Aldo Manucije

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu
Aldo Manucije
Portret Alda Manucija
Aldo Pije Manucije, ilustracija u Vita di Aldo Pio Manuzio (1759)
Rođen/a 1449/1452
Bassiano
Umro/la 6. veljače 1515.
Venecija, Mletačka Republika
Ostala imena Aldus Manutius, Aldo Manuzio
Zanimanje humanist, tiskar, izdavač
Poznat/a po utemeljitelj Aldinske tiskare u Veneciji
utemeljitelj Nove akademije

Aldo Pije Manucije (latinski: Aldus Pius Manutius, italijanski: Aldo Pio Manuzio, 1449./1452. – 6. veljače 1515)[1][2] bio je talijanski humanist, učenjak, odgojitelj i utemeljitelj aldinske tiskare (Aldina). Kasniji dio svog života Manucije je posvetio objavljivanju i širenju rijetkih tekstova. Njegov interes za grčke rukopise i njihovo očuvanje obilježava ga kao inovativnog izdavača svog doba posvećenog izdanjima koja je proizveo. Njegove enhiridije, male prijenosne knjige, unijele su revoluciju u kulturu čitanja i prethodnica su modernih knjiga s mekim koricama.

Manucije je želio objaviti grčke tekstove za svoje čitatelje jer je vjerovao da su djela Aristotela ili Aristofana u izvornom grčkom obliku čista i nepatvorena prijevodom. Prije Manucija izdavači su rijetko tiskali sveske na grčkom, uglavnom zbog složenosti davanja standardiziranog grčkog pisma. Manucije je objavljivao rijetke rukopise u izvornom grčkom i latinskom obliku. Naručio je izradu slova na grčkom i latinskom jeziku koja nalikuju humanističkom rukopisu njegova doba; ti tipovi slova prvi su poznati prethodnik kurziva. Kako je popularnost Aldine rasla, Manucijeve su se inovacije brzo kopirale širom Italije, unatoč njegovim naporima da spriječi pirateriju izdanja Aldine.

Zbog sve veće reputacije pedantnih, točnih publikacija Aldine, Erazmo Roterdamski zatražio je od Manucija da objavi svoje prijevode Ifigenije u Aulidi.

U mladosti je Maucije studirao u Rimu želeći postati humanističkog učenjaka. Bio je prijatelj s Giovannijem Picom i podučavao je Pikove nećake, gospodare Carpija, Alberta i Leonella Pija. Dok je djelovao kao učitelj, Manuicje je objavio dva djela za svoje učenike i njihovu majku. U kasnim tridesetima ili ranim četrdesetima Manucije se nastanio u Veneciji i postao tiskar. Andreu Torresanija upoznao je u Veneciji i njih dvojica osnovali su Aldinu.

Manucije je poznat i kao "Aldo Manucije Stariji" kako bi ga se razlikovalo od njegovog unuka, Alda Manucija Mlađeg.

Djetinjstvo i mladost[uredi - уреди | uredi izvor]

Bista Alda Manuzija; Panteon Veneto; Istituto Veneto di Scienze, Lettere ed Arti.

Aldo Manucije rođen je u Basijanu, blizu Rima, između 1449. i 1452. godine.[1][2][3] Odrastao je u bogatoj obitelji tijekom talijanske renesanse, a u mladosti je poslan u Rim da postane humanist. U Rimu je učio latinski jezik kod Gaspara iz Verone i pohađao predavanja Domizija Calderinija početkom 1470-ih. Od 1475. do 1478. Manucije je učio grčki jezik u Ferrari, a učitelj mu je bio Guarino da Verona.[2]

Veći dio Manucijevog ranog života prilično je nepoznat. Prema Johnu Symondsu, koji je pisao u 11. izdanju Britanske enciklopedije, Manucije je dobio državljanstvo grada Carpija 8. ožujka 1480. godine, gdje je posjedovao imanje, a 1482. putovao je jedno vrijeme u Mirandolu sa svojim dugogodišnjim prijateljem i kolegom, Giovannijem Picom, gdje je boravio dvije godine i proučavao grčku književnost.[4] Pico je preporučio Manuciju da postane odgojitelj njegovih nećaka, Alberta i Leonella Pija, prinčeva grada Carpija.[5] U Carpiju je Manucije sklopio blisko prijateljstvo sa svojim učenikom Albertom Pijem. Krajem 1480-ih Manucije je objavio dva djela upućena svojim učenicima i njihovoj majci Caterini Pico; oba je djela u Veneciji objavio Baptista de Tortis: Musarum Panagyris sa svojom Epistola Catherinae Piae (ožujak/svibanj 1487. do ožujka 1491.) i Paraenesis (1490).[6]

