FIFA Svjetsko prvenstvo

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jump to navigation Jump to search
FIFA Svjetsko prvenstvo
FIFA World Cup
FIFA Svjetsko prvenstvo

Općenito
Utemeljeno 1930.
Broj momčadi 32 (završnica)
Aktualni prvak  Francuska (drugi naslov)
Najuspješnija momčad  Brazil (pet naslova)

FIFA Svjetsko prvenstvo, često nazivano samo Svjetsko prvenstvo, međunarodno je nogometno natjecanje u kojemu se natječu muške nacionalne reprezentacije. Natjecanje nadgleda FIFA, vrhovno tijelo svjetskog nogometa. Od 1930. godine i Svjetskoga prvenstva u Urugvaju, natjecanje se održava svake četiri godine, uz izuzetak 1942. i 1946. godine, kada se natjecanje nije održalo zbog Drugog svjetskog rata. Aktualni svjetski prvak je Francuska. FIFA Svjetsko prvenstvo je najgledaniji sportski događaj u svijetu i globalno najpopularnije sportsko natjecanje, popularnije čak i od Olimpijskih igara; procjenjuje se da je kumulativna gledanost Svjetskog prvenstva 2006. godine bila 26,290,000,000, dok je samo finale gledalo 715,100,000 ljudi.[1][2][3][4]

Aktualni sustav natjecanja uključuje kvalifikacijski sustav, koji se trenutno održava u trogodišnjem periodu prije početka turnira, preko kojega se određuju reprezentacije koje idu na finalni turnir, a koji se često naziva završnica FIFA Svjetskog prvenstva. Domaćin (ili domaćini) je automatski kvalificiran za završnicu, dok ostale zemlje (trenutno 32, od 2026. će ih biti 48) pravo nastupa moraju ostvariti kroz kontinentalne i/ili interkontinentalne kvalifikacije. Završni turnir igra se diljem zemlje domaćina i traje otprilike mjesec dana.

Do sada je odigran 21 turnir, a samo je osam različitih reprezentacija osvajalo ovaj prestižni naslov. Brazil je osvojio turnir pet puta, dok Talijani i Nijemci imaju četiri osvojena turnira. Osim njih, Francuska, Urugvaj i Argentina osvajali su turnir dva puta, dok su Engleska i Španjolska pobjednici bili jednom.

Posljednje svjetsko prvenstvo održano je u Rusiji između 14. lipnja i 15. srpnja 2018. godine, a pobjednik je bila Francuska, koja je pobijedila Hrvatsku rezultatom 4:2. Treće su mjesto osvojili Belgijci, pobijedivši Englesku u utakmici za treće mjesto rezultatom 2:0. Iduće svjetsko prvenstvo održat će se u Kataru 2022. godine.

Od 1991. godine FIFA organizira i FIFA Svjetsko prvenstvo za žene, također svake četiri godine.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Ranija međunarodna natjecanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Utakmica između reprezentacije Francuske, koju je odabrao USFSA, i engleske momčadi Upton Parka, britanskog predstavnika, na Olimpijskim igrama 1900. godine. Tada je nogomet još uvijek bio demonstracijski sport, mada ga je MOO retroaktivno priznao kao službeni događaj.

Prva međunarodna utakmica u historiji bila je prijateljska utakmica između reprezentacija Škotske i Engleske, odigrana u Glasgowu 1872. godine, a koja je završila rezultatom 0:0.[5] Prvi međunarodni turnir organiziran je nešto kasnije, 1884. godine, a radilo se o Britanskom prvenstvu, kojeg su igrale reprezentacije u sklopu Ujedinjenog Kraljevstva.[6] U tom razdoblju ,nogomet se izrazito rijetko igrao izvan Ujedinjenog Kraljevstva, no nakon što se sama igra razvila i njena popularnost proširila, nogomet je postao demonstracijski sport na Olimpijskim igrama 1900. i 1904. godine, mada je MOO retroaktivno priznao ovim turnirima status službenih, te na Međuigrama 1906. godine.[7]

Nedugo nakon što je FIFA osnovana 1904. godine, organizacija je pokušala organizirati međunarodni turnir izvan olimpijskih okvira u Švicarskoj, 1906. godine. Kako se tu radilo o počecima međunarodnog nogometa, FIFA u svojoj službenoj historiji opisuje organizaciju turnira kao neuspjeh.[8]

Na Olimpijskim igrama 1908. godine, nogomet je postao dio službenog programa. FA, krovna organizacija engleskog nogometa, organizirala je taj olimpijski turnir, na kojemu su mogli sudjelovati samo amateri, zbog čega su mnogi na njega gledali kao na predstavu, a ne pravo natjecanje. Velika Britanija, koju je predstavljala amaterska reprezentacija Engleske, osvojila je zlatnu medalju ispred Danske i Nizozemske. Identičan raspored medalja bit će ostvaren i na Igrama 1912. godine u Stockholmu.

Nakon što su Olimpijske igre nastavile sa praksom dopuštanja nastupa samo amaterima, Sir Thomas Lipton je 1909. godine u Torinu organizirao Trofej Sir Thomasa Liptona. Njegov turnir bio je jedinstven po tome što je nastupao po jedan klub iz svake države (dakle, ne reprezentacije) koja je dobila pozivnicu za nastup, a taj klub je predstavljao čitavu naciju. Ovaj turnir ponekad se naziva i Prvim svjetskim prvenstvom,[9] a na njemu su nastupili najelitniji profesionalni klubovi iz Italije, Njemačke i Švicarske, dok je Engleski nogometni savez odbio ikakvu vezu s tim turnirom te je odbio poslati profesionalnu momčad. Lipton je tada pozvao West Auckland, amaterski klub iz Durhama kao predstavnika Engleske. Upravo je West Auckland osvojio prvo izdanje Liptonova trofeja te se dvije godine kasnije vratio i uspješno obranio naslov.

Godine 1914., FIFA je pristala priznati olimpijski turnir kao "svjetsko nogometno prvenstvo amatera" te se prihvatila njegove organizacije.[10] To je za posljedicu imalo organizaciju prvog interkontinentalnog nogometnog turnira na Olimpijskim igrama 1920. godine, gdje se uz 13 europskih reprezentacija natjecao i Egipat. Zlatnu medalju na tom turniru osvojila je Belgija, ispred Španjolske i Nizozemske.[11] Nogometni turniri na Igrama 1924. i 1928. bili su, zapravo, prva otvorena prvenstva za sve svjetske momčadi, a na oba je zlato osvojila reprezentacija Urugvaja; iako se nije radilo o službenim svjetskim prvenstvima, FIFA danas priznaje te dvije zlatne medalje kao preteče suvremenog turnira, zbog čega Urugvaj ima dvije dodatne zvjezdice iznad svog grba.

Svjetska prvenstva prije Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Estadio Centenario u Montevideu bio je domaćin prve finalne utakmice u historiji Svjetskih prvenstava. Na njemu je domaćin, Urugvaj, svladao Argentinu rezultatom 4:2.

Ponukana uspjehom olimpijskih turnira, FIFA je, predvođena predsjednikom Julesom Rimetom, ponovo pokrenula plan organiziranja vlastitog međunarodnog turnira izvan okvira Olimpijskih igara. Dana 28. svibnja 1928. godine, FIFA je na kongresu u Amsterdamu donijela odluku o organiziranju vlastitog svjetskog prvenstva.[12] Kako je u to doba bio dvostruki olimpijski prvak, a 1930. godine je slavio stotu obljetnicu nezavisnosti, Urugvaj je odabran za domaćina prvog FIFA-inog svjetskog prvenstva.

Savezi iz odabranih zemalja članica FIFA-e su dobili pozivnice da pošalju svoje reprezentacije, ali činjenica da se prvenstvo trebalo igrati u Urugvaju značila je dugo i skupo putovanje za europske zemlje. Dapače, nijedna europska zemlja nije službeno potvrdila da će poslati svoju reprezentaciju do dva mjeseca prije početka turnira. Rimet je u međuvremenu uspio nagovoriti saveze iz Belgije, Francuske, Rumunjske i Jugoslavije da pošalju svoje momčadi. U konačnici, ukupno je 13 zemalja sudjelovalo na turniru – sedam iz Južne Amerike, četiri iz Europe i dvije iz Sjeverne Amerike.

Prve dvije utakmice Svjetskog prvenstva odrđane su istovremeno, 13. srpnja 1930. godine, a u njima je Francuska svladala Meksiko 4:1, odnosno Sjedinjene Države Belgiju 3:0. Prvi gol u historiji Svjetskih prvenstava postigao je francuski nogometaš Lucien Laurent.[13] U finalnoj utakmici, domaćin Urugvaj je pobijedio Argentinu 4:2 ispred 93,000 ljudi u Montevideu, postavši tako prvi svjetski prvak u nogometu.[14]

Nakon osnivanja Svjetskog prvenstva, FIFA i MOO su se posvadili oko statusa amaterskih igrača, tako da se nogomet nije igrao na Olimpijskim igrama 1932. godine.[15] Nogometni turnir se vratio na Igrama 1936. godine, ali je sada bio u sjeni mnogo prestižnijeg Svjetskog prvenstva.

