Karlo I. Robert

Izvor: Wikipedia
Karlo I. Robert

Karlo I. Robert (Napulj 1288. - Višegrad, Mađarska 16. srpnja 1342.) je bio kralj Hrvatsko-Ugarske države 1301. godine i ponovno od 1309. godine do smrti (ujedno je bio i de jure hrvatsko-ugarski kralj od 1295.)

Obitelj i mladost[uredi - уреди]

Karlo Robert je bio sin Karla Martela iz dinastije Anžuvinaca koji je bio poražen u ratu protiv rođaka Andrije III. Mlečanina za hrvatsko-ugarsku krunu. Njegova baka je bila Marija Arpadović kćer hrvatsko-ugarskog kralja Stjepana V.. Kako pobjednik ovoga građanskog rata nije imao muške djece (Ugarska tada još uvijek nije priznavala ženama pravo na krunu), a papa je bio još 1295. godine okrunio Karla Roberta za kralja pojavila se mogućnost za dogovor o nasljeđivanju. Kada je pokušaj Andrije III. da za prijestolonasljednika proglasi svog ujaka Albertina Morosinija izazvao pobunu plemića, dogovor o nasljeđivanju Karla Roberta je bio postignut. Uzimajući u obzir starost i oslabljeno zdravlje staroga kralja njegov nasljednik je kolovozu 1300. godine krenuo iz Napulja preko Dalmacije u Ugarsku. Nedugo nakon dolaska Andrija III. je preminuo, a Karlo Robert je 1301. godine okrunjen za kralja. Takav razvoj događaja je bio čekao poljski kralj Vaclav II. koji u dogovoru s nekoliko ugarskih plemića (prije svega iz Slovačke) šalje vojsku koja treba postaviti njegovog sina Vaclava III. za novog hrvatsko-ugarskog kralja. Ta vojska uspjeva zarobiti Karla Roberta koji je prisiljen na abdikaciju i povratak u Napulj.

Početak vladavine[uredi - уреди]

Kada je napokon i Oton III. 1307. godine odustao od hrvatsko-ugarske krune pošto su ga pobunjenici zarobili put, za povratak Karla Roberta je bio otvoren. On će ipak pričekati čak dvije godine u Italiji na sigurnom da se stanje u državi riješi, kako bi od što više osoba bio prihvaćen za kralja. To će se s izuzecima dogoditi tek 1309 godine, dok će se na samu krunidbu čekati sve do 27. kolovoza 1310. godine. Kako niti ova krunidba nije darovalo potpuno državno jedinstvo, ubrzo dolazi do plemićkih buna koje osporavaju kraljevu vlast. Vrhunac toga novog građanskog rata postaje bitka kod Rožanovaca gdje Karlove snage pobjeđuju i potpuno uništavaju feudalnu dinastiju Abas koja kontrolira južnu Slovačku. Nakon ove pobjede nitko se više nije usudio osporiti kraljevu volju.

Reforme[uredi - уреди]

Iskušivši na svojoj koži što znači feudalna anarhija Karlo sada kreće u izgradnju kraljevog apsolutizma uvodeći kao jedinu mjeru važnost državnih zasluga, a ne krvi pri postavljanju plemića na položaje. Osnova toga sistema postaje davanje položaja baruna (u stvarnosti guvernera) vjernim osobama koje bi nakon nekoliko godina bile zamjenjene prije nego što steknu poslušnu političku bazu na dodjeljenim područjima. Na tim pozicijama oni bi kontrolirali minimalno 10 utvrđenih dvoraca, dok u isto vrijeme niti najmoćniji plemić ih nije imao više od 7 što je stvorilo situaciju u kojoj se svaka osoba bori da dobijemo ovu vremenski ograničenu čast. Kao što je tom reorganizacijom sredio pitanje feudalaca, tako je financijskom reformom krenuo prema jačanju državne ekonomske moći. Uz pomoć nekoliko donesenih zakona trgovci su dobili olakšice za trgovinu koje se odmah iskorištavaju novim porezima tako država dobije nove porezne prihode. Taj tako dobiven novac nije upotrebljen za luksuzni život kralja kao što je uobičajeno u ostatku Europe nego ga se usmjerava prema vojsci kako bi hrvatsko-ugarska država postala vojna velesila.

Eksterni linkovi[uredi - уреди]

Koristeći tako uvećanu državnu vojnu moć Karlo Robert se okrenuo svojim europskim susjedima. S Poljskom on sklapa vojni savez protiv Habsburgovaca 1335. godine koji se ubrzo pretvara u objavu pobjedničkog rata Svetom Rimskom Carstvu i Austriji. Završetak toga pobjedničkog rata 1337. godine samo povećava paniku u već uznemirenoj Veneciji i Papinskoj državi zbog želje kralja da osvoji Napulj i ujedini kraljevstva. Iako će taj plan ove dvije talijanske sile uspjeti spriječiti, one moraju potvrdi sporazum iz 1334. godine po kojemu će mlađi kraljev sin Andrija oženiti kraljicu Napulja i postati tamošnji kralj. Najveći kraljev uspjeh će ipak biti sklapanje sporazuma o nastanku personalne unije Hrvatske Ugarske i Poljske 1339. godine. Po njemu kada umre poljski kralj Kazimira III. će nasljediti Karlov najstariji sin Ludovik koji mu je ujedno i nećak. Ova personalna unija će nastati 1370. godine.

Karlo I. bježi iz bitke kod Posade

Jedini kraljev neuspjeh se dogodio na Balkanu. Tamo provođena politika je imala recept za katastrofu zbog forsiranja katoličke vjere pravoslavcima kao i dopuštanja postojanja vazalnih kneževstva čije stanovništvo je gajilo žestoko antimađarskog raspoloženja. Tamošnji prvobitno lojalni vojvoda Basarab I. je već 1325. godine bio u pobuni protiv kralja. Do vojne intervencije će doći tek 1330. godine i ona završava katastrofalnim kraljevim porazom u bici kod Posade. Nakon ponižavajućeg kraljevog bijega u posuđenoj odjeći pobjednik u bitci postaje osnivač Vlaške države.

Karlo I. Robert umire 16. srpnja 1342. godine u Višegrada ostavljajući svome sinu Ludoviku I. Hrvatsko-Ugarsko kraljevstvo i poljsku krunu koju će trebati još neko vrijeme čekati.

Prethodnik: Ugarsko-hrvatski kralj Nasljednik:
Andrija III. (1290. - 1301.) Vaclav III. (1301. - 1305.)
Prethodnik: Ugarsko-hrvatski kralj Nasljednik:
Oton III. (1305. - 1307.) Ludovik I. (1342. - 1382.)