Vaseljenska patrijaršija

Izvor: Wikipedia
Grb urezan na carigradskom patrijarhatu u Istanbulu

Ekumenski carigradski patrijarhat (grčki: Οικουμενικό Πατριαρχείο Κωνσταντινουπόλεως, latinično: Oikumenikó Patriarkheío Kōnstantinoupoleōs, turski: Rum Ortodoks Patrikhanesi, neslužbeno poznat i kao Fener Rum Patrikhanesi, srpski: Васељенска Патријаршија) je jedna od četrnaest autokefalnih pravoslavnih crkava.

Bizantion je u početku bio episkopija potčinjena mitropolitu Herakleje, u Trakiji, ali čim je, zahvaljujući caru Konstantinu (306.-331.), postao prijestolnica carstva, drugi Rim, on je stekao veliku crkvenu i političku važnost.

Jurisdikciju carigradskog patrijarha odredili su ekumenski sabori: carigradski (381.), trećim kanonom, daje mu prvenstvo časti, poslije Rima; kalcedonski (451.), dvadeset osmim kanonom, dodaje mu eparhije Trakije, Male Azije i Ponta. U 11. stoljeću pod njegovom jurisdikcijom nalaze se ne samo bizantski Grci, nego i kršćani Sjeverne Afrike, Južne Italije i Sicilije, Male Azije , Balkanskog poluotoka, Rusije i rumunjskih zemalja.

U to vrijeme Carigradski patrijarhat imao je 600 episkopskih tronova. Latinski križari osvajaju Carigrad 1204. godine; poslije toga patrijarh premješta svoje sjedište u Niceju, gdje je ostao u prognanstvu sve do 1272. godine. Zatim Carigrad pada pod Turke 1453. godine. Taj događaj utjecao je na to da se znatno svede crkvena važnost Carigradskog patrijarhata. Isto tako i formiranjem mjesnih autokefalnih Crkava, na kraju 19. stoljeća, njegova se jurisdikcija sužava. Godine 1928. četrdeset i devet episkopija bilo je predato Grčkoj Crkvi. Pod sadašnju njegovu jurisdikciju ulaze Grci vjernici u Carigradu, eparhije u Turskoj, nekoliko eparhija Dodekaneza, kao i Sveta Gora.

Uloga carigradskog patrijarha[uredi - уреди]

Kao prvi po časti među pravoslavnim episkopima (primus inter pares), carigradski patrijarh predsjeda osobno ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja, posebice u ekumenskim susretima s drugim kršćanskim crkvama. On ipak nema izravne jurisdikcije nad drugim patrijarsima ili autokefalnim pravoslavnim crkvama. Njegovo je pravo sazivati izvanredne sinode na kojima će sudjelovati poglavari ostalih pravoslavnih crkava ili njihovi izaslanici, gdje se raspravlja o iskrslim probelmima. Usto, od 1960-ih saziva i dobro posjećene svepravoslavne sinode.

Osim što je duhovni vođa oko 300 milijuna pravoslavnih kršćana u cijelom svijetu, on je i izravni poglavar pravoslavnih episkopija u Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Europi, Australiji i Novom Zelandu, Hong Kongu, Jugoistočnoj Aziji, Koreji i dijelovima današnje Grčke.

Jedinstveni položaj u pravoslavlju[uredi - уреди]

Kao prvi među jednakima, Carigradski patrijarhat i njegov patrijarh imaju osobiti položaj u pravoslavlju.

Kanonski propisi pravoslavne Crkve carigradskom patrijarhu daju pravo da bude prizivna instanca u nesporazumima i sukobima među biskupima. Ipak, sve autokefalne crkve ne priznaju ovo njegovo pravo izvan granica Carigradskog patrijarhata. Osobito je o tome otvorena rasprava između Ruske pravoslavne Crkve i Carigrada. Kroz povijest carigradski je patrijarh vršio takvu službu, primjerice već u doba sv. Ivana Zlatoustog (5. stoljeće). I u suvremeno je doba bilo takvih slučajeva. Carigradski patrijarh pozvan je 2006. u pomoć prilikom proglašenja arhiepiskopa Ciparske pravoslavne Crkve nesposobnim za vršenje službe zbog Alzheimerove bolesti. Prije toga, 2005. sazvao je svepravoslavni sinod na kojem su poglavari pravoslavnih crkava potvrdili svrgavanje jeruzalemskog patrijarha. S druge strane, na carigradskog se patrijarha 2006. pozvao jedan ruski pravoslavni episkop u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je bio u sukobu s ruskim patrijarhom, no moskovski je patrijarh odbio svako miješanje carigradskog u nutarnje poslove Ruske pravoslavne Crkve.

Uloga simbola koji sjedinjuje sve pravoslavne crkve često dovodi do toga da se carigradskog patrijarha naziva i duhovnim vođom pravoslavlja, premda to nije njegov službeni naziv. Usto, njegovu se ulogu u pravoslavlju ne može usporediti s ulogom kakvu na Zapadu ima rimski papa.

Istorija[uredi - уреди]

Carigradski patrijarhat doživio je kroz povijest razvoj koji je često ovisio o političkim prilikama i odnosima snaga.

Rano razdoblje[uredi - уреди]

Carigradska episkopija ima neprekinutu povijest od vremena kad je Konstantin I. Veliki 330. utemeljio grad. Budući da je Carigrad utemeljen kao »Novi Rim«, porastao je i ugled episkopa Bizantiona koji je prethodno bio podređen mitropolitu iz Herakleje. Usto, bila je raširena i predaja da je ovu biskupiju osnovao sveti Andrija apostol i Petrov brat. Stoga je ubrzo nakon osnivanja grada ova biskupija postala nadbiskupijom (arhiepiskopija).

Rimski pape dugo su se opirali takvom porastu ugleda carigradskog episkopa, želeći zaštititi položaj što su ga u istočnoj Crkvi dotad imali episkopi Aleksandrije i Antiohije. Ipak, 381. Prvi carigradski sabor potvrdio je da »carigradski biskup treba imati prvenstvo časti neposredno nakon rimskog biskupa, jer Carigrad je Novi Rim« (3. kanon). Papa Damaz I. i kasnije Grgur I. odbili su potvrditi ovaj kanon. Unatoč tome, važnost Carigradskog patrijarhata bila je sve veća, zahvaljujući i podršci koju mu je davao bizantski car. Na kraju su i pape priznali ovu ulogu Carigrada.

Na Kalcedonskom saboru carigradska arhiepiskopija podignuta je na čast patrijarhata s crkvenom jurisdikcijom nad Malom Azijom, Trakijom, te takozvanim barbarskim područjima, to jest neobraćenim zemljama izvan teritorija patrijarhata Zapada (tj. rimske Crkve), Aleksandrijskog, Antiohijskog i Jeruzalemskog patrijarhata. Usto, Carigradski patrijarhat postaje prizivna instanca u nesporazumima među crkvama, premda se zadržava prvenstvo rimskog pape (28. kanon). Papa Lav I. odbio je prihvatiti ovaj kanon, tvrdeći da nije pravovaljan, budući da je donijet u odsutnosti njegovih izaslanika. U 6. stoljeću carigradski patrijarh nosi službeni naziv »arhiepiskop Carigrada, Novog Rima, i ekumenski patrijarh.«

Osmansko razdoblje i etnarhija[uredi - уреди]

Patrijarhovo prijestolje na Fanaru u Istanbulu

Kad su Turci osvojili Carigrad 1453., patrijarhat je privremeno prestao postojati, a službu patrijarha preuzima već 1454. poznati bizantski monah i učenjak Grgur Skolar, poznat po suprotstavljanju utjecaju Zapada. On uzima ime Genadij II., te tako ispunjava nakanu muslimanskog osmanskog vladara, sultana Mehmeda II., koji je želio vladati kao izravni nasljednik istočnih rimskih careva, te je preuzeo i naslov Kayser-i-Rûm (car Rimljana).

U tom je smislu patrijarh priznat kao etnarh »Rimljana«, to jest svih pravoslavaca pod turskom vlašću, bez obzira na nacionalnu pripadnost. Ovu je službu ipak uvijek vršio Grk. Nekoliko je patrijarha u ovom razdoblju pogubljeno, a najpoznatiji je od njih patrijarh Grgur V., koji je pogubljen na Usrksni ponedjeljak 1821. u znak odmazde za posljednji i jedini uspjašan ustanak Grka protiv osmanske vlasti.

U 19. stoljeću, buđenje nacionalne svijesti među balkanskim pravoslavcima dovelo je do ustanovljenja više autokefalnih narodnih crkava s vlastitim patrijarsima ili arhiepiskopima, što je carigradskom patrijarhu znatno suzilo izravnu jurisdikciju.

Vjerska sloboda u današnjoj Turskoj[uredi - уреди]

Suvremena turska država još uvijek nalaže da carigradski patrijarh bude turski državljanin, premda je velika većina Grka pravoslavaca deportirana iz Turske u doba Istanbulskog pogroma. Ipak, država ostavlja slobodu Sinodu i metropolitima da sami izaberu patrijarha. Stoga su od osnutka suvremene Turske patrijarsi uvijek bili Grci koji su od rođenja morali biti i građani Turske.

Aktivisti za ljudska prava, vlade zemalja Europske unije, kao i administracija SAD-a, više su puta prosvjedovali protiv uvjeta koje pred carigradskog patrijarha postavlja turska vlada. Primjerice, ekumenski status što mu ga priznaje čitavo pravoslavlje, koji su mu priznavale i osmanske vlade, unutar Republike Turske više je puta zanijekan. Prema zakonu o vjerskim manjinama Turska priznaje carigradskog patrijarha kao »patrijarha Fanara« (Fanar je dio Istanbula gdje je smješteno patrijarhovo sjedište). Oduzimanje crkvenog vlasništva i zatvaranje Pravoslavne bogoslovije na Halkiju također je zaokupilo pozornost aktivista za ljudska prava. Unatoč tome, patrijarh Bartolomej I. uspio je 2004., nakon osamdeset godina, proširiti Stalni Sinod mitropolita, tako da sada može uključiti do šest episkopa s područja izvan Turske. Usto, dvaput godišnje saziva u Carigradu susrete svih episkopa koji su pod njegovom jurisdikcijom.

Više je puta carigradski patrijarh bio i metom bombaških napada (1993., 1994., 1996., 1997., 1998. i 2004.), čemu valja još pribrojiti i oskvrnjivanje patrijarhalnog groblja, te upućivanje osobnih uvreda.

Vidi još[uredi - уреди]

Vanjske poveznice[uredi - уреди]