočio se sa velikom životnom dilemom - nastaviti nogometnu karijeru ili se posvetiti studijama. Pobijedila je ljubav prema nogometu, postao je profesionalac, ali je nastavio i sa edukacijom - završio je Višu ekonomsku školu u Beogradu.

Splet okolnosti je Iliju Petkovića odveo na Staru Karaburmu i postao je igrač OFK Beograda. Dres popularnih "romantičara" nosio je 16 sezona, najpre od 1964. do 1973. godine, a zatim i od 1976. do 1983. U sezoni 1965/66. osvojio je trofej u Kupu Jugoslavije. Za OFK Beograd odigrao je 417 utakmica i postigao je 68 golova. O karakteristikama Petkovićeve igre najbolje svjedoči nadimak - "tajfun sa Karaburme". Bio je stravično eksplozivan i svojevremeno je proglašen za najbolje desno krilo sveta.

Petković je tri godine, od 1973. do 1976, bio reprezetantivac. Igrao je za francuski Troyes.

Debi u dresu "plavih"[uredi - уреди | uredi izvor]

Posebne stranice igračke karijere današnji selektor je ispisao u reprezentativnom dresu. Za selekciju Jugoslavije je igrao od 1968. do 1974. godine. U tom periodu reprezentativni dres je oblačio 43 puta i postigao je šest golova.

Debitirao je na impresivan način. Bilo je to 24. travnja 1968. na stadionu Crvene zvezde. Jugoslavija je bila domaćin Francuskoj u revanš susretu četvrtfinala Kupa nacija. U prvoj utakmici, odigranoj 18 dana ranije u Marseilleu, bilo je 1:1. Iliji Petkoviću je trebalo tri minuta da postigne i prvi gol za "plave". Drugi put među strijelce se upisao u 33. minutu. Na kraju, Jugoslavija je pobijedila Francusku 5:1, a 47.687 navijača je klicalo Petkoviću i drugovima.

Ta pobjeda je donijela Jugoslavenima plasman na završni dio Kupa nacija, koji je održan u lipnju te godine u Italiji. Bilo je to treće po redu najjače evropsko reprezentativno takmičenje, koje je zatim preraslo u Prvenstvo Europe.

Ilija Petković je sudjelovao u briljantnoj pobjedi za sva vremena nad Engleskom 1:0, u polufinalnom susretu odigranom 5. lipnja u Firenci. Gol odluke postigao je Dragan Džajić. Tri dana kasnije u Rimu je odigrano finale. Protivnik je bila selekcija domaćina. Golom Džajića Jugoslavija je povela u 39. minutu, a izjednačio je Domengini deset minuta prije kraja. Petković je bio odličan. Tadašnja pravila nalagala su da se igra nova utakmica. Međutim, Ilija Petković se povrijedio, nije bio u timu u susretu odigranom 10. lipnja i "azuri" su savladali Jugoslaviju sa 2:0. Petković se okitio europskim srebrom u konkurenciji reprezentacija, a nacionalni tim Jugoslavije je ponovio uspjeh sa uvodnog Kupa nacija iz 1960. godine.

Njemačka kao nogometna sudbina[uredi - уреди | uredi izvor]

Imao je Petković još mnogo nezaboravnih susreta u državnom timu. Ipak, plasmani na završnice velikih dijela zasjenjuju ostalo.

Petković je bio i akter meča odigranog 19. prosinca 1973. godine u Ateni, kada su "plavi" pobjedom 4:2 nad domaćinom Grčkom osigurali majstoricu protiv Španjolske. Pobjednika tog duela čekala je viza za Svjetsko prvenstvo održano 1974. godine u Njemačkoj.

Na "Wald" stadionu u Frankfurtu, 13. veljače 1974, radovali su se Jugoslaveni. Golom Josipa Katalinskoga u 14. minutu pobijedili su "furiju" i izborili plasman na Mundijal.

Ždrijeb je odredio da Svjetsko prvenstvo otvore aktualni šampion planete Brazil i Jugoslavija. Trinaestog lipnja, ponovo na "Wald" stadionu u Frankfurtu, bilo je 0:0. U narednom susretu Jugoslavija je deklasirala Zair 9:0, a osmi gol je postigao Petković. Remijem protiv Škota 1:1 izboren je plasman u naredno natjecateljsko kolo. Tada su se ponovo formirale grupe, a "plavi" nisu uspeli da se plasiraju dalje - redom, bolji su bili reprezentativci SR Njemačke (2:0), Poljske (2:1) i Švedske (2:1).

Ispostavilo se da se Ilija Petković na Mundijalu u Njemačkoj i oprostio od reprezentativnog dresa. Svoju 43. utakmicu za "plave" odigrao je protiv Poljske, 30. juna na već spomenutom objektu u Frankfurtu. U 81. minutu "tajfun sa Karaburme" je ustupio mjesto Vladimiru Petroviću, kasnijoj četvrtoj "Zvezdinoj zvezdi".

Ilija Petković spada u red rijetkih nogometnih ljudi koji u biografiji ima učešća na svjetskim prvenstvima i kao igrač i kao selektor. U oba slučaja, Petković se svjetskoj javnosti predstavljao u Njemačkoj. Te 1974. kao igrač, 2006. kao selektor Srbije i Crne Gore.

