UEFA Euro

UEFA Euro
UEFA European Championship
Općenito
Utemeljeno	1960.
Regija	Europa (UEFA)
Broj momčadi	24 (završnica)
Aktualni prvak	Italija (drugi naslov)
Najuspješnija momčad	Njemačka Španija (tri naslova)

UEFA Europsko prvenstvo (engleski: UEFA European Championship) ili samo UEFA Euro je najvažnije kontinentalno, reprezentativno natjecanje u Europi koje se održava svake četiri godine. Natjecanje organizira UEFA, a na njemu imaju pravo sudjelovati sve reprezentacije koje su članice te organizacije. Turnir se održava svake parne godine od 1960., između dva Svjetska prvenstva. Izvorno je nosio naziv UEFA Europski kup nacija, s tim da od 1968. godine koristi aktualno ime. Od 1996., uobičajeno je da se natjecanja nazivaju "UEFA Euro [godina].", što se kasnije, retroaktivno, primijenilo i na ranija izdanja turnira.

Prije ulaska u završnicu, sve zemlje (osim domaćina), moraju proći kroz kvalifikacijski ciklus. Europski prvaci imali su pravo natjecati se na Kupu konfederacija naredne godine, mada ne i obvezu, dok je natjecanje bilo aktivno.

Dosad je održano petnaest izdanja Eura, na kojima je titule prvaka osvajalo ukupno deset različitih zemalja: Njemačka i Španjolska su osvojile tri prvenstva, Francuska dva, dok su jedan naslov osvojili Sovjetski Savez, Čehoslovačka, Nizozemska, Danska, Italija, Grčka i Portugal. Španjolska je jedina reprezentacija u historiji turnira koja je uzastopno osvajala naslove prvaka, ostvarivši to 2008. i 2012. godine. UEFA Euro je drugo najgledanije nogometno natjecanje u svijetu, odmah iza Svjetskog prvenstva.

Posljednje prvenstvo održano je 2021. godine u nekoliko europskih zemalja, a pobjednik je bila Italija, koja je nakon jedanaesteraca pobijedila Englesku u finalu u Londonu. Treće mjesto podijelile su Danska i Španjolska. Sljedeće prvenstvo održat će se 2024. godine u Njemačkoj.

Historija

Počeci

Prikaz najboljih rezultata sudionica Eura na mapi

Ideju o paneuropskom nogometnom natjecanju prvi je predložio Henri Delaunay, glavni tajnik Francuskog nogometnog saveza, još 1927. godine, međutim ideja je krenula u realizaciju tek 1958. godine, tri godine nakon Delaunayjeve smrti; trofej pobjednika Eura bit će nazvan u njegovu čast. Prvi turnir, Europski kup nacija, organiziran je 1960. godine u Francuskoj, a na njemu su sudjelovale četiri reprezentacije, od njih 17 koje su sudjelovale u kvalifikacijskom procesu. Prvak je te godine bio Sovjetski Savez, koji je u napetom finalu u Parizu pobijedio SFR Jugoslaviju 2:1. Interesantno je kako se Sovjetski Savez plasirao za završnicu tek kad je Španjolska odbila igrati protiv njih zbog političkih razloga. Zanimljivo je također primijetiti kako na turniru nisu sudjelovale ni tadašnje velesile poput Engleske, Zapadne Njemačke, Nizozemske ili Italije.

Sljedeći turnir održao se 1964. godine u Španjolskoj, a na njemu je, u kvalifikacijskom ciklusu, sudjelovalo čak 29 reprezentacija; Zapadna Njemačka ponovo nije sudjelovala, dok se Grčka povukla nakon što su izvučeni s Albanijom, s kojom su još službeno bili u ratu. U finalu, na stadionu Santiago Bernabéu u Madridu, domaćin Španjolska pobijedila je branitelje naslova, Sovjetski Savez, rezultatom 2:1.

Format je ostao identičan i za turnir 1968. godine, čiji je domaćin, ali i pobjednik, bila Italija. Ovaj turnir specifičan je zbog dvije situacije koje su se tada dogodile prvi i jedini put u historiji Eura - (1) polufinalna utakmica između Italije i Sovjetskog Saveza odlučena je bacanjem novčića; a (2) došlo je i do ponavljanja finalne utakmice između Italije i SFR Jugoslavije, nakon što je prva završila rezultazom 1:1. Italija je u ponovljenoj utakmici slavila s 2:0. Kvalifikacijama za ovaj turnir pristupila je 31 zemlja, što je bio dokaz rasta njegove popularnosti.

Zapadna Njemačka je postala prvak u Belgiji 1972. godine, nakon što je na Heyselu porazila Sovjetski Savez rezultatom 3:0 u finalu četvrtog Eura; golove u briselskom finalu postigli su Gerd Müller (2) i Herbert Wimmer. Ispostavilo se kako je ovaj turnir bio uvod u naredna događanja u nogometnom svijetu, s obzirom da je predstavio zapadnonjemačku reprezentaciju koja će postati svjetski prvak 1974. godine.

Turnir održan 1976. godine u SFR Jugoslaviji bio je posljednji na kojemu su sudjelovale samo četiri ekipe i za kojega se i domaćin morao kvalificirati. U finalu je Čehoslovačka porazila Zapadnu Njemačku nakon boljeg izvođenja jedanaesteraca, koji su premijerno uvedeni upravo na ovom turniru. Nakon sedam uspješnih izvođenja, Uli Hoeneß je promašio za Zapadnu Njemačku, što je značilo da je Antonín Panenka imao priliku postići pobjedonosni jedanaesterac. Potkopavši loptu, Panenka je postigao moguće najpoznatiji penal u historiji i osigurao Čehoslovačkoj pobjedu rezultatom 5:3.

