Fernando de Noronha

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Rezervati brazilskih atlantskih otoka: Fernando de Noronha i Atol das Rocas
Flag of UNESCO.svg Svjetska baštinaUNESCO
Fernando de Noronha - vista aera.jpg

 Brazil

Fernando de Noronha na karti Brazila
Fernando de Noronha
Fernando de Noronha
Lokacija otočja Fernando de Noronha u Brazilu
Registriran: 2001. (25. zasjedanje)
Vrsta: Prirodno dobro
Mjerilo: vii, ix, x
Ugroženost: -
Referenca: UNESCO

Fernando de Noronha je otočje u Atlantskom oceanu, 360 km sjeveroistočno od Natala i 545 km od Recifea na sjeveroistoku Brazila i 145 km istočno od atola Atol das Rocas. Sastoji se od 21 otoka i otočića, ukupne površine 26 km², od čega glavni otok Dois Irmãos čini 18,4 km² i na kojemu je 2010. živilo svih 3.012 stanovnika otočja. Upravno uživa poseban status u brazilskoj saveznoj državi Pernambuco, iako je bliže državi Rio Grande do Norte. Sjedište mu je u jedinom gradu koji se nalazi na glavnom otoku, Vila dos Remédios.

Karta otočja Fernando de Noronha

Rezervat prirode otočja Fernando de Noronha (koji pokriva većinu otočja), zajedno s rezervatom Rocasovog atola, ukupne površine 422,7 m², čini više od 50% južnoatlantskih otočnih površina (koje čini sveukupno tek 10 otoka), te je presudan za održavanje bioraznolikosti cijelog južnog Atlantika. Zbog toga su zajedno upisani na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 2001. godine[1].

Povijest[uredi - уреди | uredi kôd]

Zatvorenici tijekom rada na otoku 1930. god.

Otočje je prozvano po najvećem otoku, koji čini 90% njegove površine, a koje je dobilo ime po uspješnom portugalskom trgovcu i pokrovitelju mnogih pomorskih otkrića u 16. st., Fernãou de Loronhi. Otok je prvi opisao Amerigo Vespucci tijekom ekspedicije koju je vodio Gonçalo Coelho od 1501.-02. god. Nekoliko puta su ga okupirali, najprije Britanci (1534. i 1556.), potom Francuzi (1628. i 1736.) i naposlijetku Nizozemci (1635.), da bi ga Portugalci povratili 1700. i 1737. god.

Od tada su na otoku izgrađene portugalske utvrde i zatvor koji je djelovao sve do 1942. godine, dok je od 1938. god. bio rezerviran za brazilske političke zatvorenike[2].

Od 1926. do 1937. god. pripadao je distriktu Recife, a od 1942. do 1988. bio je samostalna savezna država, ali je naposlijetku pripojen državi Pernambuco kao njezin distrikt, iako je bliži državi Rio Grande do Norte. Političar Ismael Wanderley (PMDB-RN), koji je stvarao ustav Pernambuca, je to opravdao nemogućnošću Rio Grande do Nortea da na otočju osposobi turizam, što je Pernambuco tada mogao[3].

Prirodne odlike[uredi - уреди | uredi kôd]

Pogled iz zraka na zaljev Sancho

Otočje je vulkanskog podrijetla, nastalo uzdizanjem morskog dna skoro 4.000 m u visinu, prije oko 12,3-1,8 milijuna godina. Obala im je razvedena s visokim liticama i pješčanim plažama i dok im je sjeverna strana uglavnom mirna, južne strane otoka obilaze snažne struje i vjetrovi koji stijene zapljuskuju visokim valovima. Na ovim otocima raste jedina otočna atlantska šuma, podvrsta atlantske tropske kišne šume, s preko 400 vrsta cjevastih biljaka, uključujući endeme kao što su: filao (Casuarina equisetifolia) i bijela mangrova (Laguncularia racemosa).

Fernando de Noronha je dom najvećoj koncentraciji tropskih morskih ptica zapadnog Atlantika, među kojima su kritično ugrožene vrste kao što su: endemska Noronhska muholovka (Noronha Elaenia), smeđa čigra (Anous minutus) i smeđa sula (Sula leucogaster). Također, u njihovim vodama živi veliki broj tuna, igluna, morskih pasa, morskih kornjača i drugih morskih životinja koje je koriste kao mrijestilište i sklonište mlađi, a u njegovom zaljevu Baia de Golfinhos trajno obitava najveća kolonija dupina na svijetu[4]. U plićinama živi i veliki broj bentonskih organizama (koralji, spužve i alge).

Izvori[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. „World Heritage Committee Inscribes 31 New Sites on the World Heritage List”. UNESCO. http://whc.unesco.org/en/news/143. Pristupljeno 18. veljače 2012. 
  2. A ilha de Fernando Noronha Arhivirano 2012-12-13 na Wayback Machine-u, članak iz časopisa O Cruzeiro od 2. kolovoza 1930. god; citiran 1. srpnja 2011. ((pt)) Preuzeto 19. veljače 2012.
  3. Ismael Wanderley lamenta falta de revisão da Carta (PDF)[mrtav link] Diário de Natal (5. kolovza 2008.) ((pt)) Preuzeto 19. veljače 2012.
  4. World Heritage Marine Programme ((en)) Preuzeto 18. veljače 2012.

Vajske veze[uredi - уреди | uredi kôd]