Gripa

Izvor: Wikipedia

Gripa, grip ili influenca, zarazna bolest primarno dišnog sustava uzrokovana je virusom koji se prenosi kapljicama u zraku, koje su nastale kihanjem ili kašljanjem zaražene osobe. Većina se oporavlja u roku od tjedan dana no kod starijih osoba i onih sa astmom, srčanim i plućnim bolestima mogu se javiti komplikacije u obliku bronhitisa ili upale pluća.

Osim u ljudi gripa se javlja u svinja, konja i još nekih sisavaca kao i u nekim divljim i domaćim pticama. Neki tipovi gripe mogu se prenositi sa jedne vrste na drugu. Na primjer, 1997. u Hong Kongu se soj virusa sa pilića počeo prenositi na ljude.

Zbog visoke zaraznosti i širenja gripe često se pojavljuje u epidemijama, a ako se počne širiti po udaljenim krajevima svijeta (što nije rijetkost u današnjem svijetu brzih međunarodnih putovanja) naziva se pandemija. Svake godine više miliona ljudi oboli od gripe, a smrtnost je manja od 1%. Udruga SAD-a za kontrolu i prevenciju bolesti računa više od 20,000 smrti u SAD-u uzrokovanih gripom.

Pandemija gripe 1918-1919. godine, tzv. španska gripa ili španjolka, bila je najgora zabilježena te je ubila oko 20 miliona u svijetu.

Uzrok[uredi - уреди]

Riječ influenca - naučni naziv za gripu - dolazi iz latinske riječi influentia što znači utjecaj. Taj su naziv dali Italijani u ranom 16. vijeku za svaku epidemiju zato što su mislili da je ona nastala zbog utjecaja nebeskih tijela.

Danas znanstvenici znaju da članovi porodice Orthomyxoviridae, grupe virusa koji napada kralježnjake, uzrokuju gripu. Virus se sastoji od genetskog materijala ribonukleinske kiseline okruženog proteinskom ovojnicom i lipidnim omotačem iz kojeg izlaze štapići proteina hemaglutinina i neuraminidaze. Ti proteini se ponašaju kao antigeni, izazivaju imunosnu reakciju u čovjeku ili nekom drugom organizmu. Osim kao antigen, hemaglutinin omogućava virusu da se spoji i napadne stanicu, a neuraminidaza omogućava virusu kretanje duž stanice.

Postoje tri tipa virusa gripe.

Tip A je najopasniji, napada mnoge sisavce i ptice, uzrokuje većinu bolesti u čovjeka te je najizgledniji da stvori epidemiju.

Tip B napada ljude i ptice te može isto uzrokovati epidemije.

Tip C utječe samo na ljude i ne uzrokuje epidemije.

Virusi gripe tipa A i B stalno se mijenjaju. Neke promjene uključuju serije genetskih promjena, koje nakon nekog vremena uzrokuju mutaciju virusa. One su najčešće i uzrokuju većinu promjena iz jedne godine na slijedeću. Druga promjena, rjeđa ali opasnija, sastoji se od promjena hemaglutinina ili neuraminidaze, te rezultira novim podtipom virusa. Virus tipa A podliježe oboma promjenama, a tipa B samo onoj prvoj.

Naučnici dalje razlikuju viruse po sojevima, uglavnom nazvanim po geografskom području gdje su prvi put detektirani. Na primjer, sojevi koji su sezone gripe 2000-2001. uzrokovali najviše bolesti bili su tip A soj Nova Kaledonija i soj Moskva i tip B soj Sišuan.

Kada osoba bude zaražena jednim sojem gripe ona na taj soj razvija imunost razvijajući antitijela. Ljudski imunosni sustav može prepoznati sojev hemaglutinin ili neuraminidazu te ga napasti pri pojavi. Antitijela mogu pružati zaštitu pri promjeni virusovog genetskog materijala, ali ne i hemaglutinina ili neuraminidaze. Tako virusi zbog čestih promjena, mogu uzrokovati nove valove upala i kod već zaraženih osoba. Naučnici nisu sigurni što uzrokuje takve promjene, no vodeća je teorija da ljudski i životinjski sojevi izmjenjuju tvari tvoreći tako novi soj. Tako soj može zaraziti čovjeka a da čovjekov imunosni sustav ne prepozna njegove antigene.

Prijenos[uredi - уреди]

Virus gripe se prenosi u kapljicama izbačenim tijekom kihanja odnosno kašljanja. Kada osoba udahne virusom ispunjenu kapljicu, hemaglutinin na površini virusa se veže za enzime u sluznici koji se nalaze na dišnom traktu. Enzim zvan proteaza, reže hemaglutinin na pola, što genetskom materijalu dozvoljava da uđe u stanicu i počne se množiti. Proteaza je brojna u dišnom i probavnom traktu, te je zbog toga gripa uzrok bolesti dišnih putova. 1990-ih su znanstvenici otkrili da virus može koristiti i plasmin (enzim kojeg ima svugdje u tijelu) da prepolovi hemaglutinin, te si tako omogućiti napadanje brojnih drugih tkiva.

Iako epidemija gripe može nastati u bilo koje doba godine, često sezona gripe počinje približavanjem zime, kada se ljudi više nalaze u grupama u zatvorenom prostoru, autobusima, podzemnim željeznicama i drugim slabo provjetravanim prostorima.

Simptomi[uredi - уреди]

Inkubacija ( period od infekcije do pojave prvih simptoma bolesti ) iznosi 1 - 3 dana. U početku su izraženi opći simptomi: visoka temperatura, gotovo redovito iznad 39 C, tresavica, algički sy ( bolovi u mišićima - osobito donjeg dijela leđa i nogu, kostima, zglobovima, glavobolja), fotofobija, suzenje očiju, substernalno pečenje. Zbog algičkog sindroma oboljeli odbija hranu i tekućinu, javlja se umor i bezvoljnost. Nakon nekoliko dana opći simptomi počinju jenjavati, pojačavaju se oni sa strane dišnog sustava: prvenstveno suh, nadražajni kašalj i grlobolja. Kod većine ljudi simptomi slabe nakon dva do tri dana, a prestaju nakon tjedan dana. Ipak kašljanje i umor mogu trajati i do dva ili više tjedana što se naziva astenički sindrom, ne zna se uzrok njegova nastanka.

Liječenje[uredi - уреди]

a) simptomatsko: preporučeni tretman se obično sastoji od odmora i uzimanja mnogo tekućine, vitamina C, antipiretici kod povišene temp. ( pri temp. iznad 38 u odraslih, iznad 39 u djece ! ). b) antivirotska - inhibitori neuraminidaze ( najpoznatiji oseltamivir ) c) antibiotska za bakt. komplikacije

Prevencija: Cijepljenje - koristi se TRIVALENTNA mrtva vakcina. Antigeni u cjepivu stimuliraju imunosni sustav da proizvede antitijela protiv tog soja te ga u ranom stadiju prepoznaje, napada i uništava. Otprilike 5 od 10 cijepljenih osoba osjeća blage, privremene simptome peckanja na mjestu uboda. Tipično cjepivo sadrži antigene triju sojeva virusa, dva soja tipa A i jedan tipa B, te u zdravih osoba smanjuje rizik od gripe za 60-80%.

Preporučuje se godišnje cijepljenje osoba starijih od 65 godina, osoba sa kroničnom bolešću srca, pluća ili bubrega, dijabetičara, osoba sa oštećenim imunosnim sustavom i anemijom, djece liječene aspirinom kroz duže vremensko razdoblje, žena u 2. i 3.mj. trudnoće, zdravstvenih djelatnika te ostalih službi čija je radna aktivnot od općeg značaja za zajednicu ( policija, vatrogasci... ).

Historija bolesti gripe i njezine pandemije[uredi - уреди]

Stručnjaci smatraju da svi virusi gripe potječu od virusa u divljim patkama i ostaloj vodenoj peradi. Neki od tih virusa su prešli na ljude prije mnogo tisuća godina. Historičari su pronašli epidemije gripe u Evropi 1510, 1557. i 1580. Epidemija 1580. se također proširila u Afriku i Aziju postavši prva poznata pandemija.

Pandemije su se pojavljivale svako toliko: 1729-1730., 1732-1733., 1781-1782., 1830-1831., 1833., 1889.-1890. Ova zadnja, zvana Ruska gripa (zato što je u Evropu stigla sa istoka), prva je detaljno opisana pandemija.

U 20.vijeku pandemije su se javile 1918-1919., 1957-1958., 1968-1969., a zdravstvene organizacije očekuju nove pandemije slijedećih godina.

Pandemija 1918-1919., je najdestruktivnija u modernoj povijesti. Počela je krajem prvog svjetskog rata i uzrokovala 20 miliona mrtvih, dvostruko više nego sam rat. Gdje je počela nije sigurno, no prozvana je Španska zbog prvih većih utjecaja u Španiji. Bolest je bila izuzetno smrtonosna, a umirale su i osobe u dobi od 20-40 godina što je neobično za gripu.

Istraživanja[uredi - уреди]

Tokom 1890-ih i 1910-ih naučnici su shvatili da mikroorganizmi uzrokuju bolesti. Većina istraživanja se fokusiralo na bakterije koje su vidljive pod svjetlosnim mikroskopom i mogu se izolirati filtrima. No tehnologija u ono vrijeme sprječavala je identifikaciju uzročnika bolesti malih kao što su virusi. 1890-ih njemački je bakteriolog Richard F.J. Pfeiffer izjavio da je našao uzročnika gripe, bakteriju Haemophilius influenzae. Daljnja istraživanja su vidjela da ta bakterija nije prisutna u svim zaraženim osobama te se zaključilo da je ona samo uzročnik sekundarnih infekcija.

Dugo se mislilo da se gripa javlja samo u ljudi dok oko 1930. američki bakteriolog Richard E. Shope nije pokazao da je moguć prijenos bolesti sličnoj gripi sa jedne svinje na drugu. Od tada se u svrhe istraživanja gripe koriste životinje. 1933. engleski liječnici Wilson Smith, Christopher H. Andrewes, i Patrick P. Laidlaw su filtrirali mogućeg uzročnika iz sline zaražene osobe te ga ubrizgali u lasicu. Kako je lasica pokazivala simptome gripe dokazano je da je izolirano tijelo uzročnik gripe. Kasnija istraživanja su pokazala da je to bio virus tipa A, te su 1940. i 1950. izolirani tipovi B odnosno C.

1941. su znanstvenici pokazali da se cjepivom može kontrolirati bolest gripe, a prva su cjepiva razvijena radi zaštite vojnika tijekom drugog svjetskog rata, no zbog nečistoća su uzrokovala groznicu, glavobolje i slične učinke. Sa današnjom tehnologijom cjepivo je gotovo bez nečistoća te tako uvelike smanjuje moguće simptome.

Unatoč svim poboljšanjima, proizvodnja cjepiva protiv gripe ostaje izazov, te ni današnja cjepiva ne pružaju 100 postotnu zaštitu, a mogu i ne imati nikakva utjecaja zbog promjene samog virusa. Neki znanstvenici smatraju da cjepiva neće nikada moći kontrolirati gripu te rade na izumu lijeka koji liječi bolest nakon pojave prvih simptoma. Dok se ne pronađe lijek znanstvenici se nadaju da će identifikacija i prijave novih sojeva na vrijeme pomoći da se smanje epidemije i smrt od gripe.