Grigorij Aleksandrovič Potemkin

Izvor: Wikipedia
Grigorij Potemkin
Григорий Александрович Потёмкин

Portret kneza Grigorija Aleksandroviča Potemkina
Portret kneza Grigorija Aleksandroviča Potemkina

Lični podaci
Datum rođenja 24. septembar 1739.
Mesto rođenja  ? (Rusko Carstvo)
Datum smrti 16. oktobar 1791.
Mesto smrti Iaşi (Kneževina Moldavija)
Vojska ruska vojska
Najviši čin feldmaršal
Bitke i ratovi Drugi rusko-turski rat
Nagrade plemićka titula kneza [1]

Grigorij Aleksandrovič, knez Potemkin-Tavričeskij (ruski: Григорий Александрович Потёмкин, князь Потёмкин-Таврический) (Čizov pored Smolenska 24. septembar 1739. - Iaşi, 16. oktobar 1791.[1]) bio je ruski feldmaršal, državnik, knez i miljenik Katarine Velike. [1]

Njegovo ime ostalo je trajno zapamćeno po terminu - Potemkinova sela, jer je u svom nastojanju da brzo kolonizira novoosvojene i rijetko naseljene stepe južne Ukrajine, koje su pripale Carskoj Rusiji nakon Kučukkainardžijskog mira 1792. - često pribjegavao obmanama, koje su trebale zavarati površne posjetitelje. [1]Ali je Potemkin doista i osnivao i gradio potpuno nove gradove kao što su: Herson, Nikolajev, Sevastopolj i Dnjepropetrovsk.

Biografija[uredi - уреди]

Grigorij je rođen u selu Čizovu (pored Smolenska) kao dijete podoficira Aleksandra Potemkina i Darije Skuratove, on je bio i daljni potomak moskovskog diplomata Pjotra Potemkina. Nakon završetka studija na Moskovskom univerzitetu, stupio je u konjičku gardu - 1755. [1]Sudjelovao je u pobuni 1762. kojom ja zbačen Petar III. i pomogao Katarina Velika da postane carica. [1]Unaprijeđen je u drugog poručnika carske garde. Katarini su bili potrebni pouzdani suradnici i ona je uočila Potemkinovu energiju i organizacione sposobnosti.

Grigorij kao ljubavnik Katerine Velike[uredi - уреди]

Grigorij je od 1774. bio caričin ljubavnik i miljenik, pa je od nje primio brojna odlikovanja i važne državne položaje. Iako joj nije bio ljubavnik duže od dvije godine, punih 17 godina bio je njen miljenik, pa je postao najuticajniji čovjek tadašnje Rusije. [1]Silno se obogatio, a bio je sklon pompi i razmetanju, što je bilo en vogue u tom vremenu, sve u svemu - bio je tipični čovjek svog vremena i prosvjetiteljstva. Zalagao se vjersku toleranciju i pružao zaštitu nacionalnim manjinama. Kao vrhovni komandant Ruske vojske (od 1784. godine), zalagao se za puno humaniji odnos prema vojnicima, tražeći od oficira da se prema vojnicima odnose kao dobri očevi.

Po nekim historičarima, knez Potemkin i carica Katarina II. tajno su se vjenčali 1775. u Vaznesenjskoj crkvi u Moskvi. Čak su imali i kćer, Jelisavetu Grigorjevnu, koja je imala prezime Tjomkin, a to je bilo skraćeno očevo prezime.

Potemkina je 1776. austrijski car Joseph II. proglasio princem Svetog rimskog carstva. Od 1775. caričinu milost zadobio je novi izabranik Zavadovski. Ali to nimalo nije utjecalo na vezu Potemkina i carice Katarine Velike, njihova veza postala je čisto prijateljska, ali njegov utjecaj na caricu nije nikada bio ozbiljnije poljuljan, ni tada ni kasnije, kad su došli noviji miljenici.

Guverner Nove Rusije[uredi - уреди]

Potemkinova palača Taurida u Sankt Peterburgu

Potemkinova opsesija bila je južna granica ruskog carstva, prema Osmanlijama. Negdje oko 1776. skicirao je plan za zauzimanje Krima, koji je ubrzo nakon tog i realiziran. Želio je i obnoviti Bizantsko carstvo, a po cijelom Balkanu imao je dobro organiziranu obavještajnu organizaciju.[1]

Potemkin je postigao impresivan uspeh u novoosvojenim ruskim, južnim provincijama, u kojim je bio apsolutni vladar. Pomagao je i ruske i strane koloniste, osnovao je nekoliko novih gradova, i stvorio Crnomorsku flotu. On je 1783 sproveo plan za aneksiju Krima, za koji je nagrađen titulom Presvjetli knez Tavričeski, ili knez Tauride, po antičkom imenu Krima. Iduće 1784. postavljen je za feldmaršala i vrhovnog komandanta carske vojske, u kojoj je proveo brojne reforme. [1]Četiri godine kasnije organizirao je Katarinin dugo najavljivani put, sa brojnom pratnjom, u nove južne provincije. To je ispao casus belli za novi Drugi rusko-turski rat. [1]

Njegov sistem kolonizacije bio je izložen već za njegova vremena, brojnim kritikama, iako je davao brze i po mnogočemu sjajne rezultate. Arsenal u Hersonu (koji se počeo graditi 1778.), luka Sevastopolju izgrađena 1784. i nova flota od petnaestak linijskih brodova i 25 manjih plovila, ostali su najveći spomenici njegova rada. [1]Druga strana njegova rada, bila je megalomanija, - u svemu je pretjerivao, ne štedjevši ni ljude, ni novac, pa čak ni samog sebe, u nastojanju da sprovede svoje planove kolonizacije do kraja. Slabost njegove metode bili su troškovi, o kojima nije vodio računa, tako da se od gotovo tri četvrtine njegovih projekata odustalo na pola puta. [1]

Kad je počeo Drugi rusko-turski rat - Potemkin osnivač Nove Rusije postavljen je za vrhovnog komandanta. Ispočetka se nije baš iskazao, jer mu je armija bila nepripremljena, ali nakon uspješne odbrane generala Aleksandra Suvorova Mikolajivske oblasti i on se osokolio i zauzeo Očakov.[1]Nakon tog je 1790. vodio je ratne operacije na rijeci Dnjestar. Nakon tog se vratio u Sankt Peterburg - 1791. gdje je nastojao ponovno zadobiti caričinu milost i istisnuti njenog novog ljubavnika, princa Platona Zubova). Ostalo je zapamćno da je za 4 mjeseca potrošio 850 000 rubalja na velika slavlja i zabave u svojoj palači Taurida. Katarina mu je povjerila važnu državnu misiju, da vodi rusku delegaciju na mirovnim pregovorima sa Osmanskim carstvom. Umro je - 5. oktobra 1791., na putu za Iaşi, gdje su se pregovori trebali voditi, nekih 60 km od cilja. [1]

Izvori[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]