Radama I.
| Radama I. | |
|---|---|
| |
| Radama I. | |
| Kralj Madagaskara | |
| Vladavina | 1810. - 1828. |
| Krunidba | 1810. |
| Prethodnik | Andrianampoinimerina |
| Nasljednik | Ranavalona I. |
| Supruga | Ramavo |
| Dinastija | Merina |
| Otac | Andrianampoinimerina |
| Majka | Rambolamasoandro |
| Rođenje | 1793. Ambohimanga,  Madagaskar
|
| Smrt | 27. jul 1828. Antananarivo |
| Pokop | 1828. Grobnica u palači Rova |
Radama I. (Ambohimanga, 1793. - Antananarivo, 27. jul 1828.[1]), bio je vladar Kraljevstva Merina od 1810. do 1817. i prvi kralj Ujedinjenog Madagaskara (uspio je ujediniti većinu otoka) koji je vladao od 1817. do svoje smrti 1828.[1]
Imao je dvanaest žena, jedna od njih Ramavo postala je njegova nasljednica nakon njegove prerane smrti.
Biografija[uredi | uredi kod]
Vladavina[uredi | uredi kod]
Radama je sa svega 17 godina 1810. naslijedio svog oca Andrianampoinimerina, na tronu kraljevstva u usponu Kraljevstva Merina na središnjoj visoravni Madagaskara oko grada Antananariva.[2] Njegov otac uspio je proširiti svoje kraljevstvo pokorivši nekoliko plemenskih kneževina, one su se pobunile na vijest o kraljevoj smrti. Tako da je Radama odmah po preuzimanju vlasti krenuo u vojnu kampanju da smiri pobunjene kneževine i učvrsti svoju poziciju. Nakon toga je uspješno proširio svoju kraljevinu uz obale Indijskog oceana - 1817, zauzevši luku Antsiranana s vojskom od 30 000. vojnika.[2]
Radama je bio i vješt diplomat, uspješno je lavirao između konkurentskih kolonijalnih interesa Britanije i Francuske, istovremeno otvarajući Madagaskar trgovini sa tadašnjim velesilama.[2] Britanci su načelno bili zainteresirani da si preko Madagaskara osiguraju put prema Indiji, ali i da spriječe da Francuze da preuzmu Madagaskar. Iako su Francuzi bili oslabljeni gubitkom Reuniona i Mauricijusa od Britanaca - 1810., Britanija u to vrijeme nije imala dovoljno raspoloživih snaga da zauzme Madagaskar za sebe, tako da su se oni zadovoljili savezništvom sa Radamom i podržavali njegovu vladavinu, jer im je on osiguravao privilegiranu trgovačku poziciju. Britanski guverner Mauricijusa - Robert Townsend Farquhar, pomagao je Radamu oružjem, savjetnicima i novcem.[3] Kao rezultat toga potpisan je Anglo-Merinski sporazum o prijateljstvu 1817. Potpisali su ga vlastitom krvlju Radama i britanski izaslanik kapetan Le Sage, u sklopu tog ugovora bila je i Radamina obaveza da stane na kraj unosnoj trgovini robljem po Madagaskaru, ona se i nakon toga nastavila, istina tajno i u smanjenom obimu.
Nakon potpisivanja sporazuma, uslijedile su velike promjene uz svesrdnu britansku pomoć. Radama je organizirao svoju vladu i pozvao londonsko protestantsko misionarsko društvo (London Missionary Society) da mu pomogne organizirati škole i crkve. Društvo je donijelo na Madagaskar štampariju i prilagodilo latinicu Malagaškom jeziku, zamijenivši dotadašnje pismo sorabe. Škotski misionar iz tog društva James Cameron, preveo je Bibliju, postavio temelje zanatskoj obradi drva, metala, kože, i pamuka, i nadgledao Radamin plan za organizaciju desetaka škola za opismenjavanje.
Uz britansku pomoć Radamina vojska postala je dominantna sila na otoku, tako da je on silom uspio ujediniti otok. Prvo je proširio svoju vlast na južni dio otoka, u krajeve plemena Betsileo, zatim je proširio svoju vlast na istočni dio otoka, gdje su vladali Sekalave, zatim je 1825. zauzeo francusku koloniju Fort Dauphin na južnom kraju otoka, i tako je uspio uspostaviti suverenitet na gotovo cijelom otoku. U svakom novo osvojenom teritoriju, svoju upravu gradio je u okviru utvrđenih garnizon a (Rova) po uzoru na izvorni Rova u Antananarivu. Osoblje su bili njegovi suplemenici - Merine, koje su zvali voanjo (kikiriki). Ženio se često sa princezama osvojenih zemalja da tako učvrsti svoju vlast. U vrijeme njegove smrti 1828., samo su pojedini južni dijelovi otoka ostali izvan njegove kontrole, tamo gdje su živjela plemena Mahafali, Antandroi i Bare.[2]
Smrt[uredi | uredi kod]
Radama je umro naprasno 27. jula 1828., u svojoj rezidenciji Rova u Antananarivu.[4] Historijski izvori su proturječni oko uzroka njegove smrti. Radama je bio sklon piću, neposredno prije smrti imao je simptome uznapredovalog alkoholizma, tako da mu je zdravlje bilo loše. Jedno od objašnjenja je velik emocionalni pritisak uzrokovan godinama ratovanja [2] i teret stare slave njegova oca kralja Andrianampoinimerina.[5] On je na kraju jednostavno bio žrtva neke bolesti, jer se žalio na bolove u grlu. Ipak su se proširile glasine da je njegov leš pronađen s bodežom u grlu, tako da su neki posumnjali da se sam ubio u delerium tremens, a drugi da ga je dala ubiti vlastita žena, buduća kraljica Ranavalona I..[6] Službeno je objavljeno da je umro zbog teškog otrovanja.[2]
Radama je pokopan u kamenoj grobnici u palači Rova u Antananarivu u lijesu od srebra, građenoj u duhu malgaške arhitektonske tradicije. Ta palača je izgorjela 1995.
Bilješke[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 „Henry Soszynski: Madagaskar Kingdom na portalu Madagaskar, pristupljeno 5. 09. 2011.”. Arhivirano iz originala na datum 2004-09-17. Pristupljeno 2004-09-17.
- ↑ 2,0 2,1 2,2 2,3 2,4 2,5 Ade Ajayi, Jacob Festus (1998). General history of Africa: Africa in the nineteenth century until the 1880s. Paris: UNESCO. str. 164–175. ISBN 0520067010, 9780520067011. Pristupljeno 03. 02. 2011.
- ↑ Madagaskar History, Formation of the kingdom (1810–61) na portalu Encyclopædia Britannica, pristupljeno 5. 09. 2011.
- ↑ Montgomery, James; Bennett, George and Tyerman, Daniel (Eds) (1840), „Chapter LII: Funeral of King Radama”, Voyages and travels around the world, London: London Missionary Society, pp. 283–286
- ↑ Stratton, Arthur (1964). Madagascar: the great red island. New York: Scribner.
- ↑ Stevens, Rita (1987). Madagascar: Places and peoples of the world. London: Chelsea House. ISBN 9781555461959.