Proširenje na 8 momčadi

Kada je Italija 1980. godine ponovno dobila domaćinstvo, turnir je proširen s četiri na osam reprezentacija. Turnir se igrao kroz dvije grupe, pobjednici kojih bi išli u finale, a drugoplasirani u borbu za treće mjesto. Prvak je po drugi puta postala Zapadna Njemačka, koja je na Olimpicu u Rimu pobijedila Belgiju rezultatom 2:1; golove je postigao Horst Hrubesch. Hrubesch je rano donio vodstvo Njemačkoj, nakon čega je René Vandereycken izjednačio iz jedanaesterca u drugom poluvremenu. Dvije minute prije kraja utakmice, Hrubesch je zabio glavom nakon kornera što ga je izveo Karl-Heinz Rummenigge, osiguravši tako Njemačkoj drugi naslov prvaka Europe.

Francuska je, kao domaćin, prvi puta osvojila Euro 1984. godine, kada je njihov kapetan Michel Platini postigao 9 golova u samo 5 utakmica, uključujući i prvi gol u finalnoj pobjedi protiv Španjolske 2:0. Format natjecajnja nanovo je promijenjen - umjesto sustava iz 1980. godine, dvije najbolje reprezentacije iz grupne faze išle su u polufinale, odakle su pobjednice išle u finale; ukinuta je i utakmica za treće mjesto.

Turnir 1988. organizirala je Zapadna Njemačka, međutim izgubila je u polufinalu od rivala Nizozemske 2:1, što je izazvalo burne proslave u toj zemlji. Nizozemska je u finalu svladala Sovjetski Savez 2:0 na Olympiastadionu u Münchenu, u utakmici u kojoj je Marco van Basten iz voleja postigao jedan od najboljih golova u historiji nogometa.

UEFA Euro 1992. godine održan je u Švedskoj, a osvojila ga je Danska, koja je izborila nastup tek nakon što je UEFA zabranila Jugoslaviji da sudjeluje jer su neke zemlje članice SFR Jugoslavije bile u ratu. Danci su u polufinalu izbacili branitelje naslova, Nizozemce, nakon jedanaesteraca, da bi u finalu s 2:0 pobijedili Njemačku, tadašnje svjetske prvake. Ovo je bio prvi veliki turnir na kojemu se natjecala ujedinjena Njemačka te jedan od prvih velikih turnira na kojima su na leđima dresova bila otisnuta imena igrača.

Proširenje na 16 momčadi

Engleska je 1996. godine bila domaćin prvenstva na kojemu je broj reprezentacija s osam povećan na 16. Domaćini su, u reprizi polufinala Svjetskog prvenstva 1990., ispali od Njemačke, nakon jedanaesteraca, koja će u finalu svladati novoformiranu Češku 2:1 i to zahvaljujući prvom zlatnom golu na nekom velikom turniru, a kojega je postigao Oliver Bierhoff. Bio je ovo prvi naslov Njemačke kao ujedinjene zemlje.

Sljedeći turnir bio je prvi kojeg su zajednički organizirale dvije zemlje, Belgija i Nizozemska. Tadašnji svjetski prvak, Francuska, bila je favorit za osvajanje Eura, što im je pošlo za rukom nakon što su pobijedili Italiju 2:1 u produžecima; Francuska je gubila 1:0, ali se vratila Wiltordovim golom u posljednjoj minuti te pobijedila golom Davida Trezegueta. Francuska je tako spojila naslov svjetskog i europskog prvaka.

Kao što je bio slučaj s Danskom 1992., UEFA Euro 2004. u Portugalu je donio veliko iznenašenje - Grčka, koja se dotad samo dva puta kvalificirala za veliko natjecanje (Euro 1980. i Svjetsko prvenstvo 1994.), pobijedila je domaćine, Portugal, golom Angelosa Charisteasa na turniru na kojemu su im izgledi za osvajanje bili gotovo nikakvi. Na svom putu do senzacionalne pobjede, Grčka je izbacila branitelje naslova, Francusku, te Češku uz pomoć srebrnog gola, pravila koje je bilo uvedeno kao zamjena za zlatni gol dok i samo nije ukinuto nedugo nakon ovog turnira.

Euro 2008. godine, kojeg su zajednički organizirale Austrija i Švicarska, bio je drugi turnir organiziran od strane dvije zemlje i prvi na kojemu je dodijeljen novi trofej. Turnir se igrao od 7. do 29. lipnja, a u finalu si igrale Njemačka i Španjolska. Španjolska je pobijedila golom Fernanda Torresa u 33. minuti, osvojivši tako svoje drugo prvenstvo nakon 1964. godine; osvajanje je izazvalo veliko slavlje u Španjolskoj. Španjolska je s 12 golova bila momčad s najviše postignutih golova, David Villa je bio najbolji strijelac, a Xavi najbolji igrač turnira, dok je čak devet španjolskih igrača bilo u najboljoj momčadi turnira.

