Kraljevstvo Merina

Izvor: Wikipedia
Kraljevstvo Merina
Imerina
monarhija
1787.–1897. Flag of the Madagascar Protectorate (1885-1896).svg [[Kolonija Madagaskar|]]

Zastava

Zastava

Glavni grad Antananarivo
Jezik/ci malagaški
Religija animizam, protestantizam
Politička struktura monarhija
Historija pred kolonijalno doba
 - Uspostavljena 1787.
 - Ukinuta 1897.

Kraljevstvo Merina (oko 1787. - 1897.) bila je predkolonijalna država u jugoistočnoj Africi koja je dominirala, većinom otoka Madagaskar.

Kraljevstvo je nastalo ekspanzijom plemena Merina iz njihove historijske kolijevke Imerine na središnjoj visoravni, i prijestolnicom u Ambohimangu, koja je kasnije kad su proširi svoju vlast na gotovo cijeli Madagaskar premještena u Antananarivo.

Historija[uredi - уреди]

Pozadina nastanka[uredi - уреди]

Kraljevstvo se zove kao i malgaški narod - Merina na čijem je teritoriju nastalo. Prema usmenoj predaji Merina, izvorni stanovnici na njihovoj visoravni bili su Vazimbe, koje su Merine pobijedili i protjerali sa visoravni za vladavine njihova kralja Andriamanela u 16. vijeku. Andriamanela je nastavio širiti svoju dominaciju nad cijelom visoravni, koju oni zovu Imerina. Širenje Imerine nastavili su i nasljednici sve do kralja Andriamasinavalona koji je podjelio Imerinu na četiri dijela, i dao četvorici svojih najdražih sinova, da oni u njima samostalno vladaju. Tad je zavladao stalni sukob između tih malih kraljevina, sve do 1787. kad je jedan od prinčeva - Ramboasalama, nećak kralja Andrianjaka iz Ambohimanga (jedan od četvorice braće kojima je podjeljena Imerina) nije istjerao svog ujaka sa prijestolja i uzeo vladarski naslov - Andrianampoinimerina. Novi kralj koristio se diplomacijom ali i silom da ponovno ujedinjeni Imerinu, ali njegove dugoročne namjere bile su vlast nad cijelim Madagaskarom. To je velikoj mjeri ispunio tek njegov sin Radama I.

Kraljevi i kraljice dinastije Merina, koja je vladala većim dijelom Madagaskara u 19. vijeku, bili su potomci niza nasljednih plemića plemena Merina, po usmenoj predaji sve do prvih stanovnika otoka ili sinovi samoga Boga. Merine su tako poput ostalih plemena na otoku, izgradili jako kastinskog društvo, sa čvrstom podjelom na aristokraciju (andriana), ostale slobodne ljude (hova) i robove (andevo). Njihovi glavni rivali bili su Sakalave sa zapadne obale, koji su još tokom srednjeg vijeka počeli dolaziti u kontakt sa trgovcima robljem iz Arapskog poluotoka i Evrope, i prvi od svih Malgašana došli do vatrenog oružja, što im je dalo veliku prednost nad ostalim plemenima Madagaskara. Tako da je od 16. vijeka politički život na otoku bio obilježen sporadičnim sukobima između kraljevstva Merina i Sakalava, jer su Sakalave upadale u Imerinu u lov na robove, a kasnije su Merine htjele pokoriti Sakalave.

Kralj Andrianampoinimerina (oko 1787.-1810.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Andrianampoinimerina

Od 1800. nadalje, Andrianampoinimerina je širio svoje ​​kraljevstvo izvan granica Imerine počevši dug i težak zadatak ujedinjenja ostalih 18 etničkih skupina na otoku. Ostao je upamćen po ambicioznom proglasu;- Ni ranomasina no valapariako ("More je granica mojih rižinih polja"). No Andrianampoinimerina se istakao među ostalim malgaškim kraljevima i plemenskim poglavicama i zbog svojih vladarskih sposobnosti. On je kodificirao zakone, nadzirao gradnju nasipa i rovova, meliracionim radovima povećao količinu obradivog zemljišta oko Antananariva, i uveo moderna sredstva u poljoprivredu. Usto je bio uzorni vojni zapovjednik, do svoje smrti 1810.[1], osvojio je teritorije brdskih plemena Bara i Betsileo i počeo pripreme za proširenje granica do obala otoka.

Kralj Radama I. (1810.-1828.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Radama I.

Andrianampoinimerin sin Radama I. (Radama Veliki) preuzeo prijestolje za vrijeme velike prekretnice u evropskoj historiji - poraza Napoleona 1815. koja je imala i posljedice po Madagaskar. Nakon tog poraza, ravnotežu snaga u Evropi i kolonijama pomaknula se u korist Britanaca. Oni su prije svega željeli kontrolirati pomorske puteve u Indijskom oceanu, te su zbog tog preoteli otoke Reunion i Mauricijus od Francuske 1810. Nakon tog su vratili Francuskoj Reunion, ali zadržali Mauricijus kao bazu za širenje Britanskog Carstva. Guverner Mauricijusa, nastojao je svim sredstvima da Madagaskar ne dođe pod kontrolu Francuske, zbog tog je priznao Radamu I. kao suverena Madagaskara. Taj diplomatski manevar naglasio je ideju da je Madagaskar suverena zemlja, kako bi se time spriječile teritorijalne pretenzije bilo koje evropske sile.

Radama I. sklopio je Ugovor o prijateljstvu sa Britanskim Carstvom pristajući na zabranu trgovine robljem, i davanjem slobode djelovanja britanskim protestantskim misionarimau Madagaskaru. Na prvi pogled, to su bili solidni i neškodljivi uvjeti, ali su protestantski misionari proširili britanski utjecaj i kršćanstvo, a zabrana trgovine robovima oslabila je Reunion, koji je ostao bez robovske radne snage za rad na plantažama šećera i Madagaskar, koji je zarađivao na toj trgovini. U zamjenu za zabranu trgovine robljem, Madagaskar je dobio kompenzaciju: godišnji iznos od 1000 dolara u zlatu, 1000 u srebru, godišnju isporuku baruta, kremena i mušketa, plus 400 uniformi na godinu. Guverner Mauricijusa pomagao je Radamu I. slanjem vojnih savjetnika, koji su ponekad i vodili njegovu merinsku vojsku u borbi protiv Sakalava i Betsimisaraka. U 1824, Nakon što je porazio Betsimisarake - 1824, Radama je izjavio: Danas je cijeli otok moj! Madagaskar ima samo jednog gospodara. Radama je umro 1828. pod nerazjašnenim okolnostima.[1]

Kraljevska palača Rova iz vremena kraljice Ranavalone II.

Kraljica Ranavalona I. (1828.-1861.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Ranavalona I.

Tridesetrogodišnja vladavina kraljice Ranavalone I., udovice Radame I., bila je obilježena borbom za očuvanje kulturne i političke suverenosti Madagaskara od Francuskih i britanskih kolonijalnih pretenzija i izolacionizmom. Ranavalona je odbacila ugovor koji je njen muž potpisao s Britanijom, a 1835, izdala kraljevski edikt kojim zabranjuje kršćanstvo na Madagaskaru, i rad njihovih misionara. Time je otpočeo progon vlastitih sunarodnjaka koji su konvertirali na kršćanstvo. Ranavalona je umrla 1861. [1]i ostavila tron svom sinu Radami II.

Kralj Radama II. (1861. - 1863.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Radama II.

Ranavalonin sin i nasljednik, kralj Radama II., odrastao je pod velikim utjecajem Francuza nastanjenih u Antananarivu. Tako da nije bilo nikakvo čudo, kad je 28. juna 1855. u vrijeme dok je samo još prijestolonasljednik, potpisao ugovor sa francuskim poduzetnikom Josephom-Françoisom Lambertom, - takozvanu Povelju Lambert, kojim je dao ekskluzivno pravo na eksploataciju svih rudnih bogastava, šuma i neiskorištenog zemljišta na Madagaskaru, u zamjenu za 10 % od prihoda, koje bi Lambert plaćao dvoru. Ta nesretna Povelja, i njeno tumačenje bila je u narednim godinama, razlog francuske ljutnje i casus belli za Francusko-malagaški rat i aneksiju Madagaskara kao kolonije.

U svom kratkom vladanju od svega dvije godine, Radama II. ponovno je dozvolio trgovinu sa Mauricijusom i Reunionom (zapravo sa evropskim trgovcima), i pozvano kršćanske misionare [1] i strance da se vrate u Madagaskar. Radama II. vratio je na snagu mnoge zakone iz vremena Radame I.. Njegova liberalna politika došla ga je glave, jer je naljutila dvorsku aristokraciju, i premijera Rainivoninahitrinionija, koji je organizirao državni udar protiv mladog kralja. Po brojnim izvorima Radama je udavljen 12. maja 1863[1], iako ima nekih koji i danas tvrde da je on možda preživio udar i živio do duboke starosti kao anonimni građanin.

Kraljica Rasoherina (1863. - 1868.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Rasoherina

Dvorski savjet (Andriana) na čelu s predsjednikom vlade Rainilaiarivonijem odabrao je udovicu kralja Radame II. - Rabodo, kao buduću kraljicu, ali uz uvjete da zabrani praksu božjeg sudovanja (izvođenja dokaza mučenjem) i osigura slobodu vjeroispovjesti u monarhiji. Rabodo je okrunjena za kraljicu 13. maja 1863. pod imenom Rasoherina, vladala je sve do smrti 1. aprila 1868. [1]

Malgašani su zapamtili kraljicu Rasoherinu, kao svog prvog vladara koja je uputila madagaskarske ambasadore u London i Pariz, ali i zabranila trgovanje nedjeljom. Ona je 30. juna 1865, potpisala ugovor s Ujedinjenim Kraljevstvom]], kojim je dala britanskim građanima pravo na najam zemljišta i nekretnina na otoku i pravo na stalnog ambasodora. Sa Sjedinjenim Američkim Državama potpisala je sporazum o trgovini i suradnji, njime je bio djelomično ograničen uvoz oružja ali i izvoz stoke sa Madagaskara. Na kraju je potpisala Mirovni ugovor sa Francuskom, kojim je naglašeno izmirenje dva naroda. [2] Rasoherina se udala za svog premijera - Rainivoninahitrinionija, ali je on nakon javne kritike protiv njegove umiješanosti u ubojstvo Radame II.]] uskoro bio prisiljen dati ostavku i otići u progonstva među Betsileje. Ona se tad udala za njegova brata - Rainilaiarivonija, koji je u vrijeme ubojstva Radame II. bio vrhovi komandant vojske, a nakon bratove ostavke postao premijer. Rainilaiarivoni je postao toliko moćan, da je praktički on vladao Madagaskarom 32 godine, oženio se sve tri posljednje kraljice Madagaskara, zaredom kako je koja umirala.

Francuski onovremeni plakat o ratu u Madagaskaru

Kraljica Ranavalona II. (1868.-1883.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Ranavalona II.

Kraljicu Ranavalonu II., odgojilo je i školovalo Londonsko misionarsko društvo, - krstila se 1869. u Anglikanskoj crkvi, tako da je nakon toga anglikanstvo postala službena državna religija Madagaskara. [3]Nakon što je javno spalila sve svoje prijašnje animističke talismane, ohrabreni tim činom, velik broj katoličkih i protestantskih misionara pohrlili su na Madgaskar - osnivati crkve i vjerske škole. Vladavine kraljice Ranavalone II. bio je zenit britanskog utjecaja na Madagaskaru.

Kraljica Ranavalona III. (1883.-1897.)[uredi - уреди]

Glavni članak: Ranavalona III.

Ona je bila posljednja madagaskarska kraljica. Javno je okrunjena 22. novembra 1883. kao Ranavalona III. I ona se kao i njezine predhodnice udala za moćnog Rainilaiarivonija koji je postao i njezin premijer. Ranavalona III. se od početka svoje vladavine sukobljavala sa Francuzima, prema kojima je zauzela načelno čvrst nepopustljiv stav, usprkos njihovim neuvijenim prijetnjama. Kulminacija netrpeljivosti između Ranavalone III. i Francuza dogodila se 1894., kad je Ranavalona III. zajedno sa svojom vladom odbila Francuske zahtjeve za teritorijalnim ustupcima i njihovo tumačenje potpisanog ugovora iz 1885.

Kraj malagaške monarhije[uredi - уреди]

Marš francuskog 40 pješadijskog batoljona između 5. - 24 maja 1895.

Francuska je prvi put napala Madagaskar 1883. u ratu koji je bio poznat kao Francusko-malagaški rat, casus belli za Francuze je bilo poništenje Lambertove povelje i imovina oduzeta od francuskih građana, za koju su oni tražili odštetu. Na kraju tog rata, Madagaskar je morao ustupiti luku Diego Suarez i Francuskoj platiti odštetu od 560 000 franaka u zlatu nasljednicima Josepha-Françoisa Lamberta. Sudbina Madagaskara u međuvremenu odlučena je u Evropi, u diplomatskim krugovima, u kojim su veliki podijelili afrički kontinent. Dogovorili su se sa Britanija, dobije Sultanat Zanzibar, a zuzvrat ustupi Heligoland Njemačkoj i prepusti Madagaskar u korist Francuske, taj sporazum značio je kraj Kraljevine Madagaskar. Vječni premijer Rainilaiarivori dotad je uspio sačuvati nezavisnost Madagaskara lavirajući između Britanije i Francuske, ali sada je Francuska dobila slobodne ruke, bez straha od britanske intervencije.

Francuzi su novi sukob otpočeli bombardiranjem i okupacijom luke Toamasina u decembru 1894., zatim su u u januaru 1894 zauzeli luku Mahajangu. Nakon tog su u maju 1895. uputili ekspedicioni korpus iz Mahajange koritom rijeke Betsiboke da zauzmu Antananarivo. Mnogi francuski vojnici pomrli su zbog malarije i drugih bolesti tokom marša na Antananarivo. Francuzi su stigli do Antananariva u septembru 1895. Madagaskarska vojska uspjela ih je zadržati na prilazima gradu tri dana, ali je nakon bombardiranja palače Rova kraljica Ranavalona III. odlučila da je daljnji otpor nemoguć i pristala na predaju Francuzima.

Nakon toga je francuski parlament 1896. izglasao je aneksiju Madagaskara, i to je bio kraj 103 - godine starog Kraljevstva Merina koje je završilo s progonstvom njezina premijera i muža Rainilaiarivonija u Alžir, a na kraju i same kraljice 17. jula 1896.[1]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 1.5 Henry Soszynski: Madagaskar Kingdom na portalu Madagaskar, pristupljeno 5. 09. 2011.
  2. Frédéric Randriamamonjy, Tantaran'i Madagasikara Isam-Paritra (The history of Madagascar by Region), str. 529 - 534.
  3. Madagaskarska anglikaska dijaceza, naportalu anglicancommunion (pristupljeno 7. 09. 2011.

Pogledajte i ove stranice[uredi - уреди]

Eksterni linkovi[uredi - уреди]