Briand-Kelloggov pakt

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Briand-Kelloggov pakt
Opći sporazum o odbacivanju rata kao instrumenta nacionalne politike
Briand-Kelloggov pakt

Mapa zemalja potpisnica:
     Izvorne potpisnice •      Zemlje pristupnice •      Teritoriji zemalja potpisnica •      Mandati Lige naroda

Generalno
Tip sporazuma međunarodni mirovni ugovor
Depozitar  Sjedinjene Države
Jezici engleski, francuski
Potpisnica 62 (izvorno 15)
Potpisivanje 27. kolovoza 1928.
Francuska Pariz, Francuska
Stupanje na snagu
Uvjet
24. srpnja 1929.
ratifikacija od strane zemalja potpisnica
Stranke
Ugovorne strane Izvorne stranke:
Njemačka Njemačka
 Sjedinjene Američke Države
 Belgija
Francuska Francuska
 Ujedinjeno Kraljevstvo
 Kanada
 Australija
 Novi Zeland
Južna Afrika Južnoafrička Unija
Irska Irska Slobodna Država
British Raj Red Ensign.svg Indija
 Italija
 Japan
 Poljska
 Čehoslovačka
Potpisnici Izvorni potpisnici:
Njemačka Gustav Stresemann
Sjedinjene Američke Države Frank B. Kellogg
Belgija Paul Hymans
Francuska Aristide Briand
Ujedinjeno Kraljevstvo Lord Cushendun
Kanada Mackenzie King
Australija Alexander John McLachlan
Novi Zeland Christopher James Parr
Južna Afrika Jacobus Stephanus Smit
Irska William Thomas Cosgrave
British Raj Red Ensign.svg Lord Cushendun
Italija Gaetano Manzoni
Japan Kōsai Uchida
Poljska August Zaleski
Čehoslovačka Edvard Beneš

Briand-Kelloggov pakt (u američkoj literaturi navođen kao Kellogg-Briandov pakt), znan i kao Pariški pakt, a punog naziva Opći sporazum o odbacivanju rata kao instrumenta nacionalne politike je međunarodni mirovni pakt iz 1928. godine čije su se potpisnice obvezale da će sve sukobe, neovisno o njihovih prirodi, koji nastanu među njima rješavati isključivo mirnim putem (članak 2.), osuđujući pritom korištenje rata kao sredstva rješavanja međunarodnih sporova i odbacujući isti kao sredstvo nacionalne politike (članak 1.). Sporazum je potpisan 27. kolovoza 1928. godine u Parizu, u zgradi Ministarstva vanjskih poslova, od strane 15 zemalja, predvođenih Francuskom i Sjedinjenim Državama. Sporazum je dobio ime po svojim idejnim tvorcima - francuskom ministru Aristideu Briandu i američkom državnom tajniku Franku Kelloggu.

Sporazum je u Parizu potpisalo 15 zemalja, koje su poslale svoje predstavnike na potpisivanje. Zemlje su navedene redom kako se navode u paktu:

  1.  Weimarska Republika, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao Gustav Stresemann, ministar vanjskih poslova
  2.  Sjedinjene Američke Države, koje je, u ime Predsjednika, predstavljao Frank B. Kellogg, državni tajnik
  3.  Belgija, koju je, u ime Kralja, predstavljao Paul Hymans, državni ministar vanjskih poslova
  4. Francuska Francuska, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao Aristide Briand, ministar vanjskih poslova
  5.  Ujedinjeno Kraljevstvo, koje je, u ime Kralja, predstavljao Lord Cushendun, v.d. državnog tajnika za vanjske poslove
  6.  Kanada, koju je predstavljao William Lyon Mackenzie King, premijer i ministar vanjskih poslova
  7.  Australija, koju je predstavljao Alexander John McLachlan, član Saveznog izvršnog vijeća
  8.  Novi Zeland, kojeg je predstavljao Christopher James Parr, visoki povjerenik za Novi Zeland u Ujedinjenom Kraljevstvu
  9. Južna Afrika Južnoafrička Unija, koju je predstavljao Jacobus Stephanus Smit, visoki povjerenik za Južnoafričku Uniju u Ujedinjenom Kraljevstvu
  10. Irska Irska Slobodna Država, koju je predstavljao William Thomas Cosgrave, predsjednik Izvršnog vijeća
  11. British Raj Red Ensign.svg Indija, koju je predstavljao Lord Cushendun, v.d. državnog tajnika za vanjske poslove
  12.  Italija, koju je, u ime Kralja, predstavljao Gaetano Manzoni, izvanredni ambasador i opunomoćenik u Parizu
  13.  Japan, kojeg je, u ime Cara, predstavljao Kōsai Uchida, tajni savjetnik
  14.  Poljska, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao August Zaleski, ministar vanjskih poslova
  15.  Čehoslovačka, koju je, u ime Predsjednika, predstavljao Edvard Beneš, ministar vanjskih poslova