Turnir 2012. godine su zajednički organizirale Poljska i Ukrajina, što je bio treći slučaj dvostrukog domaćinstva i prvi uzastopni. Španjolska je u finalu s 4:0 pobijedila Italiju, postavši tako prva zemlja koja je uspješno obranila titulu prvaka Europe i prva koja je osvojila tri velika natjecanja za redom (Euro 2008., Svjetsko prvenstvo 2010. i Euro 2012.). Postigavši treći gol protiv Italije, Fernando Torres je postao prvi igrač koji je postigao gol u dva finala UEFA Eura. Uz to, Torres je bio najbolji strijelac turnira zajedno s Balotellijem, Dzagojevim, Gómezom, Mandžukićem i Cristianom Ronaldom, iako je na turniru korišten kao zamjena.

Proširenje na 24 momčadi

UEFA je odlučila kako će se za turnir 2016. godine u Francuskoj broj reprezentacija povećati na 24; odluka je donesena u rujnu 2008. godine, a incirali su ju savezi Škotske i Irske. Prvenstvo u Francuskoj bilo je treće u toj zemlji, čime je Francuska postala prva zemlja koja je tri puta bila domaćin UEFA Eura. U finalu je Portugal porazio domaćina Francusku nakon produžetaka i tako po prvi puta postao europski prvak.

Što se Eura 2020. tiče, iako su postojale preliminarne kandidature Turske, Irske/Škotske i Azerbajdžana/Gruzije, UEFA je objavila kako će taj turnir biti paneuropski, odnosno kako će se utakmice igrati u različitim gradovima diljem Europe, s tim da će se finalna faza igrati na Wembleyju u Londonu.

Trofej

Trofej UEFA Eura tokom turnira 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini.

Pobjednik UEFA Eura dobiva trofej Henrija Delaunayja, nazvan u čast UEFA-inog glavnog tajnika i začetnika ideje europskog nogometnog prvenstva. Kako je Henri Delaunay umro pet godina prije prvog turnira 1960. godine, njegov sin Pierre je bio zadužen za dizajniranje trofeja. Od prvog turnira, trofej se predaje u posjed pobjedničkoj ekipi na period od četiri godine, odnosno do sljedećeg izdanja natjecanja.

Za turnir 2008. godine, trofej Henrija Delaunayja je povećan, pošto je stara verzija bila u sjeni drugih UEFA-inih trofeja, poput onoga za pobjednike Lige prvaka. Novi trofej izrađen je od srebra, a s novom visinom od 60 cm i masom od 8 kg je i viši i teži od stare verzije. S novog trofeja je uklonjena i malena figura na stražnjoj strani koja žonglira loptu, kao i mramorno postolje; srebrna baza trofeja morala je biti proširena kako bi trofej bio stabilan. Imena dotadašnjih pobjednika, koja su ranije bila ugravirana u mramorno postolje, sada se graviraju na stražnju stranu trofeja.

Igračima i trenerima prvoplasirane i drugoplasirane ekipe uručuju se zlatne i srebrne medalje, a drugoplasiranoj momčadi uručuje se i plaketa. Iako se utakmica za treće mjesto ne igra, UEFA je od 2012. godine odlučila honorirati polufinaliste s brončanim medaljama po prvi puta u historiji natjecanja. Brončane medale su se ranije dodjeljivale pobjedniku utakmice za treće mjesto, mada je posljednja takva utamica odigrana 1980. godine.

Format natjecanja

Natjecanje

Do 1980. godine, samo su četiri ekipe sudjelovale u završnici turnira. Od 1980. do 1996. godine sudjelovalo je osam ekipa u završnici. Potonje godine, broj sudionica završnice povećan je na 16 jer se pojavila situacija da su se europske zemlje lakše kvalificirale na FIFA Svjetsko prvenstvo nego na vlastito kontinentalno prvenstvo; 14 od 24 ekipe na Svjetskim prvenstvima 1982., 1986. i 1990. bilo je iz Europe, dok se Euro još uvijek odigravao uz sudjelovanje samo osam reprezentacija.

Od 2016. godine, broj sudionica povećan je sa 16 na 24. Tokom 2007. godine, mnogo je razgovora vođeno oko povećanja broja sudionica na 24, što su inicirale Irska i Škotska, što zbog povećanog broja reprezentacija nakon raspada Čehoslovačke, SFR Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, što zbog primanja Izraela i Kazahstana u UEFA-u. Tada novoizabrani predsjednik UEFA-e, Michel Platini, navodno je zagovarao proširenje, što je se pokazalo kao ispravna pretpostavka. I dok se UEFA-in Izvršni odbor 17. travnja 2007. izjasnio protiv proširenja za Euro 2012. godine, Platini je u lipnju 2008. godine izjavio kako će se broj sudionica povećati na 24 počevši s turnirom 2016. godine. Dana 25. rujna, Franz Beckenbauer je objavio kako je dogovor postignut te kako će vijest biti službeno objavljena narednog dana.

Reprezentacije u završnici određuju se kroz niz kvalifikacijskih utakmica; za turnire 1960. i 1964. to je bio play-off koji se organizirao kroz dvije utakmice (domaći-gosti), a od 1968. nadalje kroz kombinaciju kvalifikacijskih grupa i play-offa. Tokom prvih turnira, domaćin se birao među četiri finalista, nakon odrađenih kvalifikacija.

Od povećanja broja reprezentacija 1980. godine, domaćin se birao unaprijed i bio je automatski kvalificiran za završnicu.

