Jezuitske misije Guarana
28°32′57″S 54°33′21″W / 28.549078°S 54.555889°W
| Jezuitske misije Guarana: San Ignacio Mini, Santa Ana, Nuestra Señora de Loreto i Santa Maria Mayor (Argentina), ruševine Sao Miguel das Missoes (Brazil) | |
|---|---|
 Svjetska baština – UNESCO | |
 | |
 Argentina Brazil
  Jezuitske misije Guarana | |
| Registriran: | 1983. (7. zasjedanje), prošireno 1984. |
| Vrsta: | kulturno dobro |
| Mjerilo: | iv |
| Ugroženost: | - |
| Referenca: | UNESCO |
Jezuitske misije Guarana (šp.: Misiones jesuíticas Guaraníes) je zajednički naziv za UNESCO-vu svjetsku baštinu koja se sastoji od pet samostanskih misija koje su tokom 17. i 18. vijeka izgradili Jezuiti, s ciljem pokrštavanja Guarana indijanaca u srcu tropske kišne šume argentinske provincije Misiones i sjeverozapadu brazilske južne države Rio Grande do Sul.
One su upisane na UNESCO-v popis mjesta svjetske baštine u Amerikama 1983. godine, jer "su model jezuitskih redukcija (reducciones de indios), tj. naselja za pokrštene indijance, koji su u velikoj mjeri inspirirani idejom humanističke filozofije idealnog grada, ali koje su sve jedinstvenog plana i različitog stupnja očuvanosti"[1].
Historija[uredi | uredi kod]
Misije su izgrađene nakon što su neke poglavice Guarana (caciques) prisegnule privrženost kralju Španjolske kako bi izbjegli opsade bandeirantesa, portugalskih lovaca na robove. Kruna je poslala po dva jezutska redovnika po misiji. Posebnost ovih misija je bila u tome što su Guarani bili slobodni, što se najbolje iščitava iz izvješća o sukobima između Jezuita i Guarana. Naime, Guarani nisu uvijek podržavali naselja napravljena za njih i kulturni šok promjene načina života, ali i moralnih vrijednosti u nekoliko slučajeva je dovelo do "pobune", odnosno napuštanja misija i odlaska pobunjenika natrag na život u šumi. Treba naglasiti da su u ukupnom svjetskom poretku, te u kontekstu vremena, odnosi Jezuita s domorodcima bili iznimno dobri i relativno demokratski. Pored same fizičke zaštite, Guarani su primali i europska znanja iz znanosti i umjetnosti.
Ove misije su eksponencijalno rasle nekih tridesetak godina, od 1611. do 1630., i na vrhuncu su imale do 140.000 stanovnika na području od sjevernog Urugvaja do jugoistoka Paragvaja, preko Brazila i Argentine; što je ugrubo veličina današnje Francuske. Od 1632. do 1635. godine opsjedali su ih bandeirantes, te je otac Montoya zatražio oružje i vojsku koja je osnovana samo kako bi stala na kraj tom problemu. Papa Urban VIII. donio je čak i bulu o zaštitu Indijanaca, Commissum Nobis.
Ugovor o granicama između Portugala i Španjolske iz 1750. godine je obilježio kraj ove misije. God. 1758., Jezuti i Guarani su se vratili i obnovili misije jer su Portugalci, kako nisu našli zlato na ovim mjestima, otišli. No, već 1767. Jezuiti su protjerani iz portugalskih teritorija, a čak je neprijateljski raspoložena portugalska vlast postala poslala svoju vojsku preko granice da ih okupira. Na što su se španjolske vlasti oglušile odgovoriti. Iako je misija nastavljena, one su postupno nestajale u ranom 19. stoljeću[2].
Odlike[uredi | uredi kod]
Izvorno su jezuti podigli 30 Guarani sela u regiji Misiones, koja je tada odgovarala današnjem graničnom području između Paragvaja, Argentine i Brazila. Njih 15 se danas nalaze u Argentini, sedam u Brazilu i osam u Paragvaju. Sve su izgrađene po istom planu, odražavajući društvenu organizaciju redukcija, tj. skrbništva inspiriranih vjerskim načelima. U središtu, oko zajendičkog trga, su uobičajene građevine bile crkva, jezuitski samostan i škole, te razne radionice i obrti. S jedne strane ovog središta nalazio bi se zatvor, te dom za udovice i žene niskog morala, a groblje s druge strane. Groblje je imalo odjeljak za muškarce, a drugi za žene i djecu. Domovi Guarana su bili smješteni "iznad" i "ispod" centra. Oni su temeljeni na velikim tradicionalnim jednoćelijskim dugim kolibama koje su mogle primiti sve članove obitelji. Kasnije, kada su Guarani prihvatili model monogamne obitelji, dodane su pregrade kako bi nastale odvojene sobe[3].