Obitelji Giovannija Pica i Alberta Pija financirale su početne troškove Manucijeve tiskare i dale mu zemlju u Carpiju.[4] Manucije je zaključio da je Venecija najbolje mjesto za njegov rad te se smjestio tamo 1490. godine.[4] U Veneciji je Manucije počeo prikupljati izdavačke ugovore, nakon čega je upoznao Andreu Torresanija, koji se također bavio tiskanim izdavaštvom. Torresani i Manucije postali su cjeloživotni poslovni partneri, a u prvom zajedničkom pothvatu Manucije je unajmio Torresanija da tiska prvo izdanje njegove latinske gramatike Institutiones grammaticae, objavljene 9. ožujka 1493.[7]

Aldinska tiskara[uredi - уреди | uredi izvor]

Glavni članak: Aldina

Aldinska tiskara (Aldina), utemeljena 1494- godine, objavila je svoje prvo izdanje u ožujku 1495: Erotemata cum interpretatione Latina Konstantina Laskarisa. Andrea Torresani i Pier Francesco Barbarigo, nećak mletačkog dužda Agostina Barbariga, bili su vlasnici po 50 posto tiskare. Od Torresanijevoh 50 posto, Manuciju je dana jedna petina, no nije jasno je li se ta petina odnosi na deset posto vrijednosti Aldine ili na jednu petinu Torresanijevog dijela.[8]

Manucijevo izdanje Aristotela, 1495–1498 (Libreria antiquaria Pregliasco, Turin).

Prvo veliko postignuće tiskare bilo je folijsko izdanje Aristotela u pet svezaka.[9] Manucije je započeo prvi svezak svog Aristotelovog izdanja 1495. godine. Još su četiri sveska objavljena zajedno 1497. i 1498. godine.[10] Tiskara je 1498. godine objavila devet Aristofanovih komedija, a Pietro Bembo uredio je Petrarkine pjesme koje je Manucije objavio u srpnju 1501. godine.[10] Osim uređivanja grčkih rukopisa, Manucije je ispravio i poboljšao tekstove izvorno objavljene u Firenci, Rimu i Milanu.

Talijanski rat 1499–1504. na neko je vrijeme suspendirao rad tiskare. Za to je vrijeme Erazmo Roterdamski zatražio od Manucija da u Aldini objavi njegove prijevode Hekube i Ifigenije u Aulidi. U pismu Manuciju Erazmo se raspituje o predloženim planovima tiskare: jedno Platonovo djelo na grčkom i Biblija na više jezika. Prepiskom su se njih dvoje dogovorili. U prosincu 1507. Aldina je objavila Ifigeniju u Aulidi u oktavo formatu na 80 stranica s Erazmovim prijevodom s grčkoga na latinski.[11] Zbog uspjeha i preciznosti njihove prve suradnje, Manucije se složio objaviti proširenu verziju djela Adagiorum collectanea, na kojoj je Erazmo radio.[12] Erazmo je otputovao u Veneciju, gdje je prvih deset mjeseci proveo radeći u Aldini. Živio je u domu Manucija i Torresanija, gdje je dijelio sobu s Girolamom Aleandrom.[13] Istraživanja kojih se pothvatio uz pomoć Manucijevih resursa i grčkih znanstvenika omogućila su mu da proširi svoju zbirku poslovica s 819 na 3260 odrednica. Tisak Aldine objavio je ovu novu i proširenu zbirku poslovica, Adagiorum chiliades, 1508. godine.[14] Nakon objavljivanja ovig spisa, Erazmo je pomogao Manuciju lektorirati grčko izdanje Plutarhovih Etičkih spisa, zajedno s mnogim drugim izdanjima Aldine.[15]

Manucije se za prijevode s grčkoga za potrebe Aldine oslanjao na Marka Muzura, Ivana Grigoropula i druge grčke suradnike.[16][17] Objavio je izdanje manjih grčkih govornika (1508) i manja Plutarhova djela (1509). Tisak se ponovno zaustavio u vrijeme kad je Cambrajska liga pokušavala smanjiti utjecaj Venecije. Manucije se ponovno pojavio 1513. godine s izdanjem Platona, koje je posvetio papi Lavu X u predgovoru koji uspoređuje bijede rata i jade u Italiji sa uzvišenim i mirnim ciljevima učenjakovog života.[18]

