Socijalistički realizam

Izvor: Wikipedia
Socijalistički realizam
Социалистический реализм
Spomenik Rusko-Ukrajinskom jedinstvu - Kijev, 1982. (kipar: Aleksandar Skoblinkov
Spomenik Rusko-Ukrajinskom jedinstvu - Kijev, 1982. (kipar: Aleksandar Skoblinkov

Socijalistički realizam (ruski: Социалистический реализмfda) ili Socrealizam kako su ga pežorativno zvali, je jedno stilsko razdoblje u književnosti, slikarstvu, kiparstvu, arhitekturi i ostalim umjetnostima, poteklo iz tadašnjeg Sovjetskog saveza, koje je trajalo od 1930-tih do 1980-tih.

Suština tog pravca svodila se na glorifikaciju socijalizma i života u Sovjetskom Savezu. Kako se to razdoblje poklapalo sa vladavinom Josifa Staljina neki historičari umjetnosti zovu ga Staljinistička umjetnost, a dio njih ukazuje na mnoge dodirne točke sa Nacističkom umjetnosti koja se u to vrijeme paralelno razvijala u Trećem Reichu.

Socijalistički realizam, bio je duboko prožet ideologijom i postao standard za sve koji su se htjeli baviti umjetnošću i bili članovi nekog udruženja iz krovnog - Saveza sovjetskih umjetnika, koji je bio pod kontrolom države. [1]

Nastanak stila[uredi - уреди]

Prva dekada nakon Oktobarske revolucija, prošla je u traženju pravog umjetničkog izraza za novo društvo, i bile su barem što se tiče umjetnosti - vremena umjetničke slobode i brojnih ruskih izama (Suprematizam, Konstruktivizam) i eksperimenata. Nakon stabilizacije režima 1930-ih počelo se sređivati stanje u kulturi, najprije su ukinute sve dotadašnje umjetničke organizacije, a onda osnivane nove socijalističke.

Vasilij Orlov:Po rodnome kraju

Prvi teoretičar tog stila bio je Lunačarski koji je još 1906. iznio potrebu za stvaranjem proleterskog realizma, kao protuteže buržujskoj umjetnosti. Termin Socijalistički realizam prvi je skovao Ivan Gronski predsjednik tadašnjeg organizacionog komiteta Saveza sovjetskih pisaca i objavio u Literarnoj gazeti 1932. Stil je postao službeni umjetnički pravac nakon Kongresa sovjetskih pisca 1934. kad ga je inaugurirao Maksim Gorki.

U samom početku Socijalistički realizam bio je umjetnička i književna doktrina političke cenzure u Sovjetskom Savezu. Doktrirarno ga je oblikovao - Savez sovjetskih pisaca, a od kraja 1930-ih postao je obvezan za sve koji su se željeli baviti umjetnošću. Suština Socijalističkog realizma svodila se prvenstveno na to da umjetnost ocrtava pozitivan prikaz socijalističkog društva, konvencionalnim realističkim vokabularom, koji je trebao doprijeti do najširih masa. Tko se nije držao tog, bio bi jednostavno isključen iz kruga onih koji imaju privilegiju stvarati.

Veliki poticaj u širenju Socijalističkog realizma bio je uvođenje Staljinove nagrade od 1939. za doprinose u umjetnosti i nauci. Prva nagrada za slikarstvo dodjeljena je 1941. Ona je donosila ne samo novac, već ono što je bilo puno važnije u tadašnjem sovjetskom društvu - društveni ugled. [1] Dobitnik je mogao očekivati da dogura do položaja Narodnog umjetnika, koji je donosio trajno osigaranje egzistencije (plaćeni prostor za rad - atelje, narudžbe državnih institucija i kakvu trajnu sinekuru; mjesto profesora na nekoj umjetničkoj školi, akademiji ili državnoj instituciji).