Popis lokaliteta[uredi | uredi kod]
| Slika | Ime | Izvorni naziv | Izgradnja crkve | Koordinate | Bilješke |
|---|---|---|---|---|---|
|
Sv. Ignacije mali | San Ignacio Miní | 1610.-96. | 27°15′19″S 55°31′54″W / 27.25528°S 55.53167°W | San Ignacio Mini je osnovan 1611. godine kako bi bio sklonište Guarana od čestih upada portugalskih Bandeirantesa ("stjegopratitelja"), lovaca na robove. Zbog njih je u dva uzastopna navrata premješten dok se nije našao na današnjem mjestu 1696. god. Kompleks, djelo brata Bressanellija, uključuje važne monumentalne ostatke: crkve, prebivalište svećenika i škole. Ruševine su dostupne i u relativno dobrom stanju očuvanosti. To je najugledniji primjer redukcije očuvane na području Argentine. |
|
Naša Gospa od Santa Ane | Nuestra Señora de Santa Ana | 1633.-56. | 27°23′S 55°34′W / 27.383°S 55.567°W | Santa Ana je osnovana 1633. na planini Sierra del Tape, ali je uklonjena 1638. na obalu rijeke Paraná i još jednom do dašnjeg mjesta, 45 km od grada Posadasa. Ruševine crkve, koje su dostupne monumentalnim stubištem izranjaju iz okolne šume. Ona je izbjegla pustošenje nakon protjerivanja Jezuita 1767. godine. |
|
Naša Gospa od lovora | Nuestra Señora de Loreto | 1610.-31. | 27°30′S 55°32′W / 27.500°S 55.533°W | Nuestra Señora de Loreto je osnovana 1610., ali je premještena 1631. na današnje mjesto 53 km od Posadasa. Misija je posjedovala i tiskaru, a crkvu i svećeničke odaje je izgradio brat Bressanelli, kao i one u San Ignacio Miniju. Ruševine indijanskog sela su djelomično očišćene od raslinja. |
| Velika Gospa | Santa María la Mayor | 1750.-57. | 27°33′S 55°20′W / 27.550°S 55.333°W | Santa Maria la Mayor osnovana je 1626., ali je prešeljena na sadašnje mjesto 1633. godine. God. 1744. imala je populaciju od 993 stanovnika, ali je napuštena nakon protjerivanja Jezuita 1767. godine. Nedaleko od ruševina crkve, važni ostaci svećeničke rezidencije još uvijek stoje. | |
.jpg)
|
Sveti Mihovil od misija | São Miguel das Missões | 1735.-45. | 28°32′57″S 54°33′21″W / 28.549078°S 54.555889°W | Sao Miguel je utemeljen na mjestu Itaiaceco 1632., ali je prebačen najprije u Concepcion, a potom 1687. na današnje mjesto na obali rijeke Piratini. Od naselja nije ostala netaknuta nijedna zgrada, a sve što je vidljivo su temelji svećeničkih odaja, škole i zidovi groblja, zajedno s nekim tragovima indijskih nastambi. Na ovom mjestu koje ponekad obrasta raslinjem nalaze se ruševine crkve koja se pripisuje ocu Gian Battista Primoli, jezuitskom arhitektu Milanskog podrijetla, poznatog po svom radu u Buenos Airesu, Cordobi i Concepcionu. Ova barokna crkva, dovršena 1750., opustošena je u požaru samo 10 godina kasnije. Obnovljena je u skromnijem obliku netom prije definitivnog progona Jezuita 1768. godine. |
Povezano[uredi | uredi kod]
- Jezuitske misije La Santísima Trinidad de Paraná i Jesús de Tavarangue (Paragvaj)
- Jezuitske misije Chiquita (Bolivija)
Izvori[uredi | uredi kod]
- ↑ Las Misiones Jesuíticas de Los Guaraníes 1987. (es) Preuzeto 22. srpnja 2012.
- ↑ Stranice Crkve sv. Ignacija u Parizu Arhivirano 2008-12-08 na Wayback Machine-u (fr) Preuzeto 22. srpnja 2012.
- ↑ Jezuitske misije Arhivirano 2014-02-04 na Wayback Machine-u (fr) Preuzeto 22. srpnja 2012.
Vanjske veze[uredi | uredi kod]
- Jezuitske misije Guarana Arhivirano 2007-02-24 na Wayback Machine-u (pt)
- São Miguel das Missões (en)
|  | ||
1Zajednička svjetska baština Argentine i Brazila, 2Zajednička svjetska baština Argentine i Urugvaja | |||