Problemi s kojima se FIFA suočavala tokom organizacije prvih Svjetskih prvenstava bili su interkontinentalno putovanje i rat. Mali broj američkih zemalja bio je voljan putovati do Italije za Svjetsko prvenstvo 1934. godine, osim Argentine, Brazila i Sjedinjenih Država, dok su sve američke zemlje izuzev Brazila i Kube otvoreno bojkotirale prvenstvo 1938. u Francuskoj zbog kontroverze oko izbora domaćina. Planirana prvenstva za 1942. i 1946. godinu, čiji su domaćini trebali biti Njemačka i Brazil,[16] otkazana su zbog Drugog svjetskog rata.

Svjetska prvenstva nakon Drugog svjetskog rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Friaça je postigao vodeći gol za Brazil u odlučujućoj utakmici protiv Urugvaja, 16. srpnja 1950. godine. Iako se očekivalo da će Brazil postati svjetski prvak, uslijedila su dva urugvajska gola koja će planirano slavlje pretvoriti u događaj koji će dobiti nadimak Maracanaço (sh. Krah na Maracani).

Po završetku Drugog svjetskog rata, FIFA je organizirala Svjetsko prvenstvo 1950. godine u Brazilu, koji je trebao biti domaćin četiri godine ranije. Bilo je to prvo prvenstvo na kojemu su sudjelovale britanske reprezentacije. Naime, britanske reprezentacije povukle su se iz FIFA-e 1920. godine, djelomično zato što nisu htjele igrati protiv zemalja s kojima su bile u ratu, a djelomično u znak protesta protiv stranog utjecaja u nogometu;[17] članstvo su reaktivirale 1946. godine na poziv FIFA-e.[18] Ovaj turnir donio je i povratak inauguracijskih prvaka, Urugvaja, koji su bojkotirali dva prethoda turnira, a koji su u šokantnoj utakmici protiv domaćina, Brazila, odnijeli pobjedu i tako po drugi put postali svjetski prvaci; taj se događaj u brazilskoj javnosti danas spominje kao Maracanaço.

U periodu od 1934. do 1978. godine, ukupno je 16 reprezentacija sudjelovalo u završnom turniru; iznimke su tek turnir iz 1938. godine, kada je Njemačka pripojila već kvalificiranu Austriju pa je broj reprezentacija pao na 15, odnosno onaj iz 1950. godine, kada su se Indija, Škotska i Turska povukle pa je igralo samo 13 reprezentacija.[19] Većina reprezentacija bila je iz Europe i Južne Amerike, uz manji broj iz Sjeverne Amerike, Azije, Afrike i Oceanije. Te bi reprezentacije uglavnom bile lagani protivnici za europske i južnoameričke momčadi u ovom periodu. Sve do 1982. godine, tek je nekolicina zemalja izvan Europe i Južne Amerike prošla prvi krug natjecanja:

Ekspanzija na 32 momčadi[uredi - уреди | uredi izvor]

Broj sudionika završenog turnira povećan je na 24 reprezentacije 1982. godine,[20] a onda i na 32 reprezentacije 1998. godine,[21] omogućivši tako većem broju reprezentacija iz Afrike, Azije i Sjeverne Amerike sudjelovanje u završnici. Od te su ekspanzije reprezentacije iz tih regija postizale sve bolje rezultate, a dobar dio njih je došao i do četvrtfinala ili dalje:

No, unatoč ekspanziji, reprezentacije iz Europe i Južne Amerike nastavile su dominirati turnirom, tako da su 1994., 1998., 2006. i 2018. godine samo navedene reprezentacije došle do četvrtfinala, a još uvijek one ostaju jedine koje su igrale finalni susret Svjetskog prvenstva.

Ukupno 200 reprezentacija igralo je kvalifikacije za FIFA Svjetsko prvenstvo 2002., njih 198 je uradilo isto za FIFA Svjetsko prvenstvo 2006., dok su se za FIFA Svjetsko prvenstvo 2010. godine pokušale kvalificirati 204 reprezentacije.[22] Rekord od 210 reprezentacija realizirana je tokom kvalifikacija za FIFA Svjetsko prvenstvo 2018. godine.[23]

Korupcijski skandal[uredi - уреди | uredi izvor]

Dugogodišnji čelnik FIFA-e, Švicarac Sepp Blatter, viđen je kao glavni odgovorni za veliki korupcijski skandal koji je izbio 2015. godine. Iako osobno nije optužen, smatralo se da su njegova politika i vođenje FIFA-e uvelike doprinijeli ovakvom raspletu događaja, posebice po pitanju kontroverzi oko izbora domaćina prvenstva 2022. godine. Afera je za posljedicu imala Blatterovo odstupanje s čelnog mjesta FIFA-e.

Reputacija FIFA-e, a posebice Svjetskog prvenstva, dobila je veliki udarac sredinom 2015. godine, kada je izbio veliki korupcijski skandal koji je rezultirao optužnicama za mito, prijevaru i pranje novca s ciljem namještanja ponuda za FIFA-ina natjecanja,[24] uz tezu da su FIFA-ini čelnici u periodu od 24 godine primili više od $150,000,000 mita. Krajem svibnja iste godine, američko Ministarstvo pravde objavilo je optužnicu od ukupno 47 točaka za reketarenje, lančanu prijevaru i pranje novca protiv 14 osoba. Od tog je trenutka uhapšeno nekoliko desetaka FIFA-inih dužnosnika, posebice u svibnju i prosincu.[25] Do kraja svibnja 2015. godine, ukupno devet FIFA-inih čelnika i pet sportskih djelatnika je već bilo optuženo za korupciju. U to doba, predsjednik FIFA-e, Sepp Blatter, javno objavljuje kako će u veljači 2016. godine odstupiti sa svoje pozicije.[26]

Dana 4. lipnja 2015. godine, bivši nogometni djelatnik, Chuck Blazer, priznao je pred FBI-jem i švicarskim vlastima da je nekoliko članova Izvšnog odbora FIFA-e, uključujući i njega samoga, primilo mito za promociju prvenstava 1998. i 2010. godine.[27] Dana 10. lipnja 2015., švicarske vlasti uzele su računalne podatke iz ureda Seppa Blattera. Istoga dana, FIFA je odgodila izbor domaćina Svjetskog prvenstva 2026. godine u svjetlu optužni za namještene izbore za prvenstva 2018. i 2022. godine. Tadašnji glavni tajnik FIFA-e, Jérôme Valcke, izjavio je: "Zbog aktualne situacije, smatram da bi bilo smiješno započinjati ikakav postupak izbora u ovom trenutku."[28] Dana 28. listopada 2015. godine, Blatter i njegov potpredsjednik te jedan od glavnih kandidata za njegova nasljednika, Michel Platini, suspendirani su na 90 dana; obojica su u medijima tvrdili kako nisu krivi za optužbe koje im se stavljaju na teret.[29]

Dana 3. prosinca 2015. godine, dva potpredsjednika FIFA-e su uhapšena zbog primanja mita u istom hotelu u Zürich u kojem su u svibnju iste godine ohapšena još sedmorica FIFA-inih dužnosnika.[30] Istoga dana, objavljeno je novih 16 optužnica.[31]

Cjelokupni skandal bio je veliki udarac za FIFA-u, koja je godinama bila meta kritika zbog navodnih optužni za korupciju. Brojni djelatnici su uhapšeni i/ili podnijeli ostavke, a najznačajnija posljedica svakako je bio odlazak Seppa Blattera, kojega je naslijedio Gianni Infantino, koji je proveo brojne reforme u FIFA-i.[32] Izbor za domaćina prvenstva 2026. godine proveden je tek 2018. godine, kada su domaćinstvo dobile Kanada, Meksiko i Sjedinjene Države.

Ekspanzija na 48 momčadi[uredi - уреди | uredi izvor]

U listopadu 2013. godine, Sepp Blatter je govorio kako namjerava Karipskoj nogometnoj uniji osigurati jedno mjesto na Svjetskom prvenstvu.[33] U izdanju časopisa FIFA Weekly od 25. listopada 2013. godine, Blatter je napisao: "Iz čisto sportske perspektive, volio bih da se globalizacija konačno shvati ozbiljno te da afričke i azijske nacionalne reprezentacije steknu status kojeg zaslužuju na FIFA Svjetskom prvenstvu. Ne može biti da europske i južnoameričke reprezentacije polažu pravo na većinu mjesta na Svjetskom prvenstvu."[34] Ovakva dva komentara mnogi su protumačili kao prazna obećanja usred kampanje za reizbor koju je vodio Blatter.[35]

Nakon objave ovog magazina, Blatterov presumirani protukandidat za čelno mjesto FIFA-e, predsjednik UEFA-e Michel Platini, izjavio je kako on, ako bude izabran, namjerava povećati broj sudionica na 40, odnosno za osam reprezentacija. Platini je objasnio kako bi jedno mjesto dao UEFA-i, po dva Aziji i Africi, dok bi se dva mjesta rasporedila između CONCACAF-a i CONMEBOL-a, a jedno bi mjesto bilo zagarantirano za Oceaniju.[36] Platini je bio jasan oko svojih razloga za proširenje: "[Svjetsko prvenstvo] nije temeljeno na kvaliteti reprezentacija jer na Svjetskom prvenstvu nemate 32 najbolje ekipe... ali, to je dobar kompromis... to je politička stvar, tako da zašto ne bismo imali više Afrikanaca? Natjecanje je tu da ujedini sve ljude iz cijelog svijeta. Ako ne date mogućnost nastupa, nema napretka."[36]

U listopadu 2016., novoizabrani predsjednik Gianni Infantino je dao svoju podršku ideji da se za prvenstvo 2026. godine broj reprezentacija proširi na 48.[37] Dana 10. siječnja 2017. godine, FIFA je službeno objavila da će završni turnir za FIFA Svjetsko prvenstvo 2026. godine imati 48 reprezentacija.[38]

Trofej[uredi - уреди | uredi izvor]

Britanska kraljica Elizabeth II. uručuje Trofej Julesa Rimeta engleskom kapetanu Bobbyju Mooreu, nakon engleskog slavlja na Svjetskom prvenstvu 1966. godine.