Vrhunac stila bila je 1946. kad je tadašnji partijski sekretar Andrej Ždanov objavio dekrete o striktoj državnoj kontroli na polju umjetnosti i borbu protiv zapadnjačkih uticaja. [1]

Nakon Staljinove smrti 1953., praksa socijalističkog realizma vremenom je postala opuštenija, iako je cenzura (i autocenzura), ostala relativno jaka sve do pojave Gorbačovljeve glasnosti od sredine 1980-ih. [1]

Želimir Janeš: Spomenik palim borcima NOB, Novi vinodolski Hrvatska

Socijalistički realizam u književnosti[uredi - уреди]

Socijalistički realizam slijedio je načelno veliku tradiciju ruskog realizma 19. vijeka, i on je poput njega htio biti vjerno i objektivno ogledalo života. [2]Ali za razliku od ranijeg realizma, razlikovao se u nekoliko važnih detalja, realizam Lava Tolstoja i jednog Antona Čehova neizbježno je bio i kritička slika društva koje je opisivao (zbog tog su ga i zvali kritički realizam). [2]

Primarna tema Socijalističkog realizma bila je izgradnja socijalizma i besklasnog društva. Potretirajući taj napor u izgradnji novog društva, pisac si je mogao dozvoliti slobodu da prikazuje i mane tog društva, ali se od njega očekivalo da ima pozitivan i optimističan pogled na socijalističko društva, i ima uvijek na umu važnost svoje historijske uloge. [2]

Od njega se je očekivalo da ima dovoljnu dozu autocenzure, i da ne udara na temeljne dogme društva, ukoliko bi to prekoračio - bio je drugarski kritiziran, a ukoliko bi to ponovio udaljen iz društva.

Skulpture na zapadnoj fasadi Mauzoleja Mao Ce Tunga

Tipični junak Socijalističkog realizma bio je pozitivni nesebični čovjek koji je ustrajao u borbi za svoje ideale, unatoč svih nedaćama i protivnicima. Po tom je protagonist Socijalističkog realizma bio nevjerojatno nalik starijim junacima romantizma, ali su često pretjerano idealizirani u želji da se što lakše dopadnu masama i tako postanu njihovi idoli i uzori, pa su nakraju ispali - nemoguće karikature. Autori romana Socijalističkog realizma stvorili su na stotine pozitivnih junaka, inženjera, izumitelja, naučnika kojima je na kraju nedostajalo vjerodostojnosti. [2]

Palača Vojvodstva Šljonsk u Katowicama

Vrlo je malo pisaca tog stila uspjelo stvoriti pravi lik od krvi i mesa, kao što je to uspjelo Nikolaju Ostrovskom u njegovom prvom i jedinom romanu Kako se kalio čelik. Njegov junak Pavel Korčagin, stvarni je čovjek dirljivo i strastveno ocrtan, vjerojatno zato jer je to bio i autobiografski roman i osobno iskustvo samog tragičnog romanopisca. Većina ostalih likova bili su nažalost puno neuvjerljiviji i beživotni.[2]

Socijalistički realizam u ostalim vidovima umjetnosti[uredi - уреди]

Socijalistički realizam u slikarstvu i kiparstvu također je prije svega trebao biti u službi propagande novog društva, ideal je bio naturalistički idealizirano prikazati likove radnika i seljaka kao neustrašive borce novog društva, mlade i snažno građene. [2]

Tematski se slikarstvo Socijalističkog realizma vrtilo u krugu oslikavanja scena iz revolucije i prizore iz realne svakodnevice. Grandiozno velike slike sa scenama iz revolucije, naručivale su vladine ustanove za dekoraciju svojih zgrada i ureda, dok su slike manjeg formata sa scenama iz svakodnevnog života, bile namjenjene za ukrašavanje domova običnih stanovnika. Ali u stvarnosti se vrlo malo slika kupovalo, jer tržište umjetnina koje je bilo pod kontrolom države uopće nije zaživjelo. [1] Ahitektura Socijalističkog realizma što se tiče reprezentativnih građevina - bila je zapravo samo dio tada popularnog historicizma, eklektičnog stila koji se služio vokabularom svih starijih stilova, od antike do modernih vremena - dakle ništa posebno ni specifično, osim što je težila za monumentalnošću, ali takve stvari gradile su se i na drugim stranama svijeta. Jedino po čemu se bitno razlikovala bila je dekoracija, - ikonografija komunizma; zvijezde, srpovi i čekići, frizovi sa mišićavim radnicima i portretima vođa pokreta Marxa, Engelsa, Lenjina i Staljina. Obični svakodnevni objekti (stambene zgrade, tvornice) podizani su u stilu funkcionalizma, stila lišenog svake dekoracije - često do krajnosti pojednostavljeni, i skromno opremljeni.

