Konstantinos Ipsilantis
| Konstantin Ipsilanti | |
|---|---|
| |
| Konstantinov reljef na grobnici u Kijevu | |
| Vojvoda Kneževine Moldavije | |
| Vladavina | 1799. - 1801. (ponovno 1807.) |
| Vojvoda Kneževine Vlaške | |
| Vladavina | 1802. - 1807. |
| Djeca | Aleksandar Ipsilanti, Dimitrios Ipsilantis |
| Otac | Aleksandar Ipsilantis |
| Rođenje | 1760. Istambul, Osmansko Carstvo |
| Smrt | 6. jul1816. Kijev, Rusko Carstvo |
Konstantin Ipsilanti (grčki: Κωνσταντίνος Υψηλάντης, rumunjski: Constantin Ipsilanti) rođen je 1760. u Istambulu kao sin utjecajnog fanariota Aleksandra Ipsilantisa, umro je 1816. u Kijevu.[1]
Biografija[uredi | uredi kod]
Konstantin je svoju političku karijeru započeo aferom kad je zajedno sa mlađim bratom Dimitrijem u decembru 1781. pobjegao iz očeve rezidencije u Bukureštu u habsburšku Transilvaniju. To su napravili jer su želili surađivati sa prosvjećenim carem Josephom II. Car ih je primio, ali kako nije želio kvariti odnose sa Visokom Portom nagovorio ih je da se vrate.[1]
Taj incident nije imao negativnih posljedica za Konstantinovu karijeru, jer je od 1796. do 1799. radio kao dragoman na Visokoj Porti. Zatim je od 1799. do 1801. bio vojvoda Kneževine Moldavije, kako je vladao umjereno - stekao je povjerenje Carske Rusije.[1]
Nakon ruskog pritiska - Visoka Porta ga je 30. augusta 1802. postavila za vojvodu u Kneževine Vlaške. U svom novom mandatu je održavao bliske kontakte sa ruskom vladom i nagovarao je da zauzme Dunavske kneževine, jer je želio postati monarh nezavisne kraljevine Dacije. Uz to je i pomagao Srbe u Prvom srpskom ustanku 1804., novcem, hranom i oružjem.[1]
Zbog tog ga je Visoka Porta 24. augusta 1806 - suspendirala, ali ga je vratila na položaj 15. oktobra nakon ruskih prijetnji. Tad je u novembru izbio Rusko-turski rat (1806–1812) pa je on u strahu za vlastiti život pobjegao u Rusiju.[1]
Na tron je vraćen i to kao kao vojvoda obje Dunavske kneževine uz pomoć ruskih trupa, kojima je pomogao vlastitim borcima. Međutim, ruska vlada nije odobrila njegove planove o stvaranju nezavisne Dacije. Nesuglasice sa ruskim generalima i domaćim bojarima, uz promjenu ruske politike prema Orijentu nakon sklapanja Tilzitskog mira prisilile su ga da 28. augusta 1807. - abdicira
Od tad je živio u egzilu u Rusiji, kao pezioner cara Aleksandra I.[1]
Njegov sin Aleksandar Ipsilanti postao je oficir Ruske carske garde.[2]
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 „Ipsilanti, Constantin” (njemački). Biographisches Lexikon zur Geschichte Südosteuropas. Pristupljeno 11.09.2020.
- ↑ „Ypsilanti family” (engleski). Encyclopædia Britannica. Pristupljeno 11.09.2020.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Ypsilanti family (en)
