Usna harmonika

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Usna harmonika
Usna harmonika
it.: Armonica a bocca
nem.: Mundharmonika
fr.: Harmonica
en.: Harmonika
ru.: Губная гармоника
Skraćenica
'
Porodica instrumenata
Duvački instrumenti

Usna harmonika (njemački: Mundharmonika, engleski: Harmonica ali i French harp, Blues harp, Mouth organ, talijanski: Armonica a bocca) je ime malog muzičkog puhačkog instrumenta.

Karakteristika i tipovi[uredi - уреди | uredi izvor]

Današnje usne harmonike sastoje se od reda kvadratnih otvora (otvorenih s obje strane), uglavljenih u drveni okvir, ojačan limenim omotačem. Unutar otvora, u koji se puše ili udahuje, smješteni su tanki metalni listići, uglavljeni tako da lako vibriraju, pa na taj način proizvode različite tonove.[1]

Usne harmonike se proizvode u normalnom rasponu od tri oktave, i dijele se tri glavne kategorije:

Na dijatonskom tipu usne harmonike (7 notnoj) tonovi se dobijaju tako da se naizmjence puše i udahuje, u željene otvore. Pojedine note mogu se odsvirati tako da se usne usmjere na željeni otvor na instrumentu ili pokrivanjem nepotrebnih otvora jezikom (što se smatra za najprednijom tehnikom). Na taj način moguće je odsvirati pojedine note ili više njih istovremeno, odnosno akord. [1]

Primjer Kromatske harmonike sa 16 rupa i Dijatonske sa 10

Od svih dijatonskih tipova osobito je postala popularna takozvana Richterova harmonika (u Americi je zovu blues harp), tako je nazvana po načinju štimanja. To je harmonika od 10 rupa (usnjaka) koje omogućuju da se odsvira 19 različitih nota.

Kod kromatskog tipa usne harmonike (12 notne) prstima se zatvaraju neželjeni otvori, i tako odabire željeni otvor sa dva para listića koji proizvode i polutonove. Linijski raspon tih harmonika kreće se od dvije do četiri oktave, tako da kod ovog tipa postoje i bas modeli.[1]

Tonovi koje postiže kromatska (oktavna) harmonika

Historija[uredi - уреди | uredi izvor]

Izum usne harmonike se pripisuje Christianu Friedrichu Ludwigu Buschmannu, koji je oko 1821. u Berlinu predstavio svoju Mundäolinu. [1]

Usna harmonika je samo jedan u nizu instrumenata, koji su izgrađeni na sličnom principu - da se puhanjem izazove vibriranje, najstariji od njih; kineski Sheng, od bambusove trske, stigao je do Evrope u 18. vijeku. On se bazira na istom principu kao usna harmonika i kratkoživući symphonium, ali su oba ta instrumenta imala samo jednu rupu u koju se puhalo, a tipkama se kanalizirao zrak u različite otvore sa piskovima.[1] Instument je zbog svoje male cijene i malih dimenzija ubrzo postao vrlo popularan, pa su se od kraja 19. vijeka počelo masovno proizvoditi po njemačkoj, osobito je postala poznata firma Hohner.

Dijelovi rastavljene usne harmonike

Usna harmonika postala je i koncertni instrument klasične muzike, specijalno za nju pisali su između ostalih brazilski kompozitor Heitor Villa-Lobos (1887. 1959.) i engleski Ralph Vaughan Williams (1872. 1958.).[1]

Tehnike sviranja[uredi - уреди | uredi izvor]

Usna harmonika je vrlo jednostavan instrument bez ikakvih tipki, pa se tonovi proizvode jedino vlastitim organima; ustima, jezikom i plućima. Jedna od najpopularnijih tehnika je da se dlanom desne ruke pokriju rupe, pa otpuštaju po potrebi i tako dobija vibrirajući eho zvuk. Danas postoje brojne tehnike, a najpoznatije su, zviždanje (formiranje usta na taj način), blokiranje usnama i blokiranje jezikom (sa podvrstom - U blokiranjem).

Poznati svirači usne harmonike[uredi - уреди | uredi izvor]

Moda sviranja usne harmonike, osobito se raširila među siromašnim bivšim crnim robovima - 1930-ih, pa su je posprdno nazvali Mississippi saksofon. Oni su u tom malom skromnom instrumentu otkrili brojne nove mogućnosti i načine sviranja, koji su tada i samim proizvođačima bili nepoznati. Vremenom su neki od njih kao Sonny Boy Williamson II, Little Walter i Big Walter Horton postali virtuozi tog instrumenta i prave zvijezde bluesa

Uticaj bluesa osjetio se i u ranom Rock and Rollu, pa su se mnogi sastavi i solisti ranih 1960-ih okušali u sviranju usne harmonike, i tako obogaćivali svoj sirovi zvuk, najpoznatiji među njima bili su; Bob Dylan, The Beatles (John Lennon i Please Please Me), Donovan, The Rolling Stones (Brian Jones i Mick Jagger).

Usna harmonika na južnoslavenskim prostorima[uredi - уреди | uredi izvor]

Nakon Drugog svjetskog rata i mode jazza osobito zapažen bio je Kvintet usnih harmonika Branka Kralja iz Zagreba. Taj kvintet pravih virtuoza (Branko Kralj svirao je taj instrument još od kasnih 1930-ih), bio je toliko popularan da je snimio i par ploča.[2] Pojavom rock and rolla, po uzoru na svoje britanske idole, usnu harmoniku su zasvirali Ivica Percl i Drago Mlinarec u svojim sastavima Roboti i Grupa 220.

Od kraja 1980-ih i pojave prvih kompjutera opala je moda sviranja usnih harmonika, pa se njihov zvuk danas rijetko čuje.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]