Elvira Kohn
| Elvira Kohn | |
|---|---|
 Elvira Kohn 1930-ih u Dubrovniku. | |
| Rođenje | 30. 5. 1914. Rijeka, Austro-Ugarska Monarhija |
| Smrt | 9. 8. 2003. (dob: 89) Zagreb, Hrvatska |
| Počivalište | Mirogoj, Zagreb |
| Nacionalnost | Hrvatica |
| Etnicitet | Židovka[1][2][3] |
| Državljanstvo | Hrvatska |
| Poslodavac | Vjesnik |
| Politička partija | KPJ |
| Roditelji | Bernard Kohn Gizela-Kati (Klein) Kohn |
| Rodbina | Aleksandar Kohn (brat) |
Elvira Kohn (Rijeka, 30. 5. 1914 - Zagreb, 9. 8. 2003), jugoslavenska fotografkinja, prva ratna fotoreporterka Jugoslavije i prvi fotoreporter Vjesnika, članica Saveza komunista Jugoslavije (SKJ) i sudionica Narodnooslobodilačke borbe (NOB).[4]
Biografija[uredi | uredi kod]
Podrijetlo, školovanje i karijera[uredi | uredi kod]
Elvira Kohn je rođena 30. 5. 1914 godine u Rijeci kao mlađe dijete nereligiozne porodice Bernarda i Gizele-Kati Kohn.[5] Bernard Kohn je bio trgovac koji je radio kao poslovođa u trgovini Wilhelma Glesingera, a Gizela Kohn je bila kućanica prijeklom iz Vinkovaca. Elvira je odrastala u uz starijeg brata Aleksandra i majku. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, Elvirin otac je kao pripadnik vojske Austro-Ugarske Monarhije bio zatočen u srpskom zarobljeništvu u Nišu gdje je i umro od pjegavog tifusa 28. 3. 1915 godine.[3] Nakon smrti oca, Elvirin djed sa majčine strane Leopold Klein je došao u Rijeku i sa sobom natrag u Vinkovce poveo Elviru, njezinu majku i brata.[5] U Vinkovcima je pohađala i završila elementarnu školu, četri razreda gimnazije i dvogodišnji fotografski zanat koji je učila od 1929 do 1931 godine u fotografskoj radnji Seiler.[3][5] Prvi posao je dobila u fotografskoj radnji gdje je i izučila zanat. 1932 godine napustila je Vinkovce za Dubrovnik gdje se zaposlila kao fotograf i fotoreporter u izdavačko-trgovačkom poduzeću Foto Jadran u vlasništvu Mihe Ercegovića. Majstorski ispit je položila 1936 godine. 1937 godine Elvirin brat Aleksandar je poginuo u prometnoj nesreći u Beogradu. Nakon te tragedije Elvirina majka Gizela se preselila Elviri u Dubrovnik.[3] Elvira je tokom karijere bila sklona dokumentarizmu. Deset godina, sve do 1942 godine, je radila i usavršavala se kao fotoreporterka.[6]
Drugi svjetski rat[uredi | uredi kod]
Okupacijom Kraljevine Jugoslavije i uspostavom marionetske Nezavisne Države Hrvatske (NDH) Elvira je kao i ostali dubrovački Židovi bila prisiljena na odjeći nositi znak "Ž" (Židov). Tijekom NDH građani Dubrovnika su se korektno odnosili prema Židovima što je i sama Elvira potvrdila nakon rata, dok prije rata antisemitizam u Dubrovniku praktično nije niti postojao. U novembru 1942 godine Elvira je sa majkom i ostalim dubrovačkim Židovima bila odvedena u Gruž, da bi početkom januara 1943 svi bili deportirani u logor Kupari. Sa Kupara, u maju 1943, su bili prebačeni u koncentracijski logor Rab. Svoju fotoapart Leica je uspjela prokrijumčariti u logor, te je s njim snimila danas historijske fotografije logora. Tokom internacije radila je logorskoj bolnici. Nakon kapitulacije Italije i oslobođenja logora, Elvira se sa majkom pridružila Narodnooslobodilačkom pokretu (NOP). U NOP-u je aktivno sudjelovala u radu Zemaljsko antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH), te bila jedini ženski fotoreporter unutar ZAVNOH-a. 9. 