São Cristóvão

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
São Cristóvão
Município de São Cristóvão
São Cristóvão iza samostana sv. Križa
São Cristóvão iza samostana sv. Križa
Zastava São Cristóvãa
Zastava
Grb São Cristóvãa
Grb
Koordinate: 11°00.54′S 37°12.21′W / 11.00900°S 37.20350°W / -11.00900; -37.20350
Država  Brazil
Federalna država Bandeira de Sergipe.svg Sergipe
Osnutak 1590.
Vlast
 - Gradonačelnik Alexsander Oliveira de Andrade (PDT)
Površina
 - Ukupna 437,43 km²
Visina 47 m
Stanovništvo (2010.)
 - Grad 78.876
 - Gustoća 180,31/km²
Vremenska zona UTC-3 (UTC-3)
 - Ljeto (DST) UTC-2 (UTC-2)
UNESCO-va svjetska baština Trg sv. Franje u gradu São Cristóvão
Godina uvrštenja 2010. (34. zasjedanje)
Vrsta Kulturno dobro
Mjerilo iii, vi
Ugroženost -
Poveznica UNESCO
Službena stranica www.saocristovao.se.gov.br
Karta
Položaj São Cristóvãa u državi Sergipe i Brazilu

Položaj São Cristóvãa u državi Sergipe i Brazilu

São Cristóvão (pt. za Sveti Kristofor) je grad u sjeveroistočnoistočnoj brazilskoj državi Sergipe; treći po veličini poslije gradova Aracaju i Nossa Senhora do Socorro.

Kako grad bio prva prijestolnica države Sergipe del Rey, do 1855. god. kada je to postao Aracaju, São Cristóvão se drži za četvrti najstariji grad u Brazilu. Njegovu kolonijalnu prošlost najbolje opisuje središnji gradski trg, Trg sv. Franje, koji je upisan na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 2010. godine jer "svojim izvanrednim planom svjedoči o povijesti grada od njegovog osnutka do 19. stoljeća"[1].

Unutrašnjost franjevačke Crkve sv. Križa

Povijest[uredi - уреди | uredi izvor]

Unutarnje dvorište Samostana sv. križa

São Cristóvão je primjer portugalske urbanizacije brazilske obale gdje su osnovana mnoga lučna naselja kako bi se učvrstila veza s drugim portugalskim kolonijama koje su već postojale u Africi, Aziji i Južnoj Americi. Svako naselje je pratilo konfiguraciju tla i prilagođavalo se lokalnim uvjetima. São Cristóvão je nastao kao utvrda koja je povezivala velike kolonije Salvador i Olindu u području gdje su indijanci pružali snažan otpor kolonizatorima, a francuski krijumčari blokirali pristup mnogim rijekama.

Osnovao ga je Cristóvão de Barros na poluotoku rijeke Poxim, mjestu koje mu je darovao Filip II., kralj Španjolske, u nadi kako će nova kolonija ojačati njegov utjecaj u tom području za kratko vrijeme ujedinjenja dvije velike rivalne kolonijalne sile, Portugala i Španjolske (1580.-60.), poznato kao Iberijska unija. Grad se selio dva puta, 1549.-95. i ponovno 1607. godine na današnju lokaciju. Kada je osnovana država Sergipe, između trgovačkih središta Recife na sjeveru i Salvadora na jugu, Sao Cristóvão je postao njezinim glavnim gradom i polaznom točkom kolonizacije unutrašnjosti u 19. st.

Kada je prijestolnica prebačena u Aracaju 1855. godine, São Cristóvão je prestao napredovati ali se zato njegovo povijesno središte sačuvalo gotovo u izvornom obliku. God. 1938. je São Cristóvão proglašen za povijesni spomenik, a od 1941.-62. je zaštićeno mnogo njegovih pojedinačnih građevina.

Znamenitosti[uredi - уреди | uredi izvor]

Trg sv. Franje (Praça de São Francisco) predstavlja dosljednu i skladnu cjelinu koja spaja obrasce portugalske okupacije zemljišta i normi izgradnje gradova koje su utvrdili Španjolci. Osnovan u skladu s dužinom i širinom propisanom Zakonom IX. Filipinskog pravilnika, ovaj trg uključuje koncept Glavnog trga (Plaza Mayor) koji se nalazio u svim kolonijalnim gradovima Latinske Amerike, dok je u isto vrijeme umetnut u urbani obrazac portugalskog kolonijalnog grada u tropskom krajoliku. Dakle, može se smatrati izvanrednom simbiozm urbanog planiranja gradova Portugala i Španjolske. Relevantne državne i vjerske institucionalne građevine okružuju trg. Od kojih su glavne:

  • Barokni Samostanski kompleks s crkvom sv. Franje (Igreja e Convento de São Francisco) ili Samostan sv. Križa (Convento de Santa Cruz) iz 1659., je imao izvorni zvonik od adobea koji je obnovljen od kamena u 19. st. Nakon zabrane reda bio je napušten do 1902. god. kada ga obnavljaju njemački franjevci, a danas je Muzej sakralnih umjetnosti.
  • Crkva Gospe od pobjede (Matriz de Nossa Senhora das Victórias) iz 1608., , kojega su uništili Nizozemci i koji je obnovljen tek u 19. st., i to u neoklasicističkom stilu.
  • Samostan karamelićanki (Convento do Carmo) iz 1699. je obnovljen polovicom 18. st. sa sjejnom baroknom fasadom i rokoko interijerom. Nakon gotovo stoljeća izgnanstva od 2003. godine je vraćen karamelićanima iz Pernambuca.
  • Stara crkva i Sveta kuća milosti (Antiga Igreja e Santa Casa de Misericórdia) su služile kao osnovna škola i ubožnica za starije časne sestre.
  • Kuća Sobrado com Balcão Corrido iz 18. stoljeća je sagrađena od blata sa stupovima od kamena i opeke, te se odlikuje balkonom duž cijelog pročelja koji je ukrašen vijencima s cvjetnim motivima.

Izvori[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske poveznice[uredi - уреди | uredi izvor]

Ostali projekti[uredi - уреди | uredi izvor]

Commons-logo.svgU Wikimedijinoj ostavi ima još materijala vezanih za: São Cristóvão