Elba (otok)

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Elba
Tuscan archipelago es.svg
Podaci
Lokacija Toskana
Provincija Livorno
Arhipelag Toskanski arhipelag
Koordinate 42°45′46″N10°14′22″E
Država  Italija
Glavno naselje Portoferraio
Površina 223 km² km²
Broj stanovnika 33 660
Aerial view of Elba 2.jpg

Elba (latinski: Ilva) je otok na zapadnoj obali Italije u Tirenskom moru, koji administrativno podpada pod talijansku regiju Toskanu[1] i Provinciju Livorno.

Elba je poznata kao mjesto Napoleonovog egzila od 1814. - 1815.[1]

Karakteristike[uredi - уреди | uredi izvor]

Elba ima površinu od 223 km², i najveći je otok Toskanskog arhipelaga Obale otoka su strme a unutrašnjost planinska, najviši vrh Capanne ima 1019 m.[1]

Na otoku živi 33 660 stanovnika, a najveće naselje je Portoferraio u kom živi 12000 ljudi.

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Još su Etruščani iskapali željeznu rudu na Elbi, Grci su ga vjerojatno zbog peći za taljenje nazvali Aethalia (Zadimljeno mjesto). Rimljani kojji su ga nazvali Ilva, također su iskapali željeznu rudu, ali su izgradili i pomorsku bazu na otoku.[1]

Za ranog srednjeg vijeka Elbom je vladala Republika Pisa, a od 1290. Republika Genova. Od 1399. otokom vladaju kneževi Piombino, koji ga 1548. prepustili Cosimu Mediciju iz Firence. Dio otoka bio je u španjolskim rukama od 1596. do 1709., a nakon njih su otokom vladali napuljski kraljevi. Od 1802 otok je ustupljen Francuskoj, pa kad je Napoleon sam abdicirao - 1814, bio je prognan na Elbu.[1]

Na otok je stigao 4. maja, Elba je tad imala status nezavisne kneževine s Napoleonom kao vladarom. On je na Elbi izdržao do 26. februar 1815., tad se vratio u Francusku na poznatih sto dana. Nakon tog je Elba je vraćena Toskani, sa kojom je zajednički ušla u sastav Kraljevine Italije - 1860.[1]

Atrakcije[uredi - уреди | uredi izvor]

Napoleonova rezidencija bila je Palača Mulini s pogledom na more u blizini Portoferraia, prijestolnice Elbe koja leži na sjeveru otoka.

Njegov ljetnikovac - Villa San Martino, leži 6 km jugozapadno, danas je pretvoren u muzej koji pored njegovih stvari ima i kolekciju gravira. Dalje prema zapadu je selo Poggio sa izvorom mineralne vode koja se zove Napoleon.

Privreda i transport[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako Elba ima blagu klimu koja omogućuje rast raznolikog bilja mediteranskog tipa, pa se dosta stanovnika bavi poljoprivredom, pa je otok prošaran bogatim maslinicima i vinogradima. [1]

Još se dosta stanovnika bavi tradicionalnim ribolovom na inćune, srdele i tune, kao i iskapanjem željezne rude na istočnoj obali. Ipak je turizam danas najvažnija privredna grana. [1]

Popularna ljetovališta su Procchio, Marciana Marina, Marciana, uz ona u zaljevu Biodola na sjeveru i Marinu di Campo, na jugu.

Gradić Porto Azzurro, nabliži kopnu poznat je po zatvoru, smještenom u velikoj španjolskoj utvrdi iz 1602.[1]

Elba je trajektima povezana sa Piombinom na kopnu, a po otoku voze autobusi.[1]

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 1,9 "Bastia" (engleski). Encyclopædia Britannica. http://www.britannica.com/place/Elba-island-Italy. pristupljeno 16. 05. 2015. 

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]