5. 1945 godine preko Zadra i Otočca Elvira je stigla u Zagreb.[5] Poznate su njezine fotografije djece i izbjeglica u Topuskom, ranjenika na Petrovoj Gori, 3. zasjedanja ZAVNOH-a, skupa na Trgu Republike (danas Trg bana Jelačića) nakon oslobođenja Zagreba i mnoge druge snimljene u toku Drugog svjetskog rata.[7]
Života i karijera nakon rata[uredi | uredi kod]
Nakon rata prekinula je fotoreportersku provesiju, te je do mirovine 1964 godine živjela relativno povučeno pritom vodeći fotoodjel u Domu Jugoslavenske narodne armije (JNA) u Zagrebu. Elvirine fotografije su objavljene u mnogim novinama (Vjesnik), časopisima, knjigama i katalozima, a retrospektivnu izložbu doživjela je tek povodom 85 rođendana 1997 godine.[7] Svoje fotografije je donirala Hrvatskom povijesnom muzeju. Elvira je bila član SKJ i Židovske općine Zagreb (ŽOZ). Nikada se nije udala. Nekoliko puta je posjetila Izrael i rođake koji tamo žive, te bi prema vlastitom priznanju razmišljala o preseljenju u Izrael da nije imala posao u JNA i da nije bila član SKJ. Za života nikada nije skrivala svoje židovsko podrijetlo zbog čega su je svi cijenili, bilo u SKJ ili drugdje. Živjela je sa majkom do njezine smrti 1977 godine. Cijeli rat u Hrvatskoj je provela u Zagrebu, te je samo na mjesec dana 1991 godine boravila kod prijatelja u njemačkom Frankfurtu. Elviru je smetalo što je novoizabrana vlast, na čelu sa Franjom Tuđmanom, srezala partizanske penzije i što nisu valorizirali zasluge partizana. Za života je tvrdila da bez partizana ne bi bilo niti današnje samostalne i neovisne Hrvatske.[5] Elvira Kohn je umrla u Zagrebu 9. 8. 2003 godine.[7] Pokopana na je zagrebačkom groblju Mirogoj uz majku Gizelu.[8]
Reference[uredi | uredi kod]
|
Segment isključivo posvećen Narodnooslobodilačkoj borbi. |
- ↑ Tomo Šalić, 2002, str. 135
- ↑ (en) USC Shoah Foundation Institute testimony of Elvira Kohn. United States Holocaust Memorial Museum. Preuzeto 10. 12. 2015
- ↑ 3,0 3,1 3,2 3,3 Ognjen Kraus, 1996, str. 214-223
- ↑ Zaboravljene zagrepčanke. Jutarnji list (27. 9. 2006). Preuzeto 10. 12. 2015
- ↑ 5,0 5,1 5,2 5,3 5,4 (engl.) Elvira Kohn. centropa.org (2003). Preuzeto 10. 12. 2015
- ↑ Zanimljive žene: Elvira Kohn (Rijeka, 1914 - Zagreb, 2003) fotograf i fotoreporter. makabijada.com. Preuzeto 10. 12. 2015
- ↑ 7,0 7,1 7,2 Barbara Blasin, Igor Marković, 2006, str. 203-211
- ↑ Gradska groblja Zagreb: Elvira Kohn, Mirogoj RKT-106-II-926
Literatura[uredi | uredi kod]
- Šalić, Tomo (2002). Židovi u Vinkovcima i okolici, Osijek - Zagreb: Židovska općina Osijek - Kratis. ISBN 953-6742-01-2
- Kraus, Ognjen (1996). Zna li se 1941 - 1945: Antisemitizam. Holokaust. Antifašizam, Zagreb: Židovska općina Zagreb. ISBN 953-96836-0-2
- Barbara Blasin, Igor Marković (2006). Ženski vodić kroz Zagreb, Zagreb: Meandar (B.a.b.e.). ISBN 953-206-217-3