Od 1930. do 1970. godine, pobjednik FIFA Svjetskog prvenstva dobivao je Trofej Julesa Rimeta. Inicijalno znan kao Svjetski kup (engleski: World Cup / francuski: Coupe du Monde), trofej je 1946. godine preimenovan u čast Julesa Rimeta, predsjednika FIFA-e, koji je inicirao nastanak prvenstva. Kada je Brazil 1970. godine po treći put postao prvak, dobili su pravo da trajno zadrže trofej u svom vlasništvu. Muzej je bio izložen u središtu Brazilske nogometne konfederacije u Riju de Janeiru, odakle je 1983. godine ukraden (bio je to drugi put, nakon 1966. godine, da je trofej ukraden); trofej nikada nije pronađen te se vjeruje kako je rastaljen i prodan od strane lopova.[39]

Nakon 1970. godine, dizajniran je novi pehar, znan kao Trofej FIFA Svjetskog prvenstva. FIFA-ini stručnjaci iz sedam zemalja pregledali su i ocijenili 53 predložena modela, konačno se odlučivši za dizajn talijanskog kipara Silvija Gazzanige. Novi trofej visok je 36 cm, izrađen je od čistog, 18-karatnog zlata i ima masu od 6.175 kg.[40] Baza sadrži dva sloja od poludragog malahita, dok se na podnožju nalazi popis osvajača prvenstva po godinama, od 1974. godine.[40] Gazzaniga je ovako napisao trofej: "Linije iskaču iz baze, uzdižući se u spirale, rastežući se kako bi primile svijet. Iz osobitih tenzija kompaktnog tijela skulpture izdižu se dva sportaša u uzbudljivom trenutku pobjede."[41]

Novi trofej ne daje se pobjedniku u trajno vlasništvo. Pobjednici prvenstva drže pehar samo do završetka slavlja nakon finalne utakmice. Nakon toga, uručuje im se pozlaćena replika od bronce, dok zlatni original ostaje u vlasništvu FIFA-e.[42]

Trenutno, svi članovi najbolje plasiranih reprezentacija (igrači, treneri, stručni tim) dobivaju medalje sa znakom trofeja; pobjednici zlatne, drugoplasirani srebrne, a trećeplasirani brončane. Na prvenstvu 2002. godine, četvrtoplasirana reprezentacija Južne Koreje također je dobila medalje. Do prvenstva 1978., medalje su dobivali samo igrači koji su u trenutku završetka finalne i utakmice za treće mjesto bili u igri, dakle samo njih jedanaest. U studenom 2007., FIFA je objavila kako će svi sudionici nagrađenih reprezentacija od 1930. do 1974. godine retroaktivno dobiti medalje.[43][44][45]

Format natjecanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvalifikacije[uredi - уреди | uredi izvor]

Kvalifikacije za FIFA Svjetsko prvenstvo održavaju se od turnira 1934. godine; jedini turnir za kojeg kvalifikacije nisu održane bio je onaj 1930. godine. Održavaju se u šest kontinentalnih zona (Afrika, Azija, Sjeverna i Srednja Amerika te Karibi, Južna Amerika, Oceanija i Europa), a nadziru ih kontinentalne federacije. Broj kvalificiranih momčadi po kontinentima određuje FIFA nekoliko godina unaprijed, najčešće temeljem relativnih odnosa snaga reprezentacija iz pojedinih konfederacija.

Proces kvalifikacija može početi gotovo tri godine prije završnoga turnira i trajati preko dvije godine. Format koji se koristi razlikuje se između konfederacija. Najčešće se dogodi da su jedno ili dva mjesta rezervirana za pobjednike interkontinentalnog play-offa; primjerice, pobjednik oceanijskih kvalifikacija i petoplasirana azijska momčad su međusobno igrali za plasman na FIFA Svjetsko prvenstvo 2010. godine.[46] Od 1938. godine, domaćin natjecanja automatski se kvalificira za završno natjecanje, a do 2002. godine pobjednik prijašnjega turnira također je imao zajamčeno mjesto na idućem natjecanju, što je značilo da je Brazil, pobjednik prvenstva 2002. godine, bio prvi branitelj naslova koji je morao odraditi kvalifikacije za naredno prvenstvo.[47]

Završni turnir[uredi - уреди | uredi izvor]

Trenutačno se na završnom turniru natječu 32 reprezentacije, koje u zemlji domaćinu igraju turnir u trajanju otprilike mjesec dana. Turnir se igra u dvije faze: grupna faza, u kojoj sudjeluju sve reprezentacije, te faza na izbacivanje (knockout faza), u kojoj sudjeluju najbolje plasirane momčadi iz grupne faze.[48] Od 2026. godine, broj reprezentacija povećat će se na 48.

U fazi po skupinama, momčadi se natječu u osam skupina koje se sastoje od po četiri momčadi. Skupine se određuju nekoliko mjeseci prije početka završnoga turnira. Osam momčadi, uključujući domaćina, postavljeno je za nositelje temeljem njihova plasmana na FIFA-inoj rang listi.[49] Ostale reprezentacije razvrstane su u tri jakosne skupine, najčešće prema geografskom kriteriju. Inicijalno su skupine ždrijebane nasumično, ali se FIFA od 1998. godine pobrinula da ni u jednoj skupini ne bude više od dvije europske momčadi niti više od jedne momčadi iz ostalih konfederacija.[50]

U svakoj skupini, momčadi igraju s preostale tri jednom, što svakoj reprezentaciji osigurava barem tri utakmice na završnom turniru; ukupno šest utakmica odigrava se u svakoj skupini. Posljednje utakmice u skupinama odigravaju se u isto vrijeme tako da se izbjegne možebitno namještanje rezultata ili kalkuliranje.[51] Dvije momčadi s najviše bodova nastavljaju natjecanje utakmicama osmine finala. Od 1994. godine, pobjednicima se dodjeljuju tri boda, za remi po jedan bod objema momčadima, a za poraz se ne dobije nijedan bod; ranije, za pobjedu su se dobivala dva boda.

U slučaju da su dvije ili više momčadi, nakon sve tri odigrane utakmice, izjednačene po bodovima, FIFA je odredila kriterije temeljem kojih se određuje njihov plasman u skupini, a oni su sljedeći:[52]

  1. Bolja ukupna gol razlika u skupini
  2. Veći broj ukupno postignutih golova u skupini
  3. Ako i nakon primjene ovih kriterija reprezentacije budu izjednačene, njihov će plasman biti određen temeljem sljedećih kriterija:
    1. Veći broj bodova u međusobnim susretima
    2. Bolja gol razlika u međusobnim susretima
    3. Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
    4. Fair Play bodovi, određeni prema broju žutih i crvenih kartona u grupnoj fazi:
      1. Žuti karton: minus 1 bod
      2. Indirektni crveni karton (posljedica drugog žutog kartona): minus 3 boda
      3. Direktni crveni karton: minus 4 boda
      4. Žuti karton i direktni crveni karton: minus 5 bodova
  4. Ako i nakon primjene gore navedenih kriterija reprezentacije budu izjednačene, njihov plasman bit će određen nasumičnim ždrijebom

Faza na izbacivanje ili eliminacijski dio (knockout faza) započinje nakon što svaka momčad odigra tri utakmice u svojoj skupini. Prve dvije momčadi svake od osam skupina napreduju u osminu finala, u kojoj se sastaju pobjednici skupina protiv drugoplasirane momčadi neke druge skupine. Nakon osmine finala dolazi četvrtfinale, a nastavlja se polufinalima. Borbe za medalje završavaju utakmicom za treće mjesto koje igraju poraženi polufinalisti, te finalom, koje je ujedno i posljednja utakmica turnira.[48] U slučaju da u 90 minuta nema pobjednika u fazi na izbacivanje, reprezentacije igraju dva produžetka u trajanju od 15 minuta, a ako ni nakon toga ne bude pobjednika, reprezentacije izvode jedanaesterce dok se ne odredi pobjednik.

Dana 10. siječnja 2017. godine, FIFA je za 2026. godinu odobrila novi format s 48 reprezentacija, koje će biti raspoređene u 16 grupa po tri reprezentacije.[53] U eliminacijsku fazu ići će po dvije reprezentacije iz svake grupe, a ista će od tada započinjati od šesnaestine finala i nastavljati se do finala.

Izbor domaćina[uredi - уреди | uredi izvor]

Mapa koja prikazuje domaćinstva FIFA Svjetskih prvenstava od 1930. do 2022. godine.

