Jean Genet

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Jean Genet
Biografske informacije
Rođenje 19. prosinca 1910.
Francuska Pariz, Francuska
Smrt 15. travnja 1986.
Francuska Pariz, Francuska
Počivalište Španjolsko groblje
Maroko Larache, Maroko
Državljanstvo Francuska francusko
Rodbina Gabrielle Genet (majka)
Obrazovanje
Zanimanje pisac, aktivist
Opus
Književni pravac avangarda (teatar apsurda)
modernizam
Književne vrste roman, drama, poezija
Jezik francuski jezik
Znamenita djela
Potpis
Jean Genet signature.svg

Jean Genet (Pariz, 19. prosinca 1910.Pariz, 15. travnja 1986.) je bio francuski pisac, dramatičar i politički aktivist, jedan od istaknutih predstavnika moderne francuske književnosti. U mladosti sitni kriminalac, Genet je kasniji život posvetio pisanju te je, kao romanopisac, uspio često opscenu i erotsku tematiku prezentirati kao poetsko viđenje svijeta, a kao dramatičar je postao jedna od vodećih ličnosti avangardnog teatra i teatra apsurda. Njegova najznačajnija djela su romani Querelle de Brest, Journal du voleur i Notre Dame des Fleurs te Le Balcon, Les Nègres, clownerie, Les Bonnes i Les Paravents.

Rani život i kriminalna karijera[uredi - уреди | uredi izvor]

Rođen je 1910. godine u Parizu kao nezakoniti sin prostitutke Gabrielle Genet, koja se o njemu brinula prvih sedam mjeseci njegova života, nakon čega ga je dala na posvajanje. Iako je njegova nova obitelj bila brižljiva prema njemu, a u školi je ostvarivao dobre rezultate, Genetovo djetinjstvo je bilo obilježeno pokušajima bijega i sitnim krađama. Nakon smrti pomajke, Genet je otišao živjeti sa starijim parom, no kod njih se zadržao manje od dvije godine zbog delikventnog ponašanja. U dobi od 15 godina odlazi u zloglasni popravni dom Mettray, gdje je boravio od 1926. do 1929. godine. Njegova iskustva iz doma zabilježena su u romanu Miracle de la rose, a završila su kada je napunio 18 i pridružio se Legiji stranaca. No, Genet se nije dugo zadržao u Legiji te je vrlo brzo otpušten zbog opscenih radnji (naime, uhvaćen je u homoseksualnom činu). Svoju adolescenciju provodi kao vagabund, sitni kriminalac i muška prostitutka po Barceloni, Antwerpenu i drugim europskim gradovima, a iskustva iz tog razdoblja detaljno prikazuje u svojoj autobiografiji Journal du voleur (1949.).

Nakon što se 1937. vratio u Pariz, Genet je provodio vrijeme po zatvorima zbog krađi, krivotvorenja dokumenata, opscenih radnji i drugih kaznenih djela. U zatvoru se posvetio pisanju. Godine 1942. piše poemu "Le Condamné à mort", a 1944. godine majstorski roman Notre-Dame-des-Fleurs u kojem je živopisno prikazao predratno podzemlje Montmartrea i živote snagatora, svodnika i pervertita. Njegov spisateljski talent prvo je predstavljen Jeanu Cocteauu, a kasnije i Simone de Beauvoir te Jean-Paulu Sartreu. Cocteau je iskoristio svoje veze kako bi izdao Genetova djela, a 1949. godine, kada je Genetu prijetila automatska kazna doživotnog zatvora zbog desete osuđujuće presude, zajedno s drugim intelektualcima poput Sartrea i Picassa, uputio je uspješnu peticiju predsjedniku Auriolu kojom je Genet dobio pomilovanje. Više se nikada neće vratiti u zatvor.

Književno djelovanje[uredi - уреди | uredi izvor]

Do 1949., Genet će napisati još dva romana - Querelle de Brest i Pompes funèbres. Njegova izrazita popularnost među umjetničkim krugovima inspirirala je knjigu Saint Genet, comédien et martyr Jean-Paula Sartrea, u kojem slavni autor detaljno secira i analizira Genetov život od kriminalne mladosti do karijere spisatelja. Sartreova analiza će imati snažan utjecaj na Geneta, koji sljedećih pet godina neće ništa napisati. Dvadesetak godina kasnije, filozof Jacques Derrida će također analizirati Geneta u svom djelu Glas, za koje će inspiracija biti Genetov esej "Što ostaje od Rembrandta kada ga se raskida na četiri dijela i baci u zahodsku školjku". Tokom 50-ih, Genet se emocionalno povezao s cirkuskim radnikom Abdallahom, no turbulentna veza koja će kulminirati Abdallahovim suicidom 1964. godine bacit će Geneta u tešku depresiju koja će ga dovesti do pokušaja suicida.

Godine 1950. snimio je 26-minutni film Un chant d'amour, koji je zbog svoje homoseksualne tematike i opscenih prikaza dugo godina bio zabranjen. Osim režije, Genet je napisao i scenarij za svoj jedini realizirani film.

Nakon uspješne serije romana, Genet se okušao u teatru. Njegovi prvotni radovi, jednostavne drama neoklasicističke strukture, otkrivaju Sartreov utjecaj. U drami Haute Surveillance (1944.) nastavlja sa zatvorskom tematikom, no već u drami Les Bonnes (1946.) analizira kompleksne teme osobnog identiteta koje će inspirirati cijelu generaciju dramskih pisaca među kojima su bili Samuel Beckett i Eugène Ionesco. Genet se tako vrlo rano isprofilirao kao ključna figura teatra apsurda. Njegove kasnije drame, Le Balcon, Les Nègres, clownerie i Les Paravents, postaju grandiozne stilizirane drame u ekspresionističkoj maniri čiji je cilj šokirati i implicirati publiku prikazujući društveno licemjerje. Ovakav specifičan scenski izraz bit će nazvat "teatrom mržnje", a njegova osnovna ideja je izvlačenje maksimalne dramske snage određene političke ili socijalne situacije bez da ista nužno izražava konkretne političke ideje.

Politika i posljednje godine[uredi - уреди | uredi izvor]

Krajem 60-ih i tokom 70-ih godina, Genet je postao politički aktivan sudjelujući u brojnim demonstracijama i izražavajući podršku brojnim anarhističkim i revolucionarnim organizacijama, poput RAF-a ili BPP-a. Godine 1972., Genet je igrom slučaja završio i na glazbenim ljestvicama kada je David Bowie izdao singl "The Jean Genie", koji je komična interpretacija Genetova imena.

Pred kraj života, Genet je dobio rak grla. Pronađen je mrtav u hotelskoj sobi u Parizu, 15. travnja 1986. godine. Pretpostavlja se kako je pao i zadobio fatalan udarac u glavu. Pokopan je na Španjolskom groblju u Laracheu, Maroko.

Izabrana djela[uredi - уреди | uredi izvor]