Uspješan prelazak među trenere[uredi - уреди | uredi izvor]

Karijeru stručnjaka Petković je počeo kao sportski direktor OFK Beograda. Kasnije, u periodu od 1990. do 1993. godine bio je i trener "romantičara" sa Stare Karaburme.

U međuvremenu, Petković je bio trener u Štabu omladinske reprezentacije Jugoslavije koja je 1987. godine u Čileu postala prvak sveta. To je jedan od najboljih rezultata svih vremena u domaćem nogometu, a Petković je dao veliki doprinos na tom putu, kao i u stvaranju mnogih budućih asova.

Današnji selektor "A" tima je svojevremeno i prevodio Mediteransku reprezentaciju. Također, bio je aktivan i u Vojnom timu, kojeg su činili nogometaši na redovnom odlsluženju vojnog roka.

Servetteu donio titulu[uredi - уреди | uredi izvor]

Internacionalnu trenersku karijeru Ilija Petković je počeo 1993. godine u Švicarskom Servetteu. Tim iz Ženeve je trenirao dvije godine. U sezoni 1993/94. osvojio je titulu prvaka. Zanimljivo je da je Servette u to doba bio u sjenci Grasshoppersa, ali su prešli mediokritetsko shvaćanje upravo zahvaljujući radnom angažmanu našeg stručnjaka. Na kraju, u burnom finišu, pretekli su Grasshoppers za bod.

Ilija Petković je tokom 1997. i 1998. godine bio trener u Štabu najbolje reprezentacije koju je tada selektirao Slobodan Santrač, inače njegov dugogodišnji suigrač u OFK Beogradu i najbolji strijelac naše elite u povijesti. "Plavi" su se plasirali na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj. To je bio izuzetan uspeh, ostvaren posle raspada SFRJ i međunarodnih sankcija koje nisu izostavile ni nogomet.

Ipak, Petković nije bio učesnik takmičenja u Francuskoj, jer je prihvatio poziv japanskog prvoligaša Avispe iz Fukuoke. U Japanu je Petković ostavio izuzetan utisak, što je uslovilo kasnijim pozivima u redove komšijskih kineskih prvoligaša - Šenhua i Čendau. Ilija Petković je i danas jedan od omiljenih trenera u najmnogoljudnijoj zemlji sveta, a novinari iz Kine i dan danas često posjećuju našu zemlju i Savez.

U međuvremenu, Petković je u sezoni 1999/2000. trenirao i solunski Aris. U nacionalnom Kupu su eliminirali Panathinaikos, a takmičenje su završili u polufinalu.

Dva puta na klupi "plavih"[uredi - уреди | uredi izvor]

Ilija Petković je u dva navrata bio izbornik srpskog nacionalnog tima. Prvi put je radio od srpnja 2000. do veljače 2001. godine. U tom razdoblju "plavi" su ostvarili pobjedu u prvoj utakmici Prve grupe kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo održano 2002. godine, a savladan je Luksemburg u gostima. Također, srpski nacionalni tim je sa Petkovićem na čelu u siječnju 2001. osvojio prvo mjesto i pehar na "Sahara kupu", održanom u Indiji.

Poslje tog turnira, Petković je otišao u Kinu. U Nogometni savez, na mjesto izbornika, vratio se krajem srpnja 2003. godine. Bio je to izuzetno težak trenutak za domaći nogomet, jer je samo mjesec ranije doživljen najteži poraz u povijesti - 11. lipnja Azerbejdžan je u Bakuu u kvalifikacijama za Prvenstvo Europe 2004. pobijedio "plave" 2:1.

Petković je solidarizirao ekipu. Vratio je duh i vedrinu u svlačionicu, uspostavio jedinstvo među svim strukturama, došao do dobrih rezultata i polako vraćao kult nacionalnog tima. Dvije pobjede nad Walesom i remi protiv Talijana ipak nisu bili dovoljni da Srbija i Crna Gora osigura plasman na kontinentalno prvenstvo.

Sve se promijenilo na bolje u narednom kvalifikacionom ciklusu. Ilija Petković je postavio nova pravila, apsolutno svaki član nacionalnog tima i organizacije ih je prihvatio. Čvrsta odbrana, pokretljiv vezni red, konkretan napad i sve to pretočeno u kvalitetnu igru, doprinjelo je da Srbija i Crna Gora osvoji prvo mjesto u kvalifikacionoj Sedmoj grupi i direktno se plasira na Svjetsko prvenstvo. Takav uspeh nije zabilježen u skorijoj prošlosti.

Dva podatka su posebno oduševila svjetsku nogometnu javnost. Najprije, reprezentacija nije poražena na 10 kvalifikacijskih mečeva, a primljen je samo jedan gol.

Zanimljivo je da Ilija Petković, u funkciji izbornika, nije poražen ni na jednoj utakmici u kvalifikacijama. Na putu ka Svjetskom prvenstvu u Japanu i Južnoj Koreji 2002. godine ostvario je jednu pobjedu. Tim je preuzeo tri meča pre kraja sljedećeg ciklusa, a ostvario je skor od dvije pobjede i remi. I, na putu ka Njemačkoj 2006, "plavi" su pobijedili na šest od 10 utakmica, dok su preostale četiri završene neriješenim rezultatom.

Najveći dio života je proveo u Beogradu, gdje i danas živi. Oženjen je suprugom Biljanom i imaju sina Dušana.