Prva domaćinstva svjetskih prvenstava dodjeljivana su članicama na FIFA-inim kongresima. Odabiranje država koje bi ugostile prvenstva bilo je redovito kontroverzno zbog međusobne udaljenosti i trotjednog putovanja brodom između Južne Amerike i Europe, dva kontinenta koja su bila središta nogometa u svijetu. Odabir Urugvaja za prvoga domaćina svjetskoga prvenstva, primjerice, za posljedicu je imalo nastupanje samo četiri europske momčadi.[54] Sljedeća dva prvenstva održala su se u Europi, što je ovaj put dovelo do masovnog bojkota američkih reprezentacija, a sukob je eskalirao 1938. godine kada su sve američke momčadi, osim Brazila i Kube, bojkotirale prvenstvo iz protesta jer su pretpostavljale kako će se domaćinstvo redovito mijenjati među zemljama.[55]

Nakon prvenstva 1958. godine u Švedskoj, s ciljem izbjegavanja novih incidenata i bojkota, FIFA je započela s praksom rotacije domaćinstava između Amerika i Europe, što je prakticiran zaključno s prvenstvom 1998. godine u Francuskoj. FIFA Svjetsko prvenstvo 2002. godine održano je u Aziji, u Južnoj Koreji i Japanu, što je prvi put da je azijski kontinent dobio domaćinstvo, ali i prvi put da su dvije zemlje zajednički organizirale turnir.[56] Prvenstvo 2010. godine održano je u Južnoafričkoj Republici, što je bio prvi put da je Afrika dobila domaćinstvo. Kada je 2014. godine Brazil dobio domaćinstvo prvenstva, bio je to prvi put u historiji da su dva uzastopna prvenstva održana izvan Europe te prvi put nakon 1978. da je prvenstvo održano u Južnoj Americi.[57]

Danas, domaćina odabire FIFA-in Izvršni odbor. Glasuje se na način da svaki član Odbora daje jedan glas jednoj od kandidatura. Ukoliko u prvom krugu glasovanja nema kandidature s natpolovičnom većinom, ide se u sljedeći krug, s tim da kandidatura s najmanje glasova u prvom krugu otpada iz daljnjeg izbora. Glasovanje se tako ponavlja sve dok jedna kandidatura ne dobije natpolovičnu većinu. Kada FIFA odabere kandidaturu, domaćinu šalje dokument, tzv. Sporazum o domaćinstvu, u kojem se objašnjavaju svi potrebni koraci i naglašavaju potrebe za održavanje prvenstva. Nogometni savez odabranoga domaćina šalje potvrdu i jamstvo da će odraditi sve radove u roku, a FIFA svakih nekoliko mjeseci šalje inspekcije koje provjeravaju stanje radova i napredak domaćina. Odluka o domaćinu prvenstva donosi se čak šest ili sedam godina prije toga prvenstva. Međutim, bilo je slučajeva kada su domaćini dvaju uzastopnih prvenstava izabrani na istoj sjednici Odbora, poput onih za prvenstva 2018. i 2022., koja su otišla Rusiji i Kataru; Rusija je tako postala prva istočnoeuropska zemlja koja je dobila domaćinstvo, a Katar prva arapska i bliskoistočna zemlja.[58][59]

FIFA je za prvenstva 2010. i 2014. godine uvela politiku rotacije domaćinstva među kontinentima, koja je omogućila da samo zemlja iz pojedinog kontinenta (Afrika za 2010., Južna Amerika za 2014.) bude domaćin; ta politika bila je posljedica kontroverznog izbora Njemačke za domaćina 2006. godine ispred Južnoafričke Republike. Ipak, politika je ukinuta odmah nakon prvenstva 2014. godine tako da se bilo koja zemlja, osim ona iz konfederacija koje su bile domaćini prethodna dva turnira, može prijaviti za domaćinstvo.[60] Ovo je uvedeno djelomično kako bi se izbjegla situacija s izbora za prvenstvo 2014. godine, kada je Brazil ostao kao jedini kandidat.[61]

FIFA Svjetsko prvenstvo 2026. godine održat će se u Kanadi, Meksiku i Sjedinjenim Državama, što će biti prvi put u historiji da su tri zemlje zajednički organizirale prvenstvo.[62] S ukupno 48 reprezentacija i 80 utakmica, bit će to najveće prvenstvo u historiji. Kanada i Meksiko će organizirati po 10 utakmica svaka, dok će se čak 60 utakmica odigrati u Sjedinjenim Državama, uključujući sve utakmice od četvrtfinala nadalje.[62]

Uspjesi domaćina[uredi - уреди | uredi izvor]

Šest od osam reprezentacija koje su osvajale titulu svjetskog prvaka to su ostvarile, barem jednom, kao domaćini; izuzetak su tek Brazil, koji je 1950. godine kao domaćin izgubio odlučujuću utakmicu protiv Urugvaja, dok je 2014. godine poražen u polufinalu od Njemačke, te Španjolska, koja je 1982. godine došla do drugog kruga. Engleska je 1966. godine kao domaćin osvojila svoj jedini naslov prvaka svijeta. Urugvaj (1930.), Italija (1934.), Argentina (1978.) i Francuska (1998.) su svoje prve naslove osvajali kao domaćini, ali su kasnije ponovo bili svjetski prvaci, dok je Njemačka (1974.) svoj drugi naslov prvaka svijeta osvojila kao domaćin.[63]

Druge su reprezentacije također bile uspješne kao domaćini, često ostvarujući svoje najbolje rezultate upravo na tim turnirima. Švicarska je 1954. godine došla do četvrtfinala, Švedska je 1958. godine bila druga, Čile je osvojio treće mjesto 1962., Meksiko je u oba navrata (1970. i 1986.) došao do četvrtfinala, Južna Koreja je 2002. godine senzacionalno osvojila četvrto mjesto, dok je Rusija 2018. godine došla do četvrtfinala, što je bio njihov najbolji rezultat od raspada Sovjetskog Saveza. Zasad, Južnoafrička Republika je 2010. godine postala prva i jedina reprezentacija koja, kao domaćin, nije prošla grupnu fazu.[64]

Situacija izgleda ovako:

Godina Domaćin Plasman Najbolji plasman
(van domaćinstva)
1930.  Urugvaj
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
1934.  Italija
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
1938. Francuska
8. mjesto (četvrtfinale)
1. mjesto (finale)
1950.  Brazil
2. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1954.  Švicarska
8. mjesto (četvrtfinale)
6. mjesto (prvi krug)
1958.  Švedska
2. mjesto (finale)
3. mjesto (polufinale)
1962.  Čile
3. mjesto (polufinale)
5. mjesto (prvi krug)
1966.  Engleska
1. mjesto (finale)
4. mjesto (polufinale)
1970.  Meksiko
6. mjesto (četvrtfinale)
10. mjesto (osmina finala)
1974.  Zapadna Njemačka
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
1978.  Argentina
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
1982.  Španjolska
12. mjesto (drugi krug)
1. mjesto (finale)
1986.  Meksiko
6. mjesto (četvrtfinale)
10. mjesto (osmina finala)
1990. Italija
3. mjesto (polufinale)
1. mjesto (finale)
1994.  Sjedinjene Države
14. mjesto (osmina finala)
3. mjesto (polufinale)
1998.  Francuska
1. mjesto (finale)
1. mjesto (finale)
2002.  Japan
9. mjesto (osmina finala)
9. mjesto (osmina finala)
 Južna Koreja
4. mjesto (polufinale)
15. mjesto (osmina finala)
2006.  Njemačka
3. mjesto (polufinale)
1. mjesto (finale)
2010.  Južnoafrička Republika
20. mjesto (prvi krug)
17. mjesto (prvi krug)
2014.  Brazil
4. mjesto (polufinale)
1. mjesto (finale)
2018.  Rusija
8. mjesto (četvrtfinale)
18. mjesto (prvi krug)
2022.  Katar TBD
Bez nastupa
2026.  Kanada TBD
24. mjesto (prvi krug)
 Meksiko TBD
10. mjesto (osmina finala)
 Sjedinjene Države TBD
3. mjesto (polufinale)

Mediji i promocija[uredi - уреди | uredi izvor]

FIFA Svjetsko prvenstvo se od 1954. godine prenosi na televiziji i danas je najgledaniji sportski događaj na svijetu. Kumulativna gledanost Svjetskog prvenstva 2006. godine u Njemačkoj bila čak 26,290,000,000;[1] finalnu utakmicu gledalo je čak 715,100,000 ljudi, što je brojka koja odgovara devetini ukupne svjetske populacije. Sam ždrijeb za isto prvenstvo gledalo je čak 300,000,000 ljudi.[65]

Zbog svoje popularnosti, FIFA Svjetsko prvenstvo privlači velik broj sponzora, poput Coca-Cole, McDonald'sa i Adidasa, koji je zadužen za službene lopte prvenstva.[66] Za ove tvrtke, ali i brojne druge, činjenica sponzorstva uvelike utječe na njihove globalne brendove. Ovdje se posebno ističe Coca-Cola, koja za svako prvenstvo lansira veliku, globalnu markentinšku kampanju, a od 2010. godine odabire i himne prvenstava, poput K'naanove "Wavin' Flag" za prvenstvo 2010. ili pjesme "Colors" Jasona Derula za prvenstvo 2018. godine. Osim sponzora, zemlja domaćin također u pravilu ostvaruje višemilijunski profit tokom mjesec dana prvenstva, ali i sama FIFA, koje je, primjerice, za prvenstvo 2014. godine uprihodila čak $4,800,000,000.[67]

