Oliver Dragojević
Oliver Dragojević | |
---|---|
Lični podaci | |
Datum rođenja | 7. prosinca 1947. Split, Hrvatska |
Datum smrti | 29. srpnja 2018. Split, Hrvatska |
Zanimanje | pjevač, kantautor |
Muzički rad | |
Period aktivnosti | 1974.—2018. |
Žanr | dalmatinska šansona, blues, jazz |
Diskografska kuća | Jugoton Croatia Records Diskoton HRT Orfej Aquarius Records Hi-Fi Centar |
Ostalo | |
Nagrade |
|
Oliver Dragojević (Split, 7. prosinca 1947. ― Split, 29. srpnja 2018)
Biografija
Hrvatski glazbenik rođen u Splitu, pohađao glazbenu školu, najprije uči glasovir, a potom klarinet i gitaru. Prvi susret s glazbom bio mu je u petoj godini kad od oca Marka na poklon dobiva usnu harmoniku kojom je zabavljao djecu iz svoje ulice. Prvi estradni nastup bio mu je na splitskom dječjem festivalu 1961. g. s popularnom pjesmicom Baloni. Istovremeno s bratom Aljošom snima tada poznate svjetske hitove za radio postaju Split.
Glazbena karijera
Počeci
Već 1963. g. okušava se s velikim uspjehom kao pjevač i klavijaturist kultnog splitskog banda Batali. Na natjecanju amatera pjevača Hrvatske, osvaja prvo mjesto pjevajući Yesterday (J. Lennon - P. McCartney). Festivalski debut imao je na Splitu 1967. na nagovor Zdenka Runjića s njegovim Picaferajem, skladbom koja nije dospjela na završnu festivalsku večer, no koja će - povampirena - u sedamdestima - postati jednim od vječno zelenih Oliverovih standarda. Nakon neuspjeha na Splitu 1967. sve do 1972. g. Oliver peče zanat svirajući po brojnim zapadnoeuropskim klubovima posvajajući temeljne odlike kasnijeg izvođačkog manira. Poslije kratkodahe epizode s Dubrovačkim trubadurima koja je trajala manje od godinu dana i sudjelovanja na pionirskim prvim sessionima splitske super-star grupe More u ljeto 1974. ponovo se priključio Batalima.
Uspjesi do današnjih dana
Na Prokurative se vraća 1974. g. te u velikom stilu osvaja prvu nagradu publike sa skladbom Ča će mi Copacabana. Nakon toga ponovo uspostavlja suradnju sa Zdenkom Runjićem i na Splitu 1975. pjeva šansonu Galeb i ja, ultimativan zgoditak i početak višegodišnje plodonosne suradnje najnakladnijeg i nagradama najobdarenijeg autorsko-izvođačkog dvojca.
Pobravši najprestižnije festivalske i diskografske nagrade, Oliver je bio i laureat prve dodjele Hrvatske diskografske nagrade Porin koja je dobrano prošla u znaku njegove izvedbe Gibonnijeve Cesarice. Osam dobivenih Porina te odličja Reda Danice s likom Marka Marulića, samo su neka od brojnih Oliverovih priznanja.
I njegov album Dvi, tri riči (2000. g.) dokazuje da je Oliver ipak samo jedan. Jer kako objasniti da nakon toliko vremena na hrvatskoj estradnoj sceni i dalje istom snagom privlači sve generacije. Stoga i ne čudi što je ovaj album prodan u platinastoj tiraži što znači preko 50.000 primjeraka. Ovo zaista vrijedno priznanje dodijeljeno mu je na proslavi 40-te obljetnice rada Zdenka Runjića 8. srpnja 2001. godine.
Humanitarnim koncertom koji je održao u ljeti, 25. kolovoza 2001. g. u pulskoj areni dokazao je još jednom zbog čega je i nakon toliko dugo godina iznimno bogate i uspješne glazbene karijere na samom tronu. U prepunoj Areni, s Oliverom su pjevale i mlade i starije generacije, a gostovanje još nekih naših velikih renomiranih imena, poput Gibonnija, Vanne, Otta Pestnera, Tedija Spalata, klape Fortunal i Tony Cetinskog, samo su dokaz počasti koju zaslužuje Oliver, kao i cijela akcija, jer je prihod s koncerta išao za pomoc Općoj bolnici u Puli. Audio zapis tog koncerta, objavljen je krajem 2001. g. pod imenom Oliver u Areni i to kao dvostruki CD i kazeta.
Oliver Dragojević je također sudjelovao u brojnim spotovima. Pjevao je pjesmu za hrvatski film "vjerujem u anđele", u kojem je i sudjelovao i glumac Josip Zovko kao Roko.[1] [2]