Kvalifikacije

Kako bi se kvalificirala na završnicu, reprezentacija mora završiti na jednom od kvalifikacijskih mjesta ili pobijediti u play-offu. Nakon ovoga, momčad odlazi u zemlju domaćin, gdje sudjeluje u završnici, zajedno s automatski kvalificiranim domaćinom. Kvalifikacije u pravilu započinju tokom jeseni nakon Svjetskog prvenstva, gotovo dvije godine prije samog turnira.

Kvalifikacijske grupe ždrijeba UEFA temeljem svojih koeficijenata. Nositelji skupina su načelno raniji prvaci i najbolje momčadi temeljem rezultata u prethodnim kvalifikacijama za svjetska i europska prvenstva. Kako bi se dobio kvalitetniji uvid u snagu reprezentacija, iste se rangiraju. Isto se postiže tako da se uzima ukupni broj osvojenih bodova za svaku reprezentaciju, koji se nakon toga podijeli s brojem utakmica kako bi se dobio broj bodova po utakmici. U slučaju da je reprezentacija bila domaćin jednog od dva prethodna natjecanja i tako bila automatski kvalificirana, koristit će samo rezultati s posljednjeg kvalifikacijskog ciklusa. Ukoliko dvije momčadi imaju isti broj bodova, UEFA koristi sljedeće kriterije temeljem kojih rangira reprezentacije:

1. Koeficijent iz utakmica odigranih u posljednjim kvalifikacijama
2. Prosječna gol razlika
3. Prosječni broj postignutih golova
4. Prosječni broj postignutih golova u gostima
5. Izvlačenje

Kvalifikacije se provode kroz grupni sustav, a grupe se ždrijebaju prije početka, temeljem jakosnih skupina određenih prema kriterijima rangiranja. Ždrijeb se održava nakon završetka kvalifikacija za prethodno Svjetsko prvenstvo. Grupe se igraju u ligaškom formatu, odnosno svaka reprezentacija međusobno igra dva puta, jednom kao domaćin, jednom kao gost. Momčadi se, nakon toga, kvalificiraju ili za završnicu ili za play-off, ovisno o svojoj poziciji u grupi. Kao i u većni liga, pobjeda nosi tri boda, remi jedan, a poraz nula bodova. U slučaju da, nakon svih odigranih utakmica, dvije ili više ekipa imaju isti broj bodova, koriste se sljedeći kriteriji:

1. Veći broj bodova u međusobnim susretima
2. Bolja gol razlika u međusobnim susretima
3. Veći broj postignutih golova u međusobnim susretima
4. Veći broj postignutih golova u gostima u međusobnim susretima
5. Uspjeh u cijeloj grupi:
   1. Bolja gol razlika
   2. Veći broj postignutih golova
   3. Veći broj postignutih golova u gostima
   4. Fair play
6. Izvlačenje

Završnica

Šesnaest reprezentacija sudjelovalo je u završnici 2012. godine. Bili su to domaćini, Poljska i Ukrajina, pobjednici i najbolja drugoplasirana reprezentacija iz devet kvalifikacijskih skupina te četiri pobjednika play-off runde. Tih je šesnaest reprezentacija ždrijebano u četiri grupe (A-D) s po četiri reprezentacije. Grupe je ždrijebala UEFA, ponovo temeljem koeficijenata i jakosnih skupina. Nositelji su bili domaćini, branitelj naslova (koji se morao kvalificirati) te najbolje reprezentacije prema ranijim rezultatima; ostale reprezentacije su rangirane temeljem koeficijenata.

S obzirom da je broj sudionika završnice za turnir 2016. povećan na 24, iste su rasporežene u šest grupa po četiri ekipe, a u sljedeću fazu prolaze prvoplasirane i drugoplasirane reprezentacije iz svake grupe te četiri najbolje trećeplasirane ekipe iz šest grupa. Šesnaest ekipa dalje sudjeluje u fazi na izbacivanje, koja započinje s osminom finala.

Grupe se i dalje igraju u ligaškom formatu, mada jednokružno. Isti sustav bodova i rangiranja u slučaju izjednačenih bodova koristi se i u novom formatu, s tim da se raspored odigravanja utakmica određuje prije početka, također ždrijebom; posljednje dvije utekmice u svakoj grupi igraju se istovremeno. Nakon osmine finala, pobjednice dalje odlaze u četvrtfinale, polufinale i u finale; utakmice za treće mjesto nema. Ukoliko u fazi na izbacivanje rezultat ostane izjednačen nakon 90 minuta, igraju se produžeci, a ako ni tada ne bude pobjednika, izvode se jedanaesterci.

Maskote

Slavek i Slavko, službene maskote Eura 2012. godine u Poljskoj i Ukrajini.