S povećanjem popularnosti Aldine, ljudi bi dolazili posjetiti trgovinu, prekidajući Manucijev rad. Manucij je postavio natpis na kojem je pisalo: "Tko god da ste, Aldo vas iznova pita što to želite od njega. Ukratko iznesite što trebati i odmah zatim otiđite".[19]

Manucije se trudio postići izvrsnost u tipografiji i dizajnu knjiga i kad je objavljivao jeftinija izdanja. To se događalo u neprekidno tesškim uvjetima, uključujući probleme koji su nastajali zbog štrajkova njegovih radnika, neovlaštene upotrebe Manucijevih materijala od strane rivala i čestih prekida izazvanih ratovima.[20]

Grčki klasici[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije Manucija bilo je tiskano manje od deset grčkih naslova, od kojih se većina morala uvoziti iz milanske tiskare Accursius.[21] Samo su četiri talijanska grada bila ovlaštena za izdavanje grčkih djela: Milano, Venecija, Vicenza i Firenca, a objavljivali su samo djela Teokrita, Izokrata i Homera.[22] Venecijanski tiskar Giovanni da Spira objavljivao je grčke odlomke, ali je tražio da se minimalna grčka slova ostavljaju prazna i kasnije popunjavaju ručno.[23]

Manucije je želio "nadahnuti i rafinirati svoje čitatelje zalivajući ih grčkim jezikom".[24] Izvorno je došao u Veneciju zbog tamošnjih mnogobrojnih grčkih resursa; Venecija je držala grčke rukopise iz doba Carigrada i bila je dom velike skupine grčkih učenjaka koji su tamo doputovali s Krete. Venecija je bila i mjesto na kojem je kardinal Besarion 1468. godine darovao svoju veliku grčku zbirku rukopisa.[25] Kako bi sačuvala drevnu grčku književnost, Aldina je naručila tip slova temeljen na klasičnim grčkim rukopisima, da bi čitatelji izvorni grčki tekst mogli autentičnije doživjeti.[26]

Dok je objavljivao grčke rukopise, Manucije je 1502. osnovao Novu akademiju, skupinu helenskih znanstvenika, čije je cilj bilo promicanje grčkih studija. Jedanaesto izdanje Britanske enciklopedije piše da su "nova pravila Akademije napisana na grčkom, njezini su članovi govorili grčki, njihova su imena helenizirana, a službene titule bile su grčke".[20] Među članovima Nove akademije bili su Erazmo Roterdamski, Pietro Bembo i Scipio Fortiguerra. M. J .C. Lowry, predavač povijesti na Sveučilištu u Warwicku, ima drugačije stajalište i Novu akademiju vidi kao san pun nade, a ne kao organiziranu ustanovu.[27]

Manucije je u svom domu govorio grčki i u Aldini je zaposlio trideset osoba koje su govorile grčki. Govornici grčkog s Krete pripremali su i provjeravali rukopise, a njihova kaligrafija bila je model za odljevke koji su se koristili za grčki tip slova. Upute za slovoslagače i knjigovesce bile su napisane na grčkom, a predgovori Manucijevim izdanjima također su bili na grčkom. Manucije je tiskao izdanja Heroje i Leandra Muzeja Gramatika, Boj mačaka i miševa i grčki Psaltir. Nazvao ih je "pretečama grčke knjižnice" jer su služile kao vodiči za grčki jezik.[22] Pod Manucijevim nadzorom, Aldina je objavila je 75 tekstova klasičnih grčkih i bizantskih autora.[17]

Rimski i talijanski klasici[uredi - уреди | uredi izvor]

Zajedno s grčkim klasicima, Aldina je objavljivala i rimske i talijanske autore.[22] Manucije je pokrenuo spisateljsku karijeru Pietra Bemba objavljivanjem spisa De Aetna 1496. godine,[28] što je bila prva latinska publikacija jednog suvremenog autora u Aldini.[29] Obitelj Bembo angažirala je Aldinu da objavi točne tekstove Dantea i Petrarke koristeći osobnu zbirku rukopisa Bernarda Bemba. Pietro Bembo surađivao je s Manucijem od 1501. do 1502. godine, kako bi se priredilo točno izdanje Dantea i Petrarke, a također je uveo interpunkciju.[28] Bembo je kasnije napravio dijagram grijeha za ilustraciju izdanja Dantea u Aldini 1515. godine.[30]

