Vaseljenski patrijarh Carigrada

Izvor: Wikipedia

Vaseljenski patrijarh (grčki: Η Αυτού Θειοτάτη Παναγιότης, ο Αρχιεπίσκοπος Κωνσταντινουπόλεως, Νέας Ρώμης και Οικουμενικός Πατριάρχης) je arhiepiskop Konstantinopolja – Novog Rima – sa rangom primus inter pares (prvog među jednakima) u pravoslavnoj crkvi, koju njeni sljedbenici nazivaju jedinstvenom, svetom, sabornom i apostolskom Crkvom.

Vaseljenski patrijarh jhe kroz historiju bio poznat i kao grčki patrijarh Konstantinopolja, kako bi ga se razlikovalo o Jermenskog patrijarha Konstantinopolja i drevnog Latinskog patrijarha. Trenutno se na toj dužnosti nalazi Vartolomej I.

Turske vlasti ga priznaju kao duhovnog vođu grčke manjine u Turskoj i za njega službeno koriste naziv Grčki (dosl. rimski) pravoslavni patrijarh Fanara (turski: Fener Rum Ortodoks Patriği). Patrijarh je bio podanikom Osmanskog Carstva od pada Carigrada 1453, pa sve do uspostave Turske Republike 1923. Danas je, prema turskim zakonima, pod vlašću Republike Turske i mora biti turski državljanin kako bi bio izabran za patrijarha.

Patrijarh Konstantinopolja se nazivao vaseljenskim (ekumenskim) patrijarhom od 6. vijeka.[1] Točno značenje izraza, koji se povremeno koristio i za druge prelate od sredine 5. vijeka, nigdje nije službeno definirano, ali je na Zapadu titula napadana kao nespojiva sa tvrdnjama Svete Stolice.[1]

Uloga carigradskog patrijarha[uredi - уреди]

Kao prvi po časti među pravoslavnim episkopima (primus inter pares), carigradski patrijarh predsjeda osobno ili putem izaslanika svakim saborom pravoslavnih crkvenih poglavara, te ima ulogu glasnogovornika pravoslavlja, posebice u ekumenskim susretima s drugim kršćanskim crkvama. On ipak nema izravne jurisdikcije nad drugim patrijarsima ili autokefalnim pravoslavnim crkvama. Njegovo je pravo sazivati izvanredne sinode na kojima će sudjelovati poglavari ostalih pravoslavnih crkava ili njihovi izaslanici, gdje se raspravlja o iskrslim probelmima. Usto, od 1960-ih saziva i dobro posjećene svepravoslavne sinode.

Osim što je duhovni vođa oko 300 milijuna pravoslavnih kršćana u cijelom svijetu, on je i izravni poglavar pravoslavnih eparhija u Sjevernoj i Južnoj Americi, Zapadnoj Europi, Australiji i Novom Zelandu, Hong Kongu, Jugoistočnoj Aziji, Koreji i dijelovima današnje Grčke.

Jedinstveni položaj u pravoslavlju[uredi - уреди]

Kao prvi među jednakima, Carigradski patrijarhat i njegov patrijarh imaju osobiti položaj u pravoslavlju.

Kanonski propisi pravoslavne Crkve carigradskom patrijarhu daju pravo da bude prizivna instanca u nesporazumima i sukobima među biskupima. Ipak, sve autokefalne crkve ne priznaju ovo njegovo pravo izvan granica Carigradskog patrijarhata. Osobito je o tome otvorena rasprava između Ruske pravoslavne Crkve i Carigrada. Kroz povijest carigradski je patrijarh vršio takvu službu, primjerice već u doba sv. Ivana Zlatoustog (5. stoljeće). I u suvremeno je doba bilo takvih slučajeva. Carigradski patrijarh pozvan je 2006. u pomoć prilikom proglašenja arhiepiskopa Ciparske pravoslavne Crkve nesposobnim za vršenje službe zbog Alzheimerove bolesti. Prije toga, 2005. sazvao je svepravoslavni sinod na kojem su poglavari pravoslavnih crkava potvrdili svrgavanje jeruzalemskog patrijarha. S druge strane, na carigradskog se patrijarha 2006. pozvao jedan ruski pravoslavni episkop u Ujedinjenom Kraljevstvu, koji je bio u sukobu s ruskim patrijarhom, no moskovski je patrijarh odbio svako miješanje carigradskog u nutarnje poslove Ruske pravoslavne Crkve.

Uloga simbola koji sjedinjuje sve pravoslavne crkve često dovodi do toga da se carigradskog patrijarha naziva i duhovnim vođom pravoslavlja, premda to nije njegov službeni naziv. Usto, njegovu se ulogu u pravoslavlju ne može usporediti s ulogom kakvu na Zapadu ima rimski papa.

Vidi još[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 "Oecumenical Patriarch." Cross, F. L., ed. The Oxford Dictionary of the Christian Church. New York: Oxford University Press. 2005.

Vanjske poveznice[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]