Iako su maskote na velikim nogometnim natjecanjima prisutne još od Svjetskog prvenstva 1966. u Engleskoj, UEFA Euro je tu praksu uveo tek 1980. godine u Italiji; od tog turnira je svaki Euro imao barem jednu službenu maskotu. To su bile:

Godina	Domaćin	Maskota	Lik/Opis
1980.	Italija	Pinocchio	Stilizirani drveni lutak iz djela Carla Collodija
1984.	Francuska	Péno	Antropomorfni bijeli pijetao (Gallus gallus domesticus)
1988.	Zapadna Njemačka	Berni	Antropomorfni flamanski divovski zec (O. cuniculus domesticus)
1992.	Švedska	Rabbit	Antropomorfni zec (Oryctolagus cuniculus) u švedskom dresu
1996.	Engleska	Goliath	Antropomorfni lav (Panthera leo) engleskom dresu (vidi World Cup Willie)
2000.	Belgija / Nizozemska	Benelucky	Antropomorfni lav (Panthera leo) šarene grive s đavoljim repom
2004.	Portugal	Kinas	Animirani dječak u dresu portugalske reprezentacije
2008.	Austrija / Švicarska	Trix i Flix	Stilizirani dječaci koji predstavljaju Austriju i Švicarsku
2012.	Poljska / Ukrajina	Slavek i Slavko	Stilizirani dječaci koji predstavljaju Poljsku i Ukrajinu
2016.	Francuska	Super Victor	Stilizirani dječak-superheroj
2020.	Europa	Skillzy	Stilizirani mladić inspiriran freestyle nogometom i uličnim nogometom
2024.	Njemačka	Albärt	Antropomorfni plišani medvjedić u nogometnoj opremi
2028.	Engleska / Irska / Sjeverna Irska / Škotska / Wales	TBD
2032.	Italija / Turska	TBD

Rezultati

Pregled svih dosadašnjih prvenstava

Godina	Domaćin	Finale			Utakmica za 3. mjesto
		Pobjednik	Rezultat	Drugoplasirani	Trećeplasirani	Rezultat	Četvrtoplasirani
1960.	Francuska	Sovjetski Savez	2:1 (produžeci)	SFR Jugoslavija	Čehoslovačka	2:0	Francuska
1964.	Španjolska	Španjolska	2:1	Sovjetski Savez	Mađarska	3:1 (produžeci)	Danska
1968.	Italija	Italija	1:1 (produžeci)	SFR Jugoslavija	Engleska	2:0	Sovjetski Savez
			2:0 (ponovljeno)
1972.	Belgija	Zapadna Njemačka	3:0	Sovjetski Savez	Belgija	2:1	Mađarska
1976.	SFR Jugoslavija	Čehoslovačka	2:2 (pr.) (5:3 – 11m)	Zapadna Njemačka	Nizozemska	3:2 (produžeci)	SFR Jugoslavija
1980.	Italija	Zapadna Njemačka	2:1	Belgija	Čehoslovačka	1:1 (9:8 – 11m)	Italija
Godina	Domaćin	Finale			Polufinalisti
		Pobjednik	Rezultat	Drugoplasirani
1984.	Francuska	Francuska	2:0	Španjolska	Danska – Portugal
1988.	Zapadna Njemačka	Nizozemska	2:0	Sovjetski Savez	Italija – Zapadna Njemačka
1992.	Švedska	Danska	2:0	Njemačka	Nizozemska – Švedska
1996.	Engleska	Njemačka	2:1 (zlatni gol)	Češka	Engleska – Francuska
2000.	Belgija Nizozemska	Francuska	2:1 (zlatni gol)	Italija	Nizozemska – Portugal
2004.	Portugal	Grčka	1:0	Portugal	Češka – Nizozemska
2008.	Austrija Švicarska	Španjolska	1:0	Njemačka	Rusija – Turska
2012.	Poljska Ukrajina	Španjolska	4:0	Italija	Njemačka – Portugal
2016.	Francuska	Portugal	1:0 (produžeci)	Francuska	Njemačka – Wales
2020.	Europa	Italija	1:1 (pr.) (3:2 – 11m)	Engleska	Danska – Španjolska
2024.	Njemačka		–
2028.	Engleska Irska Sjeverna Irska Škotska Wales		–
2032.	Italija Turska		–

Uspješnost reprezentacija

Od 1960. godine, ukupno je 37 različitih zemalja sudjelovalo u završnici Europskih prvenstava, s tim da su četiri od njih bivše zemlje koje su se u međuvremenu raspale. Od tih 37 zemalja, njih 13 je igralo u finalu, a njih devet se okrunilo naslovom prvaka Europe.

Trenutno najuspješnija reprezentacija je Njemačka, koja je tri puta bila prvak (dva puta kao Zapadna Njemačka) i isto toliko puta doprvak, uz dva treća mjesta. Španjolska je također tri puta bila prvak (dvaput uzastopce), međutim ima samo jedno drugo mjesto i jedno treće mjesto. Slijedi Italija s dva naslova prvaka i dva druga mjesta, a nakon njih Francuska, koja je prvak bila u dva navrata (1984. i 2000.), uz jedno drugo, treće i četvrto mjesto. Po jedan naslov osvajale su reprezentacije Sovjetskog Saveza, Čehoslovačke, Nizozemske, Danske, Grčke i Portugala.

Četiri reprezentacije su igrale finale, međutim nikada nisu postale prvaci; SFR Jugoslavija je u toj situaciji bila čak dva puta, dok su jedno finale igrali Češka (kojoj se pripisuju nastupi Čehoslovačke), Belgija i Engleska.