Manucije nije bio tako inovativan kod objavljivanja rimskih klasika kao kod grčkih, jer je objavljivanje ovih djela započelo 30 godina prije njegova vremena. Da bi promovirao izdanja Aldine na latinskom, Manucije je u svojim predgovorima isticao kvalitetu svojih publikacija.[31] Manucije je tragao za rijetkim rukopisima, ali je umjesto toga često pronalazio dijelove prethodno objavljenih djela. Johannes Cuspinian dopustio je Manuciji da objavi nedostajuće dijelove djela Valerija Maksima, koje je Cuspian "pronašao u jednom rukopisu u Beču".[31] Francesco Negri dopustio je Manuciju da objavi nedostajući tekst Julija Firmika, koji je Negri pronašao u Rumunjskoj, a "jedan rukopis iz Britanije omogućio je poboljšano izdanje Prudencija".[31]

Tiskara je objavila prva izdanja Policijanovih sabranih djela, spisa Asolani Pietra Bemba, spisa Hypnerotomachia Poliphili Francesca Colonne i Danteove Božanstvene komedije. Izdanje Vergilija iz 1501. godine predstavilo je upotrebu kurzivnog tiska i proizvedena je u više primjeraka (1000) no što je bilo uobičajeno (200 do 500).[32][33]

Pietro Bembo, Gli Asolani, Aldo, 1505 (str. 202).

Otisak i moto[uredi - уреди | uredi izvor]

Manucije je u lipnju 1502. uzeo sliku dupina omotanog oko sidra kao otisak svoje izdavačke kuće.[34] Simbol dupina i sidra povezan je s izrekom festina lente, koja znači "žuri polako" i ukazuje na brzinu u kombinaciji s postojanosti u izvršavanju velikog pothvata. Simbol i izreka preuzeti su s rimskog novčića kovanog za vrijeme cara Vespazijana koji je Manuciju dao Pietro Bembo.[35]

Manucijeva izdanja klasičnih djela bila su toliko poštovana da su francuski i talijanski izdavači gotovo odmah piratizirali otisak dupina i sidra. Mnoge moderne organizacije koriste sliku dupina omotanog oko sidra.[36] Taj su simbol koristili londonska tvrtka izdavača Williama Pickeringa iz 19. stoljeća i Doubleday. Međunarodno počasno društvo za knjižničarstvo i informatiku, Beta Phi Mu, koristi dupina i sidro kao svoju oznaku.[37]

Enchiridia[uredi - уреди | uredi izvor]

Manucije je svoj novi format knjiga opisao kao "libelli portatiles in formam enchiridii" ("prijenosne knjižice u obliku priručnika").[38] Enchiridion, opisan u knjizi A Legacy More Lasting than Bronze, odnosi se i na ručno oružje, što je nagovještaj da je Aldo knjige u svojoj Prijenosnoj biblioteci smatrao oružjem učenjaka.[38][39] Upravo je za ove klasične džepne klasike Aldo dizajnirao kurziv.[40]

Manucije je na manji format prešao 1501. godine kad je objavio Vergilija.[41] Kako je vrijeme prolazilo, Manucije se sam reklamirao na svom prijenosnom formatu putem stranica za posvete koje je objavljivao.[42]

Mnogi znanstvenici smatraju razvoj prijenosne knjige najpoznatijim Manucijevim doprinosom tiskanju i izdavaštvu. Te su mobilne knjige bile prva poznata pojava "manjeg izdanja" (editio minor), koje je donosilo izravni tekst.[43] Tijekom 15. stoljeća knjige su često bile lančićima vezane za jednu platformu za čitanje kako bi zaštitile vrijednu imovinu, što je zahtijevalo da čitatelj bude u mirovanju.[44] Izdavači su često dodavali i komentare objavljenim klasicima. Tako su stranice postale preopterećene naukom i ozbiljnim materijalom, što je stvorilo veliku knjigu, koju je bilo teško nositi. Aldina je otklonila ove neugodnosti; Manucijeve su knjige "objavljivane bez komentara i u manjim formatima, obično u oktavo formatu od pet do osam ili četiri do šest inča".[42] Njena poznata oktavo izdanja često se smatraju prvim prototipom knjige s mekim koricama kakva se kasnije počela masovno proizvoditi.[45]

Knjige u oktavo formatu imali su umjerene cijene, s obzirom na poznate prosječne plaće tog vremena, ali nisu bili jeftine. Manucije je latinske knjige u octavo formatu cijenio na 30 soldi, što je bila četvrtina dukata. Njegovi grčke knjige u istom formatu bile su dvostruko skuplje i koštalu su 60 soldi. Da bi se dao kontekst, može se napomenuti da je glavni zidar u to doba zarađivao oko 50 soldi dnevno i između 50 i 100 dukata godišnje.[46]

Stranica iz spisa Hypnerotomachia Poliphili Francesca Colonne, koji je tiskao Manucije.
Primjerak Vergilija koji je Aldina tiskala 1501. godine.

