François Bozizé

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretragu
Fransoa Bozize
François Bozizé

Biografija
Datum rođenja 14. oktobar 1946.
Mesto rođenja Muila (Francuska Ekvatorijalna Afrika)
Profesija vojno lice, političar
Mandat(i)
6. predsednik Centralnoafričke Republike
15. mart 2003. — 24. mart 2013.
Prethodnik Anž-Feliks Patase
Naslednik Michel Djotodia

Fransoa Bozize (fr. François Bozizé; 14. oktobar 1946. – ) je političar i predsednik Centralnoafričke Republike od 2003. do 2013. godine.

Biografija[uredi | uredi kod]

Rođen je 1946. godine u mestu Muila, današnji Gabon, u narodu Gbaje. Završio je fakultet za oficire u centralnoafričkoj provinciji Buar[1]. Do 1969. je postao viši poručnik, a 1975. kapetan[1]. Car Žan-Bedel Bokasa ga je 1978. unapredio u čin brigadnog generala[1], jer je istukao francuskog neopunomoćenog oficira, koji se nije prikladno odnosio prema Bokasi[2][3]. Nakon što je Bokasa srušen s vlasti 1979, Bozize je u Dakovoj vladi postao ministar odbrane[1]. U narednoj vladi Kolingbe, bio je ministar za informacije.

Bio je učesnik propalog puča Anž-Feliksa Patase 1982[4], pa je pobegao iz zemlje sa još 100 oficira. Tokom egzila je boravio u Francuskoj[5]. Bio je uhapšen u Beninu 1989. i zatvoren. Osuđen je zbog učešća u puču, ali je pomilovan 24. septembra 1991. i pušten 1. decembra[1][6]. Posle toga se vratio u Francusku i tamo živeo još dve godine.

Tokom raspada Istočnog bloka, na vladu Centralnoafričke Republike vršen je pritisak da pokrene demokratizaciju političke klime u zemlji. U međuvremenu je Patase 1993. godine pobedio na predsedničkim izborima. Bozize se vratio u CAR i ostao Patasin pobornik, a ovaj ga je unapredio u šefa oružanih snaga.

Nakon pokušaja puča 2001[7], Patase je postao nepoverljiv prema Bozizeu i smenio ga s funkcije šefa oružanih snaga. Bozize je kasnije uspešno izmakao njegovim snagama i pobegao u Čad[8][9]. Od tamo je nastavio da komanduje pobunjenicima u borbi protiv Patasinih snaga.

Bozizeove trupe osvojile su glavni grad Bangi 15. marta 2003, što je označilo njegovu pobedu u ratu[10]. Patase je otišao u egzil u Kamerun, a zatim u Togo. Bozize je izabran za predsednika tek na izborima 2005[11], a ponovo je pobedio i 2011. godine.

Sukob 2012-13[uredi | uredi kod]

Krajem 2012. godine, pobunjenička koalicija pod imenom Seleka pokrenula je rat protiv Bozizeove vlade. Bozize je zamolio Francuze za pomoć u slamanju pobune, ali su ga odbili. Primirje je potpisano 11. januara 2013, a Bozize je pristao da na mesto premijera postavi opozicionara Nikolasa Tjangaja[12].

Međutim, pobunjenici su se ponovno digli na oružje 22. marta 2013, optužujući Bozizea da je prekršio uslove mirovnog sporazuma. Pobunjeničke snage su 24. marta 2013. prodrle u glavni grad i zauzele glavne institucije, uključujući i predsedničku palatu. Bozize i njegova porodica sklonili su se u susedni DR Kongo[13].

Izvori[uredi | uredi kod]

Literatura[uredi | uredi kod]

  • Kalck, Pierre (2005), Historical Dictionary of the Central African Republic (3rd English izd.), Lanham, Maryland: The Scarecrow Press, ISBN 0-8108-4913-5 
  • Mehler, Andreas (2005), „The Shaky Foundations, Adverse Circumstances, and Limited Achievements of Democratic Transition in the Central African Republic”, Villalón, Leonardo Alfonso; VonDoepp, Peter, The Fate of Africa's Democratic Experiments: Elites and Institutions, Bloomington, Indiana: Indiana University Press, pp. 126–152, ISBN 0-253-34575-8, OCLC 57414663 
  • Titley, Brian (1997), Dark Age: The Political Odyssey of Emperor Bokassa, Montreal: McGill-Queen's University Press, ISBN 0-7735-1602-6