Postoje studije koje impliciraju kako Svjetsko prvenstvo u pravilu ima značajan utjecaj na stopu nataliteta, odnos između muške i ženske novorođene djece te na broj srčanih udara u zemljama koje sudjeluju na prvenstvu.[68][69]

Maskote[uredi - уреди | uredi izvor]

Praksa predstavljanja maskotā na FIFA Svjetskim prvenstvima započela je 1966. godine, kada je za Svjetsko prvenstvo u Engleskoj dizajniran World Cup Willie, prva maskota u historiji tog natjecanja. Od te godine, svako je prvenstvo imalo svoju maskotu, koja na određeni način predstavlja neku karakteristiku (flora, fauna, folklor, odjeća, ...) zemlje domaćina.[70] Maskote su sljedeće:

Godina Domaćin Maskota Lik/Opis
1966.  Engleska World Cup Willie Antropomorfni lav (Panthera leo)
1970.  Meksiko Juanito Stilizirani dječak sa sombrerom, odjeven u meksički dres
1974.  Zapadna Njemačka Tip i Tap Dva stilizirana dječaka u njemačkim dresovima
1978.  Argentina Gauchito Stilizirani dječak, gaučo, odjeven u argentinske boje
1982.  Španjolska Naranjito Antropomorfna naranča (Citrus aurantium)
1986.  Meksiko Pique Antropomorfna jalapeño papričica (Capsicum annuum) sa sombrerom
1990. Italija Ciao Antropomorfni lik od štapića s nogometnom loptom umjesto glave
1994.  Sjedinjene Države Striker Antropomorfni pas (Canis lupus familiaris)
1998.  Francuska Footix Antropomorfni pijetao (Gallus gallus domesticus)
2002.  Japan /  Južna Koreja Ato, Kaz i Nik Računalno generirana futuristička stvorenja nazvana Spheriksi
2006.  Njemačka Goleo i Pille Antropomorfni lav (Panthera leo) i nogometna lopta koja govori
2010.  Južnoafrička Republika Zakumi Antropomofrni leopard (Panthera pardus)
2014.  Brazil Fuleco Antropomofrni brazilski tropasni pasanac (Tolypeutes tricinctus)
2018.  Rusija Zabivaka Antropomorfni sivi vuk (Canis lupus)

Rezultati[uredi - уреди | uredi izvor]

Pregled svih dosadašnjih prvenstava[uredi - уреди | uredi izvor]

Godina Domaćin Finale Utakmica za 3. mjesto
Pobjednik Rezultat Drugoplasirani Trećeplasirani Rezultat Četvrtoplasirani
1930.  Urugvaj Urugvaj
Urugvaj
4:2 Argentina
Argentina
Sjedinjene Američke Države
Sjedinjene Države
[bilj. 1] Kraljevina Jugoslavija
Jugoslavija
1934.  Italija Italija
Italija
2:1
(produžeci)
Čehoslovačka
Čehoslovačka
Njemačka
Njemačka
3:2 Austrija
Austrija
1938. Francuska Italija
Italija
4:2 Mađarska
Mađarska
Brazil
Brazil
4:2 Švedska
Švedska
1942.  Treći Reich Prvenstva su otkazana zbog Drugog svjetskog rata
1946.  Brazil
1950.  Brazil Urugvaj
Urugvaj
[bilj. 2] Brazil
Brazil
Švedska
Švedska
[bilj. 2] Španija
Španjolska
1954.  Švicarska Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
3:2 Mađarska
Mađarska
Austrija
Austrija
3:1 Urugvaj
Urugvaj
1958.  Švedska Brazil
Brazil
5:2 Švedska
Švedska

Francuska
6:3 Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
1962.  Čile Brazil
Brazil
3:1 Čehoslovačka
Čehoslovačka
Čile
Čile
1:0 Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija
SFR Jugoslavija
1966.  Engleska Engleska
Engleska
4:2
(produžeci)
Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
Portugal
Portugal
2:1 Sovjetski Savez
Sovjetski Savez
1970.  Meksiko Brazil
Brazil
4:1
Italija
Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
1:0 Urugvaj
Urugvaj
1974.  Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
2:1 Nizozemska
Nizozemska
Poljska
Poljska
1:0 Brazil
Brazil
1978.  Argentina Argentina
Argentina
3:1
(produžeci)
Nizozemska
Nizozemska
Brazil
Brazil
2:1
Italija
1982.  Španjolska
Italija
3:1 Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
Poljska
Poljska
3:2 Francuska
Francuska
1986.  Meksiko Argentina
Argentina
3:2 Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
Francuska
Francuska
4:2
(produžeci)
Belgija
Belgija
1990. Italija Zapadna Njemačka
Zapadna Njemačka
1:0 Argentina
Argentina

Italija
2:1 Engleska
Engleska
1994.  Sjedinjene Države Brazil
Brazil
0:0
(3:2, pen.)

Italija
Švedska
Švedska
4:0 Bugarska
Bugarska
1998.  Francuska Francuska
Francuska
3:0 Brazil
Brazil
Hrvatska
Hrvatska
2:1 Nizozemska
Nizozemska
2002.  Japan
 Južna Koreja
Brazil
Brazil
2:0 Njemačka
Njemačka
Turska
Turska
3:2 Južna Koreja
Južna Koreja
2006.  Njemačka
Italija
1:1
(5:3, pen.)
Francuska
Francuska
Njemačka
Njemačka
3:1 Portugal
Portugal
2010.  Južnoafrička Republika Španija
Španjolska
1:0
(produžeci)
Nizozemska
Nizozemska
Njemačka
Njemačka
3:2 Urugvaj
Urugvaj
2014.  Brazil Njemačka
Njemačka
1:0
(produžeci)
Argentina
Argentina
Nizozemska
Nizozemska
3:0 Brazil
Brazil
2018.  Rusija Francuska
Francuska
4:2 Hrvatska
Hrvatska
Belgija
Belgija
2:0 Engleska
Engleska
2022.  Katar
2026.  Kanada
 Meksiko
 Sjedinjene Države
Bilješke
  1. Službena utakmica za treće mjesto na Svjetskom prvenstvu 1930. godine nikada nije odigrana; Sjedinjene Države i Jugoslavija su izgubile u polufinalu. FIFA danas službeno priznaje Sjedinjene Države kao trećeplasiranu reprezentaciju, a Jugoslaviju kao četvrtoplasiranu, temeljem ukupnog rezultata tih reprezentacija na turniru.[71]
  2. 2,0 2,1 Službena finalna utakmica Svjetskog prvenstva 1950. godine nikada nije odigrana.[72] Pobjednik turnira određen je u drugom krugu u grupnom sustavu gdje su četiri reprezentacije (Urugvaj, Brazil, Švedska i Španjolska) igrale međusobno. Igrom slučaja, jedna od dvije posljednje utakmice turnira igrala se između prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije, tako da se urugvajska pobjeda od 2:1 nad Brazilom često smatra neslužbenim finalom Svjetskog prvenstva 1950.[73] Također, utakmica između dvije lošije plasirane reprezentacije, koja se igrala istovremeno kad i prethodna utakmica, može se smatrati ogledom za treće mjesto, gdje su Šveđani pobjedom od 3:1 nad Španjolskom osigurali treće mjesto na turniru.

Uspješnost reprezentacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Od 1930. godine, ukupno je 79 reprezntacija barem jednom nastupilo u završnici turnira. Od njih 79, osam reprezentacija je osvajalo titulu svjetskog prvaka barem jednom, dodavajući zvjezdice iznad svojih grbova za svaku osvojenu titulu; izuzetak ovdje je Urugvaj, koji ima četiri zvjezdice, a samo dva naslova prvaka, međutim je dobio dozvolu FIFA-e za korištenje dodatnih zvjezdica jer je 1924. i 1928. godine bio olimpijski prvak, a FIFA je ta dva natjecanja priznala kao de facto Svjetska prvenstva.

S pet titula prvaka, Brazil je najuspješnija reprezentacija u historiji turnira te jedina reprezentacija koja je sudjelovala na svim završnicama (21).[74] Brazil je također bio prva reprezentacija koja je svjetski prvak postala treći (1970.), četvrti (1994.) i peti (2002.) put. Italija (1934. i 1938.) i Brazil (1954. i 1958.) su jedine momčadi koje su uspješno obranile titulu prvaka. Zapadna Njemačka (1982. – 1990.) i Brazil (1994.2002.) su jedine reprezentacije koje su tri puta za redom igrale finale Svjetskog prvenstva. Njemačka je najuspješnija momčad po broju polufinalnih nastupa (13), ukupno osvojenih medalja (12) i odigranih finala (8).