Karakteristike, dosezi i ostavština[uredi - уреди]

Socijalistički realizam u formalnom pogledu nije bio ništa novo, - već samo nastavak realizma, stila nastalog nakon francuske revolucije, koja je u mnogočemu bila uzor sovjetskim liderima onog vremena. Jednostavnost izraza, oslanjanje na narodne tradicije i slikarstvo Gustave Courbeta bili su ideali tog stila.

Kako se stil stalno vrtio oko istih tema, umjesto da postane popularan i široko prihvaćen, ubrzo je postao dosadan (jer ljudima kao vrsti sve brzo dosadi). Taj pad interesa i umrtvljenost tog umjetničkog pravca i svu atmosferu oko njega, najlakše je oslikati jednim vicem koji je tad kružio svijetom. - Radilo se o nekom natjecanju za najljepši zidni sat u Sovjetskom Savezu, komisija je nakraju odabrala tri rada; treću nagradu dobio je divno izrezbareni sat, u kom je kukavica na svaki sat izletjela iz kućišta i kriknula - Lenjin, drugu nagradu dobio je također fino izrezbareni sat u kom je kukavica na svaki sat izletjela i dva put povikala Lenjin - Lenjin. A prvu nagradu dobio je rad, takođe fino obrađen u kom je mala figurica Lenjina izletila iz kućišta i kriknula ku-ku.

Socijalistički realizam izvan Sovjetskog saveza[uredi - уреди]

Nakon Drugog svjetskog rata Socijalistički realizam se raširio po zemljama Istočne Evrope, koje su potpale pod sovjetsku sferu uticaja DR Njemačka, Čehoslovačka, Poljska, Mađarska, Jugoslavija, Bugarska, Rumunjska, Albanija - Kina, Mongolija.

Ali izvan tog kruga, gotovo nigdje - osim nekih tendencija po Italiji, Francuskoj i Grčkoj koje su tad imale snažne komunističke partije (talijanski neorealizam u filmu).

Umjetnički paviljon u Moskvi

Socijalistički realizam na južnoslavenskim prostorima[uredi - уреди]

Neposredno nakon rata Socijalistički realizam bio je stil koji se raširio po svim republikama, po svim institucijama i medijima. Cjelokupni dizajn nove države Federativne Republike Jugoslavije, i svih njenih republika, napravljen je u tom duhu. Protagonisti tog novog stila bili su Božidar Jakac, Antun Augustinčić, Đorđe Andrejević Kun, Radovan Zogović... zapravo nabrajanje je gotovo nepotrebno jer su gotovo svi koji su stvarali u tom periodu, stvarali u tom maniru.

Nakon 1948. i formalnog razlaza sa Informbiroom počelo je i formalno udaljavanje od tog pravca koje je kulminiralo Krležinim referatom O slobodi kulture, na Kongresu pisaca Jugoslavije 1952.

Neki od najznačajnijih predstavnika stila[uredi - уреди]

Galerija[uredi - уреди]

Izvori[uredi - уреди]

  1. 1.0 1.1 1.2 1.3 1.4 "Virtual Museum of Political Art -Socialist Realism" (engleski). Patrick Horvath and Werner Horvath. http://horvath.members.1012.at/soc.htm. pristupljeno 25. 11. 2012. 
  2. 2.0 2.1 2.2 2.3 2.4 2.5 "Socialist Realism" (engleski). Encyclopædia Britannica Online. http://www.britannica.com/EBchecked/topic/551721/Socialist-Realism. pristupljeno 25. 11. 2012. 

Vanjske veze[uredi - уреди]