Merina

Izvor: Wikipedia
Merina
Hova
Orchestre Hova1.jpg
Orkestar Merina, na Svjetskoj izložbi u Parizu 1931.
Ukupna populacija

5 000 000

Regioni sa značajnim brojem pripadnika
 Madagaskar
Jezik/ci
malagaški
Religija
KršćanstvoAnimizam
Srodne etničke grupe
Austronezijski narodi, Betsileo i ostali Malgaški narodi

Merina zvani i Antimerina, Imerina, ili Hova[1] su najbrojniji narod na Madagaskaru, rasprostranjen na centralnoj visoravni.[1]

Merine su na Madagaskar došli sa Bornea u 1. vijeku pne., to je prije svega vidljivo po njihovom malagaškom jeziku koji je nasličniji jugoistočnim Barito jezicima, ali i po izgledu, kulturi, načinu prehrane...Merine izgledaju više azijatski nego afrički, zbog ravne kose, svijetlije kože (od tamno smeđe do žute) i sitnije građe tijela, ipak su i oni doživjeli velika rasna mješanja tokom 2 000 godina na Madagaskaru, sa stanovništvom iz Afrike, Arapima i u posljednjih 300 godina Evropljanima.

Merine i danas u najvećem dijelu žive na selu i bave poljoprivredom, ali velik dio njih spada u naobrazovaniji dio Madagaskaraca, i društvenu elitu, iz koje se regrutiraju direktori, vladini funkcioneri.[1]

Krajem 18. vijeka njihovo Kraljevstvo Merina uspjelo je steći dominaciju nad većinom Madagaskara, njihovu dominaciju dokinuli su Francuzi koji su od 1895. do 1896. zavladali nad otokom i ukinuli njihovo kraljevstvo 1897.[1]

Kraljevstvo Merina[uredi - уреди]

Karta rasprostranjenosti Malagaških etničkih grupa
Glavni članak: Kraljevstvo Merina

Po svojoj usmenoj predaji Merine su na početku 16. vijeka na središnjoj visoravni Madagaskara, imali svoje Kraljevstvo Imerina, na čelu sa kraljem Andriamanelom. Do 1824. njihovi vladari uspjeli su osvojiti gotovo cijeli Madagaskar, u čemu su naročito bili uspješni Andrianampoinimerina (oko 1785.-1810.) i njegov sin Radama I. (1792.-1828). Radama I. uspio je pomoću svojih veza sa Britancima sa otoka Mauricijusa znatno modernizirati svoju državu, izgradnjom škola i moderne vojske. No mir i stabilnost Kraljevstva Merina, nije bila duga vijeka, Francuzi su nastojali na sve načine kolonizirati Madagaskar - zato su isprovocirali prvi Francusko-Hova rat. Na kraju tog sukoba, Kraljevstvo Merina moralo je ustupiti Francuzima Antsirananu (Diego Suarez) na sjevernoj obali i platiti 560 000 zlatnih franaka otštete nasljednicima Josepha-François Lamberta, koji je dobio povlašteni ugovor o trgovini od kralja Radame II. koji je kasnije opozvan. Sudbina Madagaskara ipak se nije odlučivala na ratištima u zemlji već u Evropi, u visokim diplomatskim krugovima. Oni su odlučili da Britaniji pripadne Sultanat Zanzibar, zauzvat je Britanija prepustila svoja prava na Helgoland Njemačkoj i odrekla se svih pretenzija prema Madagaskaru u korist Francuske. Taj sporazum značio je kraj nezavisnosti Madagaskara.

Francuzi su 1895., uputili na Madagaskar svoj ekspedicioni korpus, koji se iskrcao u Mahajangi i nastavio napredovati prema Antananarivu koritom rijeke Betsiboka do glavnog grada - Antananariva, iznenadivši branitelje koji su očekivali napad sa bliže istočne obale. Nakon toga je francuski parlament 1896. izglasao je aneksiju Madagaskara, i to je bio kraj 103 - godine starog Kraljevstva Merina koje je završilo s progonstvom kraljice Ranavalone III. i njezina premijer a Rainilaiarivonija u Alžir.

Društvena struktura[uredi - уреди]

Merine su u osnovi bili podijeljeni u dvije glavne kaste; u Hove (obične ljude) i Andriane (plemstvo), ova podjela seže do kralja Ralamba, koji je živio krajem 16. vijeka. Treća skupina, Mainti, zapravo nije bila iz redova Merina, već iz drugih naroda. Iz redova Andriana regrutirali su se vladari, iz redova Hova kraljevi savjetnici, a iz redova Maintija kraljeva garda.

U 19. vijeku došlo je do promjena, Hove su uspjele smijeniti Andriane na vrhu, a Maini su postepeno izgubili moć u borbi sa novom kastom Andevo (robovima), koje su Merine prikupljali u pljačkaškim pohodima na obalne territorije. Kad su Francuzi stekli kontrolu nad Madagaskarom, stvorili su novu klasu Hovavao ili Nove Hove (Nouveaux Hova), od oslobođenih afričkih crnačkih robova (pretežno iz Mozambika).

Društvena strukture naroda Merina, bila je snažno hijerarhijska, s gotovo isključivo Endogamija brakovima. Sela su ipak uspjela na neki način, živjeti puno "demokratskije", svojim institutom fokonolona, koji im je davao autonomiju da zajednički upravljaju društvenim životom svoje zajednice na temelju porodičnih odnosa.

Kultura[uredi - уреди]

Religija, mitovi i vjerovanja[uredi - уреди]

Merina su većinom kršćani ali i animisti zapravo većina njih vjeruje u neku simbiozu između ta dva vjerovanja. U usmenoj predaji Merina naročito mjesto ima mit o Vazimbama za koje se drži da su bili izvorni stanovnici Madagaskara, potomci kolonista iz jugoistočne Azije, pomorci koji su se morali biti po njihovu vjerovanju patuljastog rasta. Neki Malgašani vjeruju da Vazimbe nisu bili ljudska bića, nego nadnaravni stvorovi magičnih moći (mahery).[2]

Merina vjeruju da je njihova zemlja tanin'drazana (zemlja njihovih predaka) i osobito pokazuju poštovanje prema svojim precima koje pokapaju u grobnice u mjestu iz kojeg su potekli. Mnogi od njih vjeruju da preci mogu intervenirati u zbivanja na Zemlji, bilo dobra ili loša.[2] Merina obrezuju dječake u prvih sedam godina života, taj običaj se vrši u porodici, pri tom se zaziva blagoslov i zaštita od predaka.[2]

Kuhinja[uredi - уреди]

U kuhinji Merina dominiraju jela od riže, tako da je i riječ za jelo prevedeno znači jesti rižu. Riža se smatra svetom (Masina), tako da oni drže da jedenje riže ključ za moralno ponašanje. Govedina također igra veliku ulogu u prehrani Merina, a prema usmenoj predaji, počeli su je jesti kad je sluga kralja Ralamba to preporučio kralju, koji je to prenio na svoje podanike dijeli to znanje s kraljem, koji je pak obavijestio ostatak njegova kraljevstva.[2]

Muzika[uredi - уреди]

Tipični instrumenti narodna muzika Merina su lokanga (neka vrsta violine), valiha (nalik na harfu) i nekoliko vrsta bubnjeva. Njima prate poetske tekstove znane kao Hainteni, jedan književni žanr malajsko-polinezijskog porijekla.

Veze[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 Narod Merina na portalu Encyclopædia Britannica, pristupljeno 4. 09. 2011.((en))
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 Bloch, M. (1985). Almost Eating the Ancestors. Man, 20 (4), 631-646.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]