Mapa koja prikazuje najbolje rezultate na Svjetskim prvenstvima po reprezentacijama

Pregled najuspješnijih reprezentacija[uredi - уреди | uredi izvor]

Momčad Prvoplasirani Drugoplasirani Trećeplasirani Četvrtoplasirani
Flag of Brazil.svg Brazil 5 (1958., 1962., 1970., 1994., 2002.) 2 (1950.*, 1958.) 2 (1938., 1978.) 2 (1974., 2014.*)
Flag of Germany.svg Njemačka^ 4 (1954., 1974.*, 1990., 2014.) 4 (1966., 1982., 1986., 2002.) 4 (1934., 1970., 2006.*, 2010.) 1 (1958.)
Flag of Italy.svg Italija 4 (1934.*, 1938., 1982., 2006.) 2 (1970., 1994.) 1 (1990.*) 1 (1978.)
Flag of Argentina.svg Argentina 2 (1978.*, 1986.) 3 (1930., 1990., 2014.)
Flag of France.svg Francuska 2 (1998.*, 2018.) 1 (2006.) 2 (1958., 1986.) 1 (1982.)
Flag of Uruguay.svg Urugvaj 2 (1930.*, 1950.) 3 (1954., 1970., 2010.)
Flag of England.svg Engleska 1 (1966.*) 2 (1990., 2018.)
Flag of Spain.svg Španjolska 1 (2010.) 1 (1950.)
Flag of the Netherlands.svg Nizozemska 3 (1974., 1978., 2010.) 1 (2014.) 1 (1998.)
Čehoslovačka Čehoslovačka # 2 (1934., 1962.)
Flag of Hungary.svg Mađarska 2 (1938., 1954.)
Flag of Sweden.svg Švedska 1 (1958.*) 2 (1950., 1994.) 1 (1938.)
Flag of Croatia.svg Hrvatska 1 (2018.) 1 (1998.)
Flag of Poland.svg Poljska 2 (1974., 1982.)
Flag of Austria.svg Austrija 1 (1954.) 1 (1934.)
Flag of Portugal.svg Portugal 1 (1966.) 1 (2006.)
Flag of Belgium (civil).svg Belgija 1 (2018.) 1 (1986.)
Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države 1 (1930.)
Flag of Chile.svg Čile 1 (1962.*)
Flag of Turkey.svg Turska 1 (2002.)
Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija Jugoslavija # 2 (1930., 1962.)
Sovjetski Savez Sovjetski Savez # 1 (1966.)
Flag of Bulgaria.svg Bugarska 1 (1994.)
Flag of South Korea.svg Južna Koreja 1 (2002.*)
* = domaćin
^ = uključuje rezultate koje je postigla Zapadna Njemačka od 1954. do 1990.
# = od tada se ta država raspala

Najveći uspjesi po kontinentalnim zonama[uredi - уреди | uredi izvor]

Do danas, finale Svjetskog prvenstva igrale su samo reprezentacije iz UEFA-e (Europa) i CONMEBOL-a (Južna Amerika). Europske reprezentacije osvojile su 12 naslova, a južnoameričke devet. Samo su dvije reprezentacije izvan ovih kontinentalnih federacija ikada igrale polufinale – Sjedinjene Države (CONCACAF) na prvenstvu 1930. godine te Južna Koreja (AFC) na prvenstvu 2002. godine. Najveći uspjesi afričkih momčadi su četvrtfinalni susreti – Kamerun na prvenstvu 1990., Senegal na prvenstvu 2002. i Gana na prvenstvu 2010. godine. Samo je jedna oceanijska reprezentacija, Australija na prvenstvu 2006. godine, prošla u drugi krug natjecanja.[75]

Brazil, Argentina, Španjolska i Njemačka su jedine reprezentacije koje su naslov prvaka osvajale izvan svojih kontinentalnih zona. Brazil je bio uspješan u Europi (1958.), Sjevernoj Americi (1970. i 1994.) i Aziji (2002.); Argentina je jedan od svojih naslova prvaka svojila u Sjevernoj Americi (1986.), a Španjolska je prvak postala u Africi (2010.). Njemačka je 2014. godine postala prva reprezentacija koja je pobijedila u Amerikama, točnije u Južnoj Americi. U samo pet slučajeva su reprezentacije iz iste kontinentalne zone osvajale uzastopna prvenstva, a od 2006. do 2018. godine se prvi puta dogodilo da su četiri uzastopna prvenstva osvojena od strane reprezentacija s istog kontinenta. Italija i Brazil su uspješno obranili svoje titule 1938., odnosno 1962. godine, dok je pobjeda Italije 2006. godine pokrenula niz europskih trijumfa – Španjolska 2010., Njemačka 2014. i Francuska 2018. godine.

Tablica uspješnosti reprezentacija po kontinentalnim zonama
Konfederacija AFC CAF CONCACAF CONMEBOL OFC UEFA Ukupno
Momčadi 37 44 42 85 4 245 457
Top 16 6 9 14 35 1 91 156
Top 8 2 3 5 34 0 100 144
Top 4 1 0 1 22 0 60 84
Top 2 0 0 0 14 0 28 42
Prvi 0 0 0 9 0 12 21
Drugi 0 0 0 5 0 16 21
Treći 0 0 1 3 0 17 21
Četvrti 1 0 0 5 0 15 21

Nagrade[uredi - уреди | uredi izvor]

Hrvatski reprezentativac Luka Modrić (lijevo) i francuski reprezentativac Kylian Mbappé (desno) s nagradama za najboljeg igrača (Zlatna lopta) i najboljeg mladog igrača na Svjetskom prvenstvu 2018. godine.

Po završetku svakog FIFA Svjetskog prvenstva, FIFA dodjeljuje nekoliko nagrada igračima i reprezentacijama koji su se na određeni način istaknuli u nekoj od kategorija. Trenutno se nagrade dodjeljuju u pet kategorija po završetku turnira, dok se nagrada za igrača utakmice dodjeljuje tokom turnira. Aktivne kategorije su:

U periodu od 1994. do 2006. postojale su još dvije, danas ukinute, nagrade:

  • Najzanimljivija ekipa, uručena reprezentaciji koja je najviše zabavljala publiku tokom prvenstva, a koju je izabirala publika kroz javnu anketu;
  • Najbolja momčad, zapravo idealna momčad sastavljena od najboljih igrača turnira, a koju je odabirao tehnički odbor.

Rekordi i statistike[uredi - уреди | uredi izvor]

Ukupno tri igrača dijele rekord za nastup na najviše pojedinačnih prvenstava – meksički igrači Antonio Carbajal (1950.1966.) i Rafael Márquez (2002.2018.) te njemački reprezentativac Lothar Matthäus (1982.1998.) su svi nastupili na pet različitih turnira.[76] Matthäus je odigrao i najviše utakmica na Svjetskim prvenstvima, njih ukupno 25.[77]

Njemački reprezentativac Miroslav Klose je najbolji strijelac u historiji završnih turnira sa 16 golova. Ronaldov rekord od 15 golova prestigao je tokom polufinalnog susreta Brazila i Njemačke na Svjetskom prvenstvu 2014. godine. Na trećem mjestu nalazi se Gerd Müller, koji je nastupajući za Zapadnu Njemačku postigao 14 golova.[78] Četvrtoplasirani Just Fontaine ima 13 golova, a ujedno drži i rekord za najviše postignutih golova na jednom prvenstvu – upravo 13; sve svoje golove, Fontaine je postigao na Svjetskom prvenstvu 1958. godine.[79]

Brazilac Mário Zagallo, Nijemac Franz Beckenbauer i Francuz Didier Deschamps su jedine osobe koje su osvajale prvenstvo i kao igrač, i kao treneri; Zagallo je kao igrač bio prvak 1958. i 1962. te 1970. kao trener,[80] Beckenbauer je kao igrač osvojio prvenstvo 1954., a kao trener ono 1990.,[81] dok je Deschamps kao igrač svjetski prvak postao 1998., a kao trener 2018. godine.[82] Beckenbauer i Deschamps su ujedno bili i kapetani svojih reprezentacija kada su osvajali prvenstva kao igrači. Talijan Vittorio Pozzo je jedini izbornik s dva naslova svjetskog prvaka (1934. i 1938.).[83] Dosad, svi izbornici koji su postali svjetski prvaci su bili državljani zemalja koje su trenirali.[84]

Najbolji strijelci[uredi - уреди | uredi izvor]

Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 10 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak

Njemački reprezentativac Miroslav Klose trenutno je najbolji strijelac u historiji Svjetskih prvenstava sa 16 golova.
Turski reprezentativac Hakan Şükür drži rekord za najbrži gol u završnici Svjetskih prvenstava, postignut nakon samo 11 sekundi utakimce za treće mjesto protiv Južne Koreje, 2002. godine.
Rang Igrač Reprezentacija Golovi Utakmice Prvenstva
1 Miroslav Klose Flag of Germany.svg Njemačka 16 24 2002. / 2006. / 2010. / 2014.
2 Ronaldo Flag of Brazil.svg Brazil 15 19 1994. / 1998. / 2002. / 2006.
3 Gerd Müller Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka 14 13 1970. / 1974.
4 Just Fontaine Francuska 13 6 1958.
5 Pelé Brazil Brazil 12 14 1958. / 1962. / 1966. / 1970.
6 Sándor Kocsis Mađarska Mađarska 11 5 1954.
Jürgen Klinsmann Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka / Flag of Germany.svg Njemačka 17 1990. / 1994. / 1998.
8 Helmut Rahn Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka 10 10 1954. / 1958.
Gary Lineker Flag of England.svg Engleska 12 1986. / 1990.
Gabriel Batistuta Flag of Argentina.svg Argentina 12 1994. / 1998. / 2002.
Teófilo Cubillas Flag of Peru.svg Peru 13 1970. / 1978. / 1982.
Thomas Müller Flag of Germany.svg Njemačka 16 2010. / 2014. / 2018.
Grzegorz Lato Poljska 20 1974. / 1978. / 1982.

Najbrži golovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Vrijeme
(u sekundama)
Igrač Reprezentacija Protivnik Prvenstvo
11 Hakan Şükür Flag of Turkey.svg Turska Flag of South Korea.svg Južna Koreja Južna Koreja i Japan – 2002.
16 Václav Mašek Čehoslovačka Čehoslovačka Flag of Mexico.svg Meksiko Čile – 1962.
23 Pak Sŭng-jin Flag of North Korea.svg Sjeverna Koreja Flag of Portugal.svg Portugal Engleska – 1966.
24 Ernst Lehner Njemačka Njemačka Flag of Austria.svg Austrija Italija – 1934.
27 Bryan Robson Flag of England.svg Engleska Flag of France.svg Francuska Španjolska – 1982.
30 Clint Dempsey Sjedinjene Američke Države Sjedinjene Države Flag of Ghana.svg Gana Brazil – 2014.

Kapetani i izbornici svjetskih prvaka[uredi - уреди | uredi izvor]

Prvenstvo Reprezentacija Kapetan Izbornik
1930. Flag of Uruguay.svg Urugvaj José Nasazzi Urugvaj Alberto Suppici
1934. Italija Italija Gianpiero Combi Italija Vittorio Pozzo
1938. Italija Italija Giuseppe Meazza Italija Vittorio Pozzo
1950. Flag of Uruguay.svg Urugvaj Obdulio Varela Urugvaj Juan López Fontana
1954. Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka Fritz Walter Zapadna Njemačka Sepp Herberger
1958. Brazil Brazil Hilderaldo Bellini Brazil Vicente Feola
1962. Brazil Brazil Mauro Brazil Aymoré Moreira
1966. Flag of England.svg Engleska Bobby Moore Engleska Alf Ramsey
1970. Brazil Brazil Carlos Alberto Brazil Mário Zagallo
1974. Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer Zapadna Njemačka Helmut Schön
1978. Flag of Argentina.svg Argentina Daniel Passarella Argentina César Luis Menotti
1982. Italija Dino Zoff Enzo Bearzot
1986. Flag of Argentina.svg Argentina Diego Maradona Argentina Carlos Bilardo
1990. Zapadna Njemačka Zapadna Njemačka Lothar Matthäus Zapadna Njemačka Franz Beckenbauer
1994. Brazil Brazil Dunga Brazil Carlos Alberto Parreira
1998. Flag of France.svg Francuska Didier Deschamps Francuska Aimé Jacquet
2002. Flag of Brazil.svg Brazil Cafu Brazil Luiz Felipe Scolari
2006. Italija Fabio Cannavaro Marcello Lippi
2010. Flag of Spain.svg Španjolska Iker Casillas Španija Vicente del Bosque
2014. Flag of Germany.svg Njemačka Philipp Lahm Njemačka Joachim Löw
2018. Flag of France.svg Francuska Hugo Lloris Francuska Didier Deschamps