Tipovi slova[uredi - уреди | uredi izvor]

Svakodnevni rukopis u Veneciji bio je kurzivan, ali u to su vrijeme tiskana djela imitirala formalne rukopise, bilo crnopis bilo humanističku minuskulu (littera antica). Manucije je naručio tipografije dizajnirane da izgledaju poput rukopisa humanista i na latinskom i na grčkom kako bi održao tradiciju rukopisa.[47][48] U New Aldine Studies, Harry George Fletcher III, kustos knjižnice Pierpont Morgan za tiskane knjige i uveze, piše da je Manucije s kurzivnim slovima namjeravao "učiniti dostupnim tip slova ugodan za čitatelje".[49]

Manucije je za izradu novog tipa slova unajmio Francesca Griffa iz Bologne. Čiji je rukopis reproduciran za mnoge tipove slova koje je Aldina koristila tema je oprečnih mišljenja znanstvenika; Symonds (1911) sugerira Petrarkin rukopis,[22] dok New Aldine Studies pretpostavlja da je rukopis prepisivača Pomponija Letoa i Bartolomea Sanvita bio inspiracija za tip slova.[50] Drugi znanstvenici vjeruju da su prva grčka slova izvedena iz rukopisa Immanuela Rhusotasa, drugog prepisivača iz Manucijevog vremena. [51] Aldina je naručila je prvo grčko pismo dizajniranu "s naglascima i slovima izlivenim odvojeno koje je kombinirao slovoslagač".[51] Pismo je prvi put upotrijebio za objavljivanje Erotemata Konstantina Laskarisa 1495. godine. Rimski tip slova dovršen je kasnije iste godine i De Aetna Pietra Bemba bila je prva knjiga objavljena u novom rimskom pismu.[52]

Izvorni Manucijev i Griffoov tip slova prvi je poznati model kurzivnog pisma, a Manucije ga je koristio do 1501. godine.[53] Pet kurzivnih riječi tiskano je u Svetoj Katarini Sijenskoj 1500. godine, a 1501. godine Vergilijeva Djela bila su prva dovršena knjiga u kurzivu.[54][55] Svađa između Manucija i Griffoa dovela je do toga da Griffo ode iz Aldine i opskrbi ostale izdavače kurzivom što ga je izvorno naručio Manucije. Griffo je napravio samo jedan set udaraca za Aldine Press, koji su se koristili do 1559. godine. Griffoov originalni kurziv nije sadržavao velika slova, pa mnoga izdanja Aldine nisu sadržavala velika slova.[56]

Objavljivanje Ovidijevoh Pretvorbi 1502. godine uključivalo je Manucijevu privilegiju od mletačkog dužda, koja je ukazivala na to da je zabranjena bilo kakva upotreba ili oponašanje Manucijevih grčkih i italskih tipova slova. Unatoč tome što je pokušao legalno zaštititi svoje pismo, Manucije nije mogao spriječiti tiskare izvan Venecije da koriste njegovo djelo, što je dovelo do popularnosti ovog pisma izvan Italije.[57]

Krivotvorine i piraterija[uredi - уреди | uredi izvor]

Kako je popularnost Aldine rasla, tako su se povećavale i krivotvorine Aldine. Manucije je stekao povlastice za svoju tiskaru od venecijanskog Senata, konkretno, za "svoje vrste, svoj pionirski format oktavo, pa čak i pojedinačne tekstove".[58] Papa Aleksandar VI 1502. godine i papa Julije II 1514. godine dodijelili su Manuciju papisnske povlastice za tiskanje.[59] To nije zaustavilo krivotvorenje Aldine i njezinih izdanja, jer je u to vrijeme bilo malo kazni za pirateriju.[60]

Manucije je pokušao obeshrabriti pirateriju otvorenim upozorenjima na kraju svojih publikacija, kao u Sylvarum libri quinque Publija Papinija Stacija, gdje je upozorio da "nitko ovo ne smije nekažnjeno tiskati".[61] U Bibliothèque du Roi na 16. ožujka 1503. Manucije je pokušao upozoriti one koji su plagirali njegov sadržaj, "događa se da se u gradu Lyonu naše knjige pojave pod mojim imenom, ali pune pogrešaka ... i prevare neoprezne kupce zbog sličnosti tipografije i formata .... