Malarija

Izvor: Wikipedia
Malarija
Klasifikacija i spoljašnji resursi

Plasmodijum iz pljuvačke ženke komarca se kreće duž tela komarca
ICD-10 B50.-B54.
ICD-9 084
OMIM 248310
DiseasesDB 7728
MedlinePlus 000621
eMedicine med/1385 emerg/305 ped/1357
MeSH C03.752.250.552
Crvena krvna zrnca inficirana sa P. vivax

Malarija je infektivna bolest koju izaziva sićušni parazit Plasmodium i to bilo koja od četiri vrste, koliko ih i postoji. Svaka od ovih vrsti ima svoje specifičnosti, bilo prema reakciji na medikamente ili prema lokaciji u organizmu nakon infekcije, ali i prema efektima koje ima po zdravlje čoveka.

Plasmodium falciparum je vrsta koja se geografski prostire u tropskim i suptropskim područjima, dakle oko Ekvatora. Infekcija ovim parazitom može ugroziti život obolelog u toku par dana od ulaska parazita u organizam, a kod parazita postoji rezistencija na većinu dostupnih medikamenata, tako da terapija mora biti kombinovana.

Plasmodium vivax, P. malariae i P. ovale su preostale vrste, koje nisu tako opasne po čoveka. Postoje primjeri uspešnog oporavka nakon mesec dana, čak i bez lečenja priznatim medikamentima. Nalaze se u svim tropskim krajevima sveta, izuzev Plasmodium ovale koji je nađen samo u zapadnoj Africi.[1] Plasmodium vivax i P malariae se mogu nastaniti u jetri čoveka, što može izazvati dodatne komplikacije i zahtevati dodatni medicinski tretman.[2][3][4]

Prenosnik ovog parazita, a i same bolesti, je jedna vrsta tropskog roda komaraca Anopheles, koji ubodom unosi istog u čoveka. Pošto se larve komarca sve do izlaska iz ljušture nalaze pod vodom, uglavnom u močvarnom područjima malarija je najrasprostranjenija u močvarnim područjima.

U svijetu se svake godine malarijom zarazi 300-350 miliona ljudi, od čega 1,3 miliona umiru. Većina slučajeva se događa u tropskim krajevima, a većina smrti u subsaharskoj Africi.

Francuski vojni liječnik Charles Louis Alphonse Laveran je godine 1907. dobio Nobelovu nagradu za medicinu i fiziologiju zahvaljujući svom otkriću uzročnika malarije. Godine 1902. istu je nagradu dobio britanski liječnik Sir Ronald Ross za svoj opis životnog ciklusa plazmodija.

Poznati biolog Robert Koch otkrio je da se malarija može uspješno sprječiti isušivanjem močvara, prirodnog staništa muhe prijenosnika malarije, te je na taj način uspješno liječio malariju u Brijunskom arhipelagu, nakon čega su istom metodom njemački liječnici nastavili iskorijenivati malariju u Istri.

Opis[uredi - уреди]

Plasmodium falciparum je vrsta koja se geografski prostire u tropskim i subtropskim područjima, dakle oko Ekvatora. Infekcija ovim parazitom može ugroziti život obolelog u toku par dana od ulaska parazita u organizam, a kod parazita postoji rezistencija na većinu dostupnih medikamenata, tako da terapija mora biti kombinovana.

Plasmodium vivax, P. malariae i P. ovale su preostale vrste, koje nisu tako opasne po čoveka. Postoje primjeri uspešnog oporavka nakon mesec dana, čak i bez lečenja priznatim medikamentima. Nalaze se u svim tropskim krajevima sveta, izuzev Plasmodium ovale koji je nađen samo u zapadnoj Africi. Plasmodium vivax i P malariae se mogu nastaniti u jetri čoveka, što može izazvati dodatne komplikacije i zahtevati dodatni medicinski tretman.

Prenosnik ovog parazita, a i same bolesti, je jedna vrsta tropskog roda komaraca Anopheles, koji ubodom unosi istog u čoveka. Pošto se larve komarca sve do izlaska iz ljušture nalaze pod vodom, uglavnom u močvarnom područjima malarija je najrasprostranjenija u močvarnim područjima.

Prijenos ovog jako malog parazita je jedino moguć preko Anopheles, jer se jedan dio životnog ciklusa odvija unutar komarca, a kako se nalaze najčešće u pljuvačnim žlijezdama komarca, paraziti se ubodom prenose direktno u krv, tačnije u crvena krvna zrnca. Njihov put je najčešće prema jetri gdje se generiše veliki broj parazita koji zaposjedaju sve veći broj eritrocita, koje svojom reprodukcijom uništavaju u velikom broju.

Simptomi[uredi - уреди]

Zavisno od vrste parazita iz roda Plasmodium i vremena inkubacije, prvi simptomi se mogu javiti 7-14 dana ili čak i 8-10 meseci nakon unošenja parazita. Dosta toga zavisi i od imuniteta, pa se tako mogu zabeležiti slučajevi potpunog imuniteta, koji je stečen vremenom.

Simptomi malarije, pogotovo u prvih nekoliko dana, ne izgledaju ništa drugačije od uobičajenih simptoma koje imaju neke druge bolesti koje uzrokuju bakterije, virusi ili paraziti. To otprilike uključuje povećanu telesnu temperaturu, glavobolju, umor, pojačano znojenje, povraćanje, ali mogu se javiti i nešto drugačiji znaci kao suv kašalj, bolovi u mišićima, povećanje jetre, ili čak nervne disfunkcije i gubitak svesti.

Uzročnik[uredi - уреди]

Malarija je uzrokovana protozoanskim parazitom iz roda Plasmodium, kojeg prenosi komarac Anopheles. Kod čovjek malariju uzrokuju P. falciparum, P. malariae, P. ovale, P. vivax i P. knowlesi. Plasmodium falciparum je najčešći uzročnik i najčešće uzrokuje smrt.

Životni ciklus[uredi - уреди]

Komarci roda Anopheles su primarni domaćini uzročnika, te imaju ulogu vektora (prijenosnika zaraze) na ljude i druge kralježnjake, sekundarne domaćine. Mladi komarci hraneći se krvlju zaraženih kralježnjaka probavljaju gametocite uzročnika. U probavnom sustavu komarca gamete se difereciraju u muške i ženske te se spajaju ookinete, koje se probijaju iz probavnog sustava komarca te formiraju oociste u stijenci probavnog sustava. Kada oociste rupturira iz nje izlaze sporozite i kroz komarčevo tijelo migriraju u žlijezde slinovnice komaraca. Prilikom sljedećeg hranjenja komarca, sporozoite, zajedno sa slinom uzlaze u krvotok. Uzročnici se mogu prenesti i transfuzijom krvi, što je vrlo rijetko.

Rekurentna malarija[uredi - уреди]

Malarija nakon liječenja se javlja zbog tri razloga. Do ponovnog javljanja bolesti može doći zbog neadekvatnog liječenja, zbog reinfekcije novim ugrizom komarca. Relaps bolesti karakterizira P. vivax i P. ovale, koji se nakon nestanka iz krvi, ponovno pojave iz latentnih parazita u jetri.

Patogeneza[uredi - уреди]

Infekcija malarijom odvija se u dvije faze. Prva jetrena egzoeritrocitna faza, te eritrocitna faza. Kada sporozoiti uzročnika malarije dospiju u krvotok, dospiju do jetre, gdje ulaze u hepatocite i u njima se aseksulano razmnožavaju. Bolest je kroz tih 8-30 dana najčešće asimptomatska. Kod P. vivax i P. ovale jetrena faza može latentno trajati i do 1,5-3 godine. Kod P. vivax merozoite prelaze u hipnozoite koje u hepatocitima miruju nekoliko mjeseci (6-12 tipično) pa do tri godine. U jetrenim stanicama nastaju brojne merozoite koje nakon raspadanja stanica jetre ulaze u eritrocite. U eritrocitima paraziti se ponovno aseksulano razmnožavaju. Poprimaju oblik prstena, zatim rastu u ameboidni oblik iz kojeg nastaju shizonti sa 8 fo 24 merozoita svaki. Oni ponovno izlaze iz stanica te ulaze u nove eritrocite. Takvim valovima periodične masovne invazije novih eritrocita, značjano se povećava količina uzročnika, dok se klinički prati porast tjelesne temperature. Dio parazita u eritrocitima prelazi u spolne gametocite koji nakon što komarac popije krv, u komarčevom probavnom sustavu započinju novi ciklus. U stanicama jetre i eritrocitima parazit je dobro zaštićen od imunološkog odgovora. Zaražene eritrocite ipak uklanja slezena. P. falciparum na eritrocitima izražava adhezivne proteine zbog čega se lijepi na malim krvnim žilama i uzrokuje začepljenje mikrovaskulature.

Oštečenje jetre uzrokovano malarijom je rijetko i obično posljedica već postojeće bolesti jetre (nrp. virusni hepatitis, alkoholna bolest jetre).

Dijagnoza[uredi - уреди]

Na bolest se uglavnom posumnja na temelju epidemiološke anamneze (boravak u krajevima gdje je prisutna bolest), simptoma bolest. Za dijagnozu bolesti koristi se mikroskopski pregled krvi (razma periferne krvi ili gusta kap). Razvijeni su i brzi dijagnostički testovi na bazi antigena.[5][6]

Malarija se prema SZO klasificira kao nekomplicirana ili kao teška. U slučaju da je prisutan jedan od sljedećih kriterija bolest je teška, a ako nije onda je nekomplicirana:[7]

  • Kliničke značajke:
    • promjena stanja svijesti
    • prostracije - značajna opća slabost (osobe ne može hodati, sjediti)
    • nemogućnost hranjenja
    • višestruke konvulzije - dva ili više napada
    • duboko disanje (acidotično disanje)
    • cirkulatorni kolaps ili šok, niski art. krvni tlak (hipotenzija) - manje od 70mmHg kod odraslih ili manje od 50mmHg kod djece
    • žutica uz dokaz disfunkcije nekog drugog vitalnog organa
    • hemoglobinurija
    • spontano krvarenje
    • plućni edem (radiološki)
  • Laboratorijske značajke:

Liječenje[uredi - уреди]

Države u kojima postoji mogućnost od izbijanja malarije obojene su u crveno

Tretiranje ove bolesti odgovarajućim lekovima zavisi od vrste Plasmodium koja je prisutna u organizmu čoveka, koncentracije samog parazita u krvi kao i otpornisti parazita na neke od lekova. Pravilna terapija lekovima protiv malarije nakon 48 sati uklanja sve simptome bolesti, a već nakon 3-4 dana parazit je uklonjen iz krvotoka.

Postoji niz najrazličitijih lekova koji se koriste kako za sprečavanje, tako i za tretman bolesti (najpoznatiji je svakako kinin), a među njima najefikasniji i najpoznatiji su Chloroquine, Mefloquine, Doxycycline, Primaquine, Malarone, najčešće korišteni u preventivne svrhe.

Da bi se sprečile ponovne pojave ove bolesti (rekurence), u terapiju se uključuje i Primaquine, koji sprečava ponovni razvoj parazita, naročito vrsta P. ovale i P. vivax.

Prevencija[uredi - уреди]

Metode za prevenciju malarije uključuju lijekove (profilaksa), eradikaciju komaraca i prevenciju uboda komaraca. Prisutnost malarije u određenom području zahtjeva kombinaciju nekoliko faktora, guste naseljenosti čovjeka, brojne populacije komaraca i visokog stupnja prijenosa sa komaraca na ljude i sa ljudi na komarce. Slabljenje jedne od karika dovodi do nestanka bolesti.

Uklanjanje prijenosnika bolesti postiglo se je isušivanjem močvarnih područja, boljim sanitarnim uvjetima, te insekticidima. Mjere su bile uspješne uz značajan ekološki učinak. Određeni učinak postiže se i mrežama protiv komaraca na krevetima, kako se komarci roda Anopheles hrane noću.

Profilaksa lijekovima (kemoprofilaksa) mjera je koja se odnosi na osobe koji putuju u endemska područja malarije. Obično se lijekovi (klorokin, meflokin) uzimaju dva tjedna prije odlaska, te se nastavljaju do šest tjedana po povratku iz ugroženog područja.

Lijekovi[uredi - уреди]

Medikamentozno liječenje ovisi o težini bolesti. Nekomplicirana malarija liječi se peroralnim uzimanjem kombinacije dva ili više antimalarijska lijeka (antimalarici - npr. kinin, sulfadoksin-pirimetamin, doksiciklin, klindamicin).[8] Najučinkovitije su kombinacije sa artemizininom.

Teška malarija se liječi parenteralnim pripravcima antimalarika uz suportivne mjere u jednicima intenzivnog liječenja, zbog potrebe nadzora vitalnih funkcija.

Većina oboljelih ako se adekvatno liječi potpuno se oporavi. Teška malarija može brzo napredovati i uzrokovati smrt u nekoliko sata ili dana. Najteži oblici bolesti, liječeni u najboljim centrima imaju smrtnost do 20%.

Povijest[uredi - уреди]

Malarija je prisutna kod ljudi preko 50 000 godina. Prvi zapisi o povremenim epidemijama groznice potječu iz drevne Kine 2700 godina prije nove ere.[9] Smatra se da je malarija zaslužna i za pad moći rimskog carstva,[10] gdje je znana kao rimska groznica. Močvarni dijelovi južne Italije vrlo su pogodni za širenje bolesti. U Europi i Sj. Americi bolest je bila dosta rasprostranjen do 20.st. Tijekom drugog svjetskog rata malarije je bila glavna zdrastvena prijetnja američkim vojnicima na pacifičkom bojištu te se smatra da je oko 500 000 zaraženo, a prema nekim izvorima 60 000 američkih vojnika na afričkom i južnopacifičkom bojištu je preminulo od bolesti.

Za svoje otkriće uzročnika malarije, francuski vojni liječnik Charles Louis Alphonse Laveran dobio je Nobelovu nagradu za fiziologiju 1907. Britanac Sir Ronald Ross također je dobio Nobelovu nagradu (1902.) za opis životnih ciklusa parazita malarije koji se razvijaju unutar komaraca-prijenosnika.

Prvi učinkoviti lijek protiv malarije koristili su lokalni stanovnici u Peruu, koji su priređivali tinkturu iz kore drveta lat. Cinchona koja je sadržavala kinin. Isusovci su primjetili učinkovitost terapije, te su je tijekom 1640-ih uveli u Europu, gdje je bila ubrzo općeprihvaćena. Tek su 1820. francuski kemičari Pierre Joseph Pelletier i Joseph Bienaimé Caventou, otkrili i izolirali aktivni sastojak kinin iz kore. Tijekom 1940-ih klorokin je zamijenio kinin. Tijekom 1970-ih kineski znanstvenik Tu Youyou, otkrio je artemizinin, koji je u kombinaciji sa drugima antimalaricima, postao preporučeni lijek.

References[uredi - уреди]

  1. Abeku TA (2007). "Response to malaria epidemics in Africa". Emerging Infectious Diseases 14 (5): 681–6. DOI:10.3201/eid1305.061333. PMID 17553244.  open access publication - free to read
  2. Arnott A, Barry AE, Reeder JC (2012). "Understanding the population genetics of Plasmodium vivax is essential for malaria control and elimination". Malaria Journal 11. DOI:10.1186/1475-2875-11-14. PMID 22233585.  open access publication - free to read
  3. Baird JK (2013). "Evidence and implications of mortality associated with acute Plasmodium vivax malaria". Clinical Microbiology Reviews 26 (1): 36–57. DOI:10.1128/CMR.00074-12. PMID 23297258. 
  4. White NJ (2011). "Determinants of relapse periodicity in Plasmodium vivax malaria". Malaria Journal 10. DOI:10.1186/1475-2875-10-297. PMID 21989376.  open access publication - free to read
  5. Abba K, Deeks JJ, Olliaro P, Naing CM, Jackson SM, Takwoingi Y, Donegan S, Garner P (2011). "Rapid diagnostic tests for diagnosing uncomplicated P. falciparum malaria in endemic countries". Cochrane Database of Systematic Reviews (7). DOI:10.1002/14651858.CD008122.pub2. PMID 21735422. 
  6. Ameri M (2010). "Laboratory diagnosis of malaria in nonhuman primates". Veterinary Clinical Pathology 39 (1): 5–19. DOI:10.1111/j.1939-165X.2010.00217.x. PMID 20456124. 
  7. Guidelines for the Treatment of Malaria http://whqlibdoc.who.int/publications/2010/9789241547925_eng.pdf
  8. Achan J, Talisuna AO, Erhart A, Yeka A, Tibenderana JK, Baliraine FN, Rosenthal PJ, D'Alessandro U (2011). "Quinine, an old anti-malarial drug in a modern world: Role in the treatment of malaria". Malaria Journal 10 (1). DOI:10.1186/1475-2875-10-144. PMID 21609473.  open access publication - free to read
  9. Cox F (2002). "History of human parasitology". Clinical Microbiology Reviews 15 (4): 595–612. doi:10.1128/CMR.15.4.595-612.2002. PMC 126866. PMID 12364371
  10. "DNA clues to malaria in ancient Rome". BBC News. February 20, 2001. http://news.bbc.co.uk/2/hi/science/nature/1180469.stm. , in reference to Sallares R, Gomzi S (2001). "Biomolecular archaeology of malaria". Ancient Biomolecules 3 (3): 195–213. 

Literatura[uredi - уреди]

Vanjske veze[uredi - уреди]

Star of life.svg Molimo Vas, obratite pažnju na važno upozorenje u vezi tema o zdravlju (medicini).