Vidi i[uredi - уреди | uredi izvor]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 "2006 FIFA World Cup broadcast wider, longer and farther than ever before". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 6 February 2007. https://www.fifa.com/aboutfifa/organisation/marketing/news/newsid=111247/index.html. pristupljeno 11 October 2009. 
  2. Tom Dunmore, Historical Dictionary of Soccer, page 235, quote "The World Cup is now the most-watched sporting event in the world on television, above even the Olympic Games."
  3. Stephen Dobson and John Goddard, The Economics of Football, page 407, quote "The World Cup is the most widely viewed sporting event in the world: the estimated cumulative television audience for the 2006 World Cup in Germany was 26.2 billion, an average of 409 million viewers per match.”
  4. Glenn M. Wong, The Comprehensive Guide to Careers in Sports, page 144, quote "The World Cup is the most-watched sporting event in the world. In 2006, more than 30 billion viewers in 214 countries watched the World Cup on television, and more than 3.3 million spectators attended the 64 matches of the tournament."
  5. "England National Football Team Match No. 1". England Football Online. http://www.englandfootballonline.com/Seas1872-00/1872-73/M0001Sco1872.html. pristupljeno 19 November 2007. 
  6. "British PM backs return of Home Nations championship". Agence France-Presse. https://int.soccerway.com/news/2007/November/22/british-pm-backs-return-of-home-nations-championship. pristupljeno 16 December 2007. 
  7. Elbech, Søren; Stokkermans, Karel (26 June 2008). "Intermediate Games of the IV. Olympiad". rec.sport.soccer Statistics Foundation. http://www.rsssf.com/tableso/ol1906f.html. 
  8. "History of FIFA – FIFA takes shape". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/classicfootball/history/fifa/fifa-takes-shape.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  9. "'The First World Cup'. The Sir Thomas Lipton Trophy". Shrewsbury and Atcham Borough Council. 10 October 2003. Arhivirano iz originala 29 November 2003. https://web.archive.org/web/20031129221811/http://www.shrewsbury.gov.uk/Public/news/thomaslipton.htm. pristupljeno 11 April 2006. 
  10. "History of FIFA – More associations follow". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/classicfootball/history/fifa/more-associations-follow.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  11. Reyes, Macario (18 October 1999). "VII. Olympiad Antwerp 1920 Football Tournament". rec.sport.soccer Statistics Foundation. http://www.rsssf.com/tableso/ol1920f-det.html. pristupljeno 10 June 2006. 
  12. "History of FIFA – The first FIFA World Cup". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/classicfootball/history/fifa/first-fifa-world-cup.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  13. Molinaro, John F. "The World Cup's 1st goal scorer". CBC. Pristupljeno 12 July 2014. 
  14. "FIFA World Cup Origin" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala 14 June 2010. https://web.archive.org/web/20100614212717/http://www.fifa.com/mm/document/fifafacts/mcwc/ip-201_02e_fwc-origin_8816.pdf. pristupljeno 19 November 2007. 
  15. "The Olympic Odyssey so far ... (Part 1: 1908–1964)". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 9 June 2004. https://www.fifa.com/tournaments/archive/mensolympic/athens2004/news/newsid=92851/index.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  16. "Los datos más curiosos de la Fiesta del Fútbol - Brasil 1950". Arhivirano iz originala 1 July 2012. https://web.archive.org/web/20120701133216/http://www.cristal.com.pe/articulo/los-datos-mas-curiosos-de-la-fiesta-del-futbol-brasil-1950. pristupljeno 17 April 2012. 
  17. "Scotland and the 1950 World Cup". BBC. Pristupljeno 13 May 2007. 
  18. Glanville
  19. Glanville, str. 45
  20. Glanville, str. 238
  21. Glanville, str. 359
  22. "Record number of 204 teams enter preliminary competition". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/tournaments/archive/worldcup/southafrica2010/news/newsid=122766/index.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  23. "Road to Russia with new milestone". FIFA.com. 15 January 2015. https://www.fifa.com/worldcup/russia2018/news/newsid=2507253/index.html. 
  24. No byline (3 December 2015). "The FIFA Investigation, Explained". New York Times (New York, NY, USA). Pristupljeno 3 December 2015. 
  25. McLaughlin, Eliott C.; Botelho, Greg (28 May 2015). "FIFA corruption probe targets 'World Cup of fraud,' IRS chief says". Cable News Network. Turner Broadcasting System, Inc.. http://edition.cnn.com/2015/05/27/football/fifa-corruption-charges-justice-department/. 
  26. "Fifa crisis: US charges 16 more officials after earlier Zurich arrests". BBC News. 4 December 2015. https://www.bbc.com/sport/0/football/34991874. 
  27. "Blazer: Bribes accepted for 1998 and 2010 World Cups - Telegraph". Telegraph.co.uk. 3 June 2015. https://www.telegraph.co.uk/sport/football/sepp-blatter/11647665/Sepp-Blatter-FBI-investigation-live.html. 
  28. "Fifa World Cup 2026 bidding process delayed". BBC Sport. 10 June 2015. https://www.bbc.co.uk/sport/0/football/33078284. pristupljeno 10 June 2015. 
  29. Associated Press (8 October 2015). "Sepp Blatter, Michel Platini handed 90-day FIFA suspensions". CBC/Radio Canada. http://www.cbc.ca/sports/soccer/blatter-platini-suspended-1.3262043. 
  30. Ruiz, Rebecca (3 December 2015). "FIFA Corruption: Top Officials Arrested at Zurich Hotel". New York Times (New York, USA). Pristupljeno 3 December 2015. 
  31. no byline (3 December 2015). "Fifa crisis: US charges 16 more officials after earlier Zurich arrests". BBC. https://www.bbc.com/sport/0/football/34991874. 
  32. Broden, Sam (26 February 2016). "Gianni Infantino To Lead FIFA Into New Era". The New York Times. Pristupljeno 26 February 2016. 
  33. Whittaker, James (23 October 2013). "Caribbean pro league can work". Cayman Islands: CompassCayman.com. http://www.compasscayman.com/caycompass/2013/10/23/Caribbean-pro-league-can-work/. pristupljeno 28 October 2013. 
  34. Blatter, Sepp (25 October 2013). "A level playing field for Africa!" (PDF). FIFA Weekly. str. 29. https://www.fifa.com/mm//Document/AF-Magazine/FIFAWeekly/02/20/44/47/TheFIFAWeekly1_EN_Neutral.PDF. pristupljeno 28 October 2013. 
  35. Morley, Gary (25 October 2013). "Sepp Blatter calls for more African nations at World Cup finals". CNN. http://edition.cnn.com/2013/10/25/sport/football/sepp-blatter-fifa-africa-football/index.html. pristupljeno 28 October 2013. 
  36. 36,0 36,1 Dickinson, Matt (28 October 2013). "Michel Platini sets out his plan for the new world order". The Times. http://www.thetimes.co.uk/tto/sport/football/international/article3906279.ece. pristupljeno 28 October 2013. 
  37. World Cup could expand to 48 teams, Fifa’s Gianni Infantino suggests - The Guardian, 3 October 2016
  38. "Ab 2026: 48 Teams - Fifa vergrößert die WM". SPIEGEL ONLINE. http://www.spiegel.de/sport/fussball/fifa-beschliesst-fussball-wm-mit-48-mannschaften-a-1129295.html. 
  39. "Jules Rimet Cup". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/classicfootball/history/fifa-world-cup/jules-rimet-cup.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  40. 40,0 40,1 "FIFA World Cup™ Trophy". FIFA.com. 24 June 2018. 
  41. "FIFA World Cup Trophy". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/classicfootball/history/fifa-world-cup/trophy.html. pristupljeno 12 July 2014. 
  42. "FIFA Assets – Trophy". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala 4 November 2007. https://web.archive.org/web/20071104165903/http://www.fifa.com/aboutfifa/marketingtv/marketing/fifaassets/trophy.html. pristupljeno 19 November 2007. 
  43. "122 forgotten heroes get World Cup medals". ESPNSoccernet.com (ESPN). 25 November 2007. 
  44. "World Cup 1966 winners honoured". BBC Sport. 10 June 2009. 
  45. "Jimmy Greaves finally gets his 1966 World Cup medal". Mirror.co.uk (MGN). 
  46. "2010 World Cup Qualifying". ESPNSoccernet.com (ESPN). 26 November 2009. Archived from the original on 16 December 2008. Pristupljeno 23 December 2009. 
  47. "History of the FIFA World Cup Preliminary Competition (by year)" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. Arhivirano iz originala 14 June 2010. https://web.archive.org/web/20100614212731/http://www.fifa.com/mm/document/fifafacts/mencompwc/51/97/75/fs-201_19a_fwc-prel-history.pdf. 
  48. 48,0 48,1 "Formats of the FIFA World Cup final competitions 1930–2010" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/mm/document/fifafacts/mcwc/ip-201_04e_fwc_formats_slots_8821.pdf. pristupljeno 1 January 2008. 
  49. "FIFA World Cup: seeded teams 1930–2010" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/mm/document/fifafacts/mencompwc/82/40/89/fs-201_12a_fwc-seededteams.pdf. pristupljeno 12 May 2014. 
  50. Ranije, zbog manjeg broja reprezentacija u završnici i većeg broja europskih sudionica iste, bilo je nekoliko slučajeva s po tri europske zemlje u istoj skupini, npr. 1986. (Zapadna Njemačka, Škotska i Danska), 1990. (Italija, Čehoslovačka i Austrija) i 1994. (Italija, Irska i Norveška). ("History of the World Cup Final Draw" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/mm/document/fifafacts/mcwc/ip-201_10e-fwcdraw-history_52560.pdf. pristupljeno 12 May 2014. )
  51. Ova praksa uspostavljena je od Svjetskog prvenstva 1986. godine. U nekim ranijim slučajevima, primjerice utakmici Argentina 6:0 Peru iz 1978. godine, odnosno Zapadna Njemačka 1:0 Austrija iz 1982. godine, reprezentacije koje su igrale drugu utakmicu posljednjeg kola grupne faze imale su, kako se uobičajeno smatra, nepoštenu prednost znajući rezultat prethodne utakmice i tako su mogle namjestiti vlastiti rezultat kako bi ishod bio najpovoljniji za njih. ("1978 Argentina". CBC. ; "1982 Spain". CBC. )
  52. "Regulations - 2018 FIFA World Cup Russia" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. str. 43. https://www.uefa.com/MultimediaFiles/Download/Regulations/uefaorg/Regulations/01/87/54/21/1875421_DOWNLOAD.pdf. pristupljeno 24 June 2018. 
  53. Turner, Stephen (10 January 2017). "FIFA approves 48-team World Cup". Sky Sports News. Pristupljeno 10 January 2017. 
  54. "Uruguay 1930". BBC Sport. 11 April 2002. Pristupljeno 13 May 2006. 
  55. "France 1938". BBC Sport. 17 April 2002. Pristupljeno 13 May 2006. 
  56. "Asia takes World Cup center stage". CNN. 3 June 2002. http://sportsillustrated.cnn.com/soccer/world/2002/world_cup/news/2002/06/03/au_asia_rb/. pristupljeno 1 January 2008. 
  57. "Brazil will stage 2014 World Cup". BBC Sport. 10 October 2007. Pristupljeno 1 January 2008. 
  58. Gibson, Owen (2 December 2010). "England beaten as Russia win 2018 World Cup bid". The Guardian (London). Pristupljeno 8 September 2017. 
  59. Jackson, Jamie (2 December 2010). "Qatar win 2022 World Cup bid". The Guardian (London). Pristupljeno 8 September 2017. 
  60. "Rotation ends in 2018". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. 29 October 2007. https://www.fifa.com/worldcup/russia2018/organisation/media/newsid=625122/index.html. pristupljeno 30 March 2013. 
  61. Collett, Mike (30 October 2007), “Brazil officially named 2014 World Cup hosts”. Reuters. Retrieved 6 July 2018
  62. 62,0 62,1 "World Cup 2026: Canada, US & Mexico joint bid wins right to host tournament". BBC Sport. 13 June 2018. Pristupljeno 13 June 2018. 
  63. "World Cup 1974 - West Germany win on home soil". BBC. Retrieved 2 December 2017
  64. Bevan, Chris. "France 1-2 South Africa". BBC. Retrieved 2 December 2017
  65. "Socceroos face major challenge: Hiddink". ABC Sport. 10 December 2005. Arhivirano iz originala 30 April 2006. https://web.archive.org/web/20060430001531/http://www.abc.net.au/sport/content/200512/s1528128.htm. pristupljeno 13 May 2006. 
  66. "The Footballs during the FIFA World Cup". Football Facts. FIFA. http://footballs.fifa.com/Football-Facts/FIFA-World-Cup-Footballs. pristupljeno 6 July 2018. 
  67. "FIFA Financial Report 2014: Frequently Asked Questions". FIFA.com. 9 December 2017. 
  68. Brachfeld, Aaron (2 December 2015). "World Cup affects sex ratio in newborns". the Loka Review (November 2015) (Loka Hatha Yoga). Pristupljeno 24 November 2015. 
  69. Masukume, Gwinyai. "Possible Effect of the World Cup on Births". Harvard University. http://www.improbable.com/2015/11/05/possible-effect-of-the-world-cup-on-births/. pristupljeno 2 December 2015. 
  70. Kasprzak, Emma (2012-06-15). "BBC News - World Cup Willie's sporting mascot legacy". Bbc.co.uk. http://www.bbc.co.uk/news/uk-england-18430665. pristupljeno 2012-07-04. 
  71. "1930 FIFA World Cup". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/tournaments/archive/worldcup/uruguay1930/index.html. pristupljeno 5 March 2009. 
  72. "1950 FIFA World Cup". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/tournaments/archive/worldcup/brazil1950/index.html. pristupljeno 5 March 2009. 
  73. "FIFA World Cup Finals since 1930" (PDF). FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/mm/document/fifafacts/mcwc/ip-301_09a_wc-finals_alltime_8864.pdf. pristupljeno 5 March 2009. 
  74. "Brazil". FIFA.com. Fédération Internationale de Football Association. https://www.fifa.com/associations/association=bra/index.html. pristupljeno 12 May 2014. 
  75. Australija se za FIFA Svjetsko prvenstvo 2006. godine kvalificirala kao članica OFC-a. Međutim, 1. siječnja 2006. godine, napustili su OFC i postali članica AFC-a.
  76. Yannis, Alex (10 November 1999). "Matthaus Is the Latest MetroStars Savior". New York Times. Pristupljeno 23 December 2007. 
  77. "World Cup Hall of Fame: Lothar Matthaeus". CNN. Archived from the original on 27 December 2013. Pristupljeno 23 December 2007. 
  78. Chowdhury, Saj (27 June 2006). "Ronaldo's riposte". BBC Sport. Pristupljeno 23 December 2007. 
  79. "Goal machine was Just superb". BBC Sport. 4 April 2002. Pristupljeno 23 December 2007. 
  80. Hughes, Rob (11 March 1998). "No Alternative to Victory for National Coach : 150 Million Brazilians Keep Heat on Zagalo". International Herald Tribune. Archived from the original on 26 February 2008. Pristupljeno 31 December 2007. 
  81. Brewin, John (21 December 2001). "World Cup Legends – Franz Beckenbauer". ESPNSoccernet.com (ESPN). Archived from the original on 19 November 2009. Pristupljeno 31 December 2007. 
  82. Cross, Jeremy (15 July 2018). "France boss Didier Deschamps makes history with World Cup final victory over Croatia". Daily Star. https://www.dailystar.co.uk/sport/football/716604/world-cup-final-2018-Didier-Deschamps-makes-history-France-Croatia. pristupljeno 15 July 2018. 
  83. "1938 World Cup: Italy repeats as champions". CBC. 21 November 2009. Pristupljeno 12 July 2014. 
  84. "The Curse of the Foreign-Born Coach". Wall Street Journal. 13 May 2018. 

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]