Momčad	Prvoplasirani	Drugoplasirani	Trećeplasirani	Četvrtoplasirani
Njemačka^	3 (1972., 1980., 1996.)	3 (1976., 1992., 2008.)	3 (1988.*, 2012., 2016.)
Španija	3 (1964.*, 2008., 2012.)	1 (1984.)	1 (2020.)
Italija	2 (1968.,* 2020.)	2 (2000., 2012.)	1 (1988.)	1 (1980.*)
Francuska	2 (1984.*, 2000.)	1 (2016.*)	1 (1996.)	1 (1960.*)
Sovjetski Savez #	1 (1960.)	3 (1964., 1972., 1988.)		1 (1968.)
Portugal	1 (2016.)	1 (2004.*)	3 (1984., 2000., 2012.)
Čehoslovačka #	1 (1976.)		2 (1960., 1980.)
Nizozemska	1 (1988.)		4 (1976., 1992., 2000.*, 2004.)
Danska	1 (1992.)		2 (1984., 2020.)	1 (1964.)
Grčka	1 (2004.)
SFR Jugoslavija #		2 (1960., 1968.)		1 (1976.*)
Engleska		1 (2020.)	2 (1968., 1996.*)
Belgija		1 (1980.)	1 (1972.*)
Češka		1 (1996.)	1 (2004.)
Mađarska			1 (1964.)	1 (1972.)
Švedska			1 (1992.*)
Rusija			1 (2012.)
Turska			1 (2012.)
Wales			1 (2016.)

* = domaćin

^ = uključuje rezultate koje je postigla Zapadna Njemačka od 1960. do 1990.

# = od tada se ta država raspala

Uspjesi domaćina

Domaćinstvo Eura je često znalo biti velika prednost za zemlju organizatora, što je istima omogućilo da upravo na tim izdanjima ostvare svoje najbolje rezultate. Tako su čak tri zemlje bile prvaci istovremeno kada su organizirali prvenstvo (Španjolska 1964., Italija 1968. i Francuska 1984.), dok su zemlje poput Švedske i Portugala ostvarile svoje najbolje rezultate na prvenstvima koje su same organizirale. Situacija izgleda ovako:

Godina	Domaćin	Plasman	Najbolji plasman (van domaćinstva)
1960.	Francuska	4. mjesto (polufinale)	1. mjesto (finale)
1964.	Španjolska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
1968.	Italija	1. mjesto (finale)	2. mjesto (finale)
1972.	Belgija	3. mjesto (polufinale)	2. mjesto (finale)
1976.	SFR Jugoslavija	4. mjesto (polufinale)	2. mjesto (finale)
1980.	Italija	4. mjesto (polufinale)	2. mjesto (finale)
1984.	Francuska	1. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
1988.	Zapadna Njemačka	3. mjesto (polufinale)	1. mjesto (finale)
1992.	Švedska	3. mjesto (polufinale)	7. mjesto (četvrtfinale)
1996.	Engleska	3. mjesto (polufinale)	3. mjesto (polufinale)
2000.	Belgija	12. mjesto (prvi krug)	2. mjesto (finale)
	Nizozemska	3. mjesto (polufinale)	1. mjesto (finale)
2004.	Portugal	2. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
2008.	Austrija	13. mjesto (prvi krug)	22. mjesto (prvi krug)
	Švicarska	9. mjesto (prvi krug)	11. mjesto (osmina finala)
2012.	Poljska	14. mjesto (prvi krug)	7. mjesto (četvrtfinale)
	Ukrajina	13. mjesto (prvi krug)	24. mjesto (prvi krug)
2016.	Francuska	2. mjesto (finale)	1. mjesto (finale)
2020.	Europa	N/D	N/D
2024.	Njemačka	TBD	1. mjesto (finale)
2028.	Engleska	TBD	2. mjesto (finale)
	Irska	TBD	15. mjesto (osmina finala)
	Sjeverna Irska	TBD	16. mjesto (osmina finala)
	Škotska	TBD	5. mjesto (prvi krug)
	Wales	TBD	3. mjesto (polufinale)
2032.	Italija	TBD	1. mjesto (finale)
	Turska	TBD	3. mjesto (polufinale)

Nagrade

Najbolji igrač

Nagrada za najboljeg igrača UEFA Eura dodjeljuje se od 1996. godine; za razliku od Svjetskih prvenstava, retrospektivni izbor nikada nije proveden. Dobitnici su sljedeći:

Godina	Domaćin	Dobitnik nagrade	Ref.
1996.	Engleska	Matthias Sammer
2000.	Belgija / Nizozemska	Zinedine Zidane
2004.	Portugal	Teodoros Zagorakis
2008.	Austrija / Švicarska	Xavi
2012.	Poljska / Ukrajina	Andrés Iniesta
2016.	Francuska	Antoine Griezmann
2020.	Europa	Gianluigi Donnarumma
2024.	Njemačka

Najbolji strijelac

Za razliku od Svjetskih prvenstava, UEFA Euro ne poznaje službenu nagradu za najboljeg strijelca turnira (Zlatna kopačka), već se podjednako valoriziraju svi igrači koji su na pojedinom turniru postigli najviše golova. Ti igrači su:

Godina	Domaćin	Najbolji strijelac	Gol.	Ref.
1960.	Francuska	Milan Galić François Heutte Valentin Ivanov Dražan Jerković Viktor Ponjedjelnjik	2
1964.	Španjolska	Dezső Novák Ferenc Bene Jesús María Pereda	2
1968.	Italija	Dragan Džajić	2
1972.	Belgija	Gerd Müller	4
1976.	SFR Jugoslavija	Dieter Müller	4
1980.	Italija	Klaus Allofs	3
1984.	Francuska	Michel Platini	9
1988.	Zapadna Njemačka	Marco van Basten	5
1992.	Švedska	Henrik Larsen Tomas Brolin Dennis Bergkamp Karl-Heinz Riedle	3
1996.	Engleska	Alan Shearer	5
2000.	Belgija / Nizozemska	Savo Milošević Patrick Kluivert	5
2004.	Portugal	Milan Baroš	5
2008.	Austrija / Švicarska	David Villa	4
2012.	Poljska / Ukrajina	Fernando Torres Alan Dzagojev Mario Mandžukić Mario Gómez Mario Balotelli Cristiano Ronaldo	3
2016.	Francuska	Antoine Griezmann	6
2020.	Europa	Cristiano Ronaldo Patrik Schick	5
2024.	Njemačka