Temeljem odredaba pakta, svaka zemlja provodila je ratifikaciju temeljem vlastitih nacionlnih pravila, a ratificirane dokumente slala na depozit u Washington, DC, gdje se vlada Sjedinjenih Država pobrinula o njihovom čuvanju. Same Sjedinjene Države pakt su ratificirale s uvjerljivom većinom od 85:1 u korist pakta. Jedini senator koji je glasovao protiv bio je John J. Blaine, republikanac iz Wisconsina. Iako Sjedinjene Države nisu dodale rezerve na pakt, dale su tumačenje temeljem kojeg odredbe pakta ne dokidaju pravo Sjedinjenih Država na samoobranu te kako ih ne obvezuju da primjenjuje sankcije protiv zemalja koje ne poštuju pakt.

Ugovor je stupao na snagu nakon ratifikacije od strane izvornih potpisnica, odnosno 24. srpnja 1929. godine.

No, kako se, temeljem odredaba pakta, radilo o dokumentu otvorenog tipa, postojala je mogućnost da se i druge zemlje pridruže paktu. Do trenutka službene ratifikacije, ukupno 31 zemlja pridružila se paktu, a nakon službene ratifikacije, to je učinilo još osam zemalja, zaključno s 24. listopada 1929. godine. Zemlje koje su se pridružile paktu prije službene ratifikacije bile su:

Osam zemalja koje su se paktu pridružile nakon ratifikacije, s datumima pridruživanja su:

  1. Flag of Persia (1910-1925).svg Iran2. srpnja 1929.
  2. Flag of Greece (1822-1978).svg Grčka3. kolovoza 1929.
  3.  Čile6. kolovoza 1929.
  4.  Honduras12. kolovoza 1929.
  5.  Luksemburg14. kolovoza 1929.
  6. Flag of the Free City of Danzig.svg Slobodni Grad Danzig11. rujna 1929.
  7.  Kostarika1. listopada 1929.
  8. Flag of Venezuela (1905-1930).svg Venezuela24. listopada 1929.

Dakle, nakon cjelokupnog postupka 1929. godine, ukupno su 54 zemlje bile pristupnice pakta. Kako je Briand-Kelloggov pakt donesen izvan djelovanja Lige naroda, on i danas ostaje na snazi, što je omogućilo zemljama da se i nakon 1929. godine pridružuju paktu. Primjer toga je država Barbados, koja se paktu pridružila 1971. godine.

Idejna koncepcija Briand-Kelloggova pakta bila je impresivna, ali je praktična realizacija iste patila od cijelog niza problema. U vrlo kratkom vremenu, pak se pokazao neučinkovitim, s obzirom da potpisnice nisu mogle primijeniti nikakve oštre sankcije protiv zemalja koje bi kršile odredbe pakta. Te bi zemlje eventualno bila isključene iz istog, ali oštrije sankcije nisu bile primjenjive i to se pokazao kao glavni nedostatak dokumenta koji je na taj način postao tek jedna simbolična gesta, a ne pravo sredstvo očuvanja svjetskog mira. Zbog toga su japanska invazija Mandžurije 1931., talijanski prodor u Etiopiju 1935., sovjetska invazija Finske i njemačko-sovjetska invazija Poljske 1939. godine sve redom bile uspješne, a države-agresori su prošli bez sankcija. Dapače, posljednja invazija dovela je do novog svjetskog rata. Doduše, ne može se reći kako je neučinkovitost bila boljka samo Briand-Kelloggovog pakta jer je od iste boljke patila i Liga naroda, organizacija koja je na institucionalnoj razini bila zadužena za očuvanje svjetskog mira.

Unatoč svojoj inicijalnoj neučinkovitosti, pakt je kasnije iskorišten za oubličenje kaznenog djela zločina protiv mira tokom Nürnberškog i Tokijskog procesa. Također, osnovne ideje Briand-Kelloggova pakta uvrštene su u Povelju Ujedinjenih nacija, koja je u ostvarenju cilja proklamiranog u povelji pokazala znatno veću učinkovitost. U konačnici, Briand-Kelloggov pakt nije ostao samo simbolični dokument već je svojim dugoročnim utjecajem postao jedan od najvažnijih dokumenata u historiji međunarodnog prava.