Elvira Kohn

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Elvira Kohn

Elvira Kohn 1930-ih u Dubrovniku.
Rođen/a 30. maj 1914. (1914-05-30)
Rijeka, Austro-Ugarska Monarhija
Umro/la 9. august 2003. (dob: 89)
Zagreb, Hrvatska
Počivalište Mirogoj, Zagreb
Nacionalnost Hrvatica
Etnicitet Židovka[1][2][3]
Državljanstvo Hrvatska
Poslodavac Vjesnik
Politička partija KPJ
Roditelji Bernard Kohn
Gizela-Kati (Klein) Kohn
Rodbina Aleksandar Kohn
(brat)

Elvira Kohn (Rijeka, 30. 5. 1914 - Zagreb, 9. 8. 2003), jugoslavenska fotografkinja, prva ratna fotoreporterka Jugoslavije i prvi fotoreporter Vjesnika, članica Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i sudionica Narodnooslobodilačke borbe (NOB).[4]

Biografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Podrijetlo, školovanje i karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Elvira Kohn je rođena 30. 5. 1914 godine u Rijeci kao mlađe dijete nereligiozne porodice Bernarda i Gizele-Kati Kohn.[5] Bernard Kohn je bio trgovac koji je radio kao poslovođa u trgovini Wilhelma Glesingera, a Gizela Kohn je bila kućanica prijeklom iz Vinkovaca. Elvira je odrastala u uz starijeg brata Aleksandra i majku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Elvirin otac je kao pripadnik vojske Austro-Ugarske Monarhije bio zatočen u srpskom zarobljeništvu u Nišu gdje je i umro od pjegavog tifusa 28. 3. 1915 godine.[3] Nakon smrti oca, Elvirin djed sa majčine strane Leopold Klein je došao u Rijeku i sa sobom natrag u Vinkovce poveo Elviru, njezinu majku i brata.[5] U Vinkovcima je pohađala i završila elementarnu školu, četri razreda gimnazije i dvogodišnji fotografski zanat koji je učila od 1929 do 1931 godine u fotografskoj radnji Seiler.[5][3] Prvi posao je dobila u fotografskoj radnji gdje je i izučila zanat. 1932 godine napustila je Vinkovce za Dubrovnik gdje se zaposlila kao fotograf i fotoreporter u izdavačko-trgovačkom poduzeću Foto Jadran u vlasništvu Mihe Ercegovića. Majstorski ispit je položila 1936 godine. 1937 godine Elvirin brat Aleksandar je poginuo u prometnoj nesreći u Beogradu. Nakon te tragedije Elvirina majka Gizela se preselila Elviri u Dubrovnik.[3] Elvira je tokom karijere bila sklona dokumentarizmu. Deset godina, sve do 1942 godine, je radila i usavršavala se kao fotoreporterka.[6]

Drugi svjetski rat[uredi - уреди | uredi izvor]

Okupacijom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Elvira je kao i ostali dubrovački Židovi bila prisiljena na odjeći nositi znak "Ž" (Židov). Tijekom NDH građani Dubrovnika su se korektno odnosili prema Židovima što je i sama Elvira potvrdila nakon rata, dok prije rata antisemitizam u Dubrovniku praktično nije niti postojao. U novembru 1942 godine Elvira je sa majkom i ostalim dubrovačkim Židovima bila odvedena u Gruž, da bi početkom januara 1943 svi bili deportirani u logor Kupari. Sa Kupara, u maju 1943, su bili prebačeni u koncentracijski logor Rab. Svoju fotoapart Leica je uspjela prokrijumčariti u logor, te je s njim snimila danas historijske fotografije logora. Tokom internacije radila je logorskoj bolnici. Nakon kapitulacije Italije i oslobođenja logora, Elvira se sa majkom pridružila Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). U NOP-u je aktivno sudjelovala u radu Zemaljsko antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), te bila jedini ženski fotoreporter unutar ZAVNOH-a. 9. 5. 1945 godine preko Zadra i Otočca Elvira je stigla u Zagreb.[5] Poznate su njezine fotografije djece i izbjeglica u Topuskom, ranjenika na Petrovoj Gori, 3. zasjedanja ZAVNOH-a, skupa na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića) nakon oslobođenja Zagreba i mnoge druge snimljene u toku Drugog svjetskog rata.[7]

Života i karijera nakon rata[uredi - уреди | uredi izvor]

Elvira Kohn se rukuje sa predsjednikom Jugoslavije maršalom Josipom Brozom Titom početkom 1950-ih.

Nakon rata prekinula je fotoreportersku provesiju, te je do mirovine 1964 godine živjela relativno povučeno pritom vodeći fotoodjel u Domu Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Zagrebu. Elvirine fotografije su objavljene u mnogim novinama (Vjesnik), časopisima, knjigama i katalozima, a retrospektivnu izložbu doživjela je tek povodom 85 rođendana 1997 godine.[7] Svoje fotografije je donirala Hrvatskom povijesnom muzeju. Elvira je bila član SKJ i Židovske općine Zagreb (ŽOZ). Nikada se nije udala. Nekoliko puta je posjetila Izrael i rođake koji tamo žive, te bi prema vlastitom priznanju razmišljala o preseljenju u Izrael da nije imala posao u JNA i da nije bila član SKJ. Za života nikada nije skrivala svoje židovsko podrijetlo zbog čega su je svi cijenili, bilo u SKJ ili drugdje. Živjela je sa majkom do njezine smrti 1977 godine. Cijeli rat u Hrvatskoj je provela u Zagrebu, te je samo na mjesec dana 1991 godine boravila kod prijatelja u njemačkom Frankfurtu. Elviru je smetalo što je novoizabrana vlast, na čelu sa Franjom Tuđmanom, srezala partizanske penzije i što nisu valorizirali zasluge partizana. Za života je tvrdila da bez partizana ne bi bilo niti današnje samostalne i neovisne Hrvatske.[5] Elvira Kohn je preminula u Zagrebu 9. 8. 2003 godine.[7] Pokopana na je zagrebačkom groblju Mirogoj uz majku Gizelu.[8]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

Partizanska spomenica 1941. Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi.
  1. Tomo Šalić, 2002, str. 135
  2. ((en)) USC Shoah Foundation Institute testimony of Elvira Kohn. United States Holocaust Memorial Museum. Preuzeto 10. 12. 2015
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Ognjen Kraus, 1996, str. 214-223
  4. Zaboravljene zagrepčanke. Jutarnji list (27. 9. 2006). Preuzeto 10. 12. 2015
  5. 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 (engl.) Elvira Kohn. centropa.org (2003). Preuzeto 10. 12. 2015
  6. Zanimljive žene: Elvira Kohn (Rijeka, 1914 - Zagreb, 2003) fotograf i fotoreporter. makabijada.com. Preuzeto 10. 12. 2015
  7. 7,0 7,1 7,2 Barbara Blasin, Igor Marković, 2006, str. 203-211
  8. Gradska groblja Zagreb: Elvira Kohn, Mirogoj RKT-106-II-926

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

  • Šalić, Tomo (2002). Židovi u Vinkovcima i okolici, Osijek - Zagreb: Židovska općina Osijek - Kratis. ISBN 953-6742-01-2
  • Kraus, Ognjen (1996). Zna li se 1941 - 1945: Antisemitizam. Holokaust. Antifašizam, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-0-2
  • Barbara Blasin, Igor Marković (2006). Ženski vodić kroz Zagreb, Zagreb: Meandar (B.a.b.e.). ISBN 953-206-217-3