Najbolji mladi igrač

Nagrada za najboljeg mladog igrača premijerno je uvedena na Euru 2016. godine u Francuskoj:

Godina	Domaćin	Dobitnik nagrade	Ref.
2016.	Francuska	Renato Sanches
2020.	Europa	Pedri
2024.	Njemačka

Najbolja momčad

Turnir	Golman	Obrana	Vezni red	Napad	Ref.
1960.	Lav Jašin	Vladimir Durković Ladislav Novák	Igor Neto Josef Masopust Valentin Ivanov Slava Metreveli	Milan Galić Viktor Ponjedjelnjik Dragoslav Šekularac Bora Kostić
1964.	Lav Jašin	Feliciano Rivilla Dezső Novák Ignacio Zoco Ferran Olivella	Amancio Amaro Valentin Ivanov Luis Suárez	Ferenc Bene Jesús María Pereda Flórián Albert
1968.	Dino Zoff	Mirsad Fazlagić Giacinto Facchetti Albert Šesternjov Bobby Moore	Ivica Osim Sandro Mazzola Angelo Domenghini	Geoff Hurst Luigi Riva Dragan Džajić
1972.	Jevgenij Rudakov	Revaz Dzodzuašvili Franz Beckenbauer Paul Breitner Murtaz Hurcilava	Uli Hoeneß Günter Netzer Herbert Wimmer	Raoul Lambert Jupp Heynckes Gerd Müller
1976.	Ivo Viktor	Ján Pivarník Ruud Krol Anton Ondruš Franz Beckenbauer	Jaroslav Pollák Rainer Bonhof Antonín Panenka	Zdeněk Nehoda Dieter Müller Dragan Džajić
1980.	Dino Zoff	Claudio Gentile Gaetano Scirea Karlheinz Förster	Hans-Peter Briegel Marco Tardelli Jan Ceulemans Bernd Schuster Hansi Müller	Karl-Heinz Rummenigge Horst Hrubesch
1984.	Harald Schumacher	João Pinto Karlheinz Förster Morten Olsen Andreas Brehme	Fernando Chalana Alain Giresse Jean Tigana Frank Arnesen Michel Platini	Rudi Völler
1988.	Hans van Breukelen	Giuseppe Bergomi Ronald Koeman Frank Rijkaard Paolo Maldini	Giuseppe Giannini Lothar Matthäus Jan Wouters	Ruud Gullit Gianluca Vialli Marco van Basten
1992.	Peter Schmeichel	Jocelyn Angloma Laurent Blanc Jürgen Kohler Andreas Brehme	Stefan Effenberg Thomas Häßler	Ruud Gullit Brian Laudrup Dennis Bergkamp Marco van Basten
1996.	David Seaman Andreas Köpke	Radoslav Látal Laurent Blanc Marcel Desailly Matthias Sammer Paolo Maldini	Didier Deschamps Steve McManaman Paul Gascoigne Rui Costa Karel Poborský Dieter Eilts	Alan Shearer Hristo Stoičkov Davor Šuker Youri Djorkaeff Pavel Kuka
2000.	Fabien Barthez Francesco Toldo	Laurent Blanc Marcel Desailly Lilian Thuram Fabio Cannavaro Paolo Maldini Alessandro Nesta Frank de Boer	Demetrio Albertini Patrick Vieira Pep Guardiola Rui Costa Edgar Davids Luís Figo Zinedine Zidane	Thierry Henry Savo Milošević Raúl González Patrick Kluivert Nuno Gomes Francesco Totti
2004.	Petr Čech Antonios Nikopolidis	Sol Campbell Ashley Cole Traianos Delas Olof Mellberg Ricardo Carvalho Jorgos Seitaridis Gianluca Zambrotta	Michael Ballack Luís Figo Frank Lampard Maniche Pavel Nedvěd Teodoros Zagorakis Zinedine Zidane	Milan Baroš Angelos Haristeas Henrik Larsson Cristiano Ronaldo Wayne Rooney Jon Dahl Tomasson Ruud van Nistelrooij
2008.	Gianluigi Buffon Iker Casillas Edwin van der Sar	José Bosingwa Philipp Lahm Carlos Marchena Pepe Carles Puyol Jurij Žirkov	Hamit Altıntop Luka Modrić Marcos Senna Xavi Konstantin Zirjanov Michael Ballack Cesc Fàbregas Andrés Iniesta Lukas Podolski Wesley Sneijder	Andrej Aršavin Roman Pavljučenko Fernando Torres David Villa
2012.	Gianluigi Buffon Iker Casillas Manuel Neuer	Gerard Piqué Fábio Coentrão Philipp Lahm Pepe Sergio Ramos Jordi Alba	Daniele De Rossi Steven Gerrard Xavi Andrés Iniesta Sami Khedira Sergio Busquets Mesut Özil Andrea Pirlo Xabi Alonso	Mario Balotelli Cesc Fàbregas Cristiano Ronaldo Zlatan Ibrahimović David Silva
2016.	Rui Patrício	Joshua Kimmich Jérôme Boateng Pepe Raphaël Guerreiro	Toni Kroos Joe Allen Antoine Griezmann Aaron Ramsey Dimitri Payet	Cristiano Ronaldo
2020.	Gianluigi Donnarumma	Kyle Walker Leonardo Bonucci Harry Maguire Leonardo Spinazzola	Pierre-Emile Højbjerg Jorginho Pedri	Federico Chiesa Romelu Lukaku Raheem Sterling
2024.

Rekordi i statistike

Najbolji strijelci

Napomena: Ovaj popis sadrži samo igrače koji su postigli 5 i više golova; za potpuniju listu strijelaca, vidjeti glavni članak

Portugalski reprezentativac Cristiano Ronaldo postigao je ukupno 14 golova na Europskim prvenstvima, čime je prestigao rekord Michela Platinija iz 1984. godine. Uz to, Ronaldo je rekorder i po tome što je nastupio na ukupno pet Europskih prvenstava.

Ruski reprezentativac Dmitrij Kiričenko postigao je, u utakmici protiv Grčke 2004. godine, najbrži gol u historiji UEFA Eura; Kiričenko je zatresao mrežu nakon 67 sekundi igre.

Rang	Igrač	Reprezentacija	Golovi	Utakmice	Prvenstva
1	Cristiano Ronaldo	Portugal	14	25	2004. / 2008. / 2012. / 2016. / 2020.
2	Michel Platini	Francuska	9	5	1984.
3	Alan Shearer	Engleska	7	9	1992. / 1996. / 2000.
	Antoine Griezmann	Francuska		11	2016. / 2020.
5	Ruud van Nistelrooij	Nizozemska	6	8	2004. / 2008.
	Patrick Kluivert	Nizozemska		9	1996. / 2000.
	Romelu Lukaku	Belgija		10	2016. / 2020.
	Álvaro Morata	Španija		10	2016. / 2020.
	Wayne Rooney	Engleska		10	2004. / 2008. / 2012.
	Thierry Henry	Francuska		11	2000. / 2004. / 2008.
	Zlatan Ibrahimović	Švedska		13	2004. / 2008. / 2012. / 2016.
	Nuno Gomes	Portugal		14	2000. / 2004. / 2008.
13	Savo Milošević	SR Jugoslavija	5	4	2000.
	Patrik Schick	Češka		5	2020.
	Marco van Basten	Nizozemska		9	1988. / 1992.
	Milan Baroš	Češka		11	2004. / 2008. / 2012.
	Robert Lewandowski	Poljska		11	2012. / 2016. / 2020.
	Mario Gómez	Njemačka		13	2008. / 2012. / 2016.
	Jürgen Klinsmann	Zapadna Njemačka / Njemačka		13	1988. / 1992. / 1996.
	Fernando Torres	Španija		13	2004. / 2008. / 2012.
	Zinedine Zidane	Francuska		14	1996. / 2000. / 2004.

Najbrži golovi

Vrijeme (u sekundama)	Igrač	Reprezentacija	Protivnik	Prvenstvo
67	Dmitrij Kiričenko	Rusija	Grčka	Portugal – 2004.
82	Emil Forsberg	Švedska	Poljska	Europa – 2020.
99	Yussuf Poulsen	Danska	Belgija	Europa – 2020.
100	Robert Lewandowski	Poljska	Portugal	Francuska – 2016.
116	Luke Shaw	Engleska	Italija	Europa – 2020.
120	Robbie Brady	Irska	Francuska	Francuska – 2016.
127	Sjargej Alejnikau	Sovjetski Savez	Engleska	Zapadna Njemačka – 1988.
134	Petr Jiráček	Češka	Grčka	Poljska i Ukrajina – 2012.
	Alan Shearer	Engleska	Njemačka	Engleska – 1996.
145	Michael Owen	Engleska	Portugal	Portugal – 2004.

Kapetani i izbornici reprezentacija europskih prvaka

Godina	Reprezentacija	Kapetan	Izbornik
1960.	Sovjetski Savez	Igor Neto	Gavril Kačalin
1964.	Španjolska	Ferran Olivella	José Villalonga Llorente
1968.	Italija	Giacinto Facchetti	Ferruccio Valcareggi
1972.	Zapadna Njemačka	Franz Beckenbauer	Helmut Schön
1976.	Čehoslovačka	Anton Ondruš	Václav Ježek
1980.	Zapadna Njemačka	Bernard Dietz	Jupp Derwall
1984.	Francuska	Michel Platini	Michel Hidalgo
1988.	Nizozemska	Ruud Gullit	Rinus Michels
1992.	Danska	Lars Olsen	Richard Møller Nielsen
1996.	Njemačka	Jürgen Klinsmann	Berti Vogts
2000.	Francuska	Didier Deschamps	Roger Lemerre
2004.	Grčka	Teodoros Zagorakis	Otto Rehhagel
2008.	Španija	Iker Casillas	Luis Aragonés
2012.	Španija	Iker Casillas	Vicente del Bosque
2016.	Portugal	Cristiano Ronaldo	Fernando Santos
2020.	Italija	Giorgio Chiellini	Roberto Mancini
2024.

Vanjske veze

UEFA Euro na Wikimedijinoj ostavi

• Official website at Union of European Football Associations
• UEFA European Championship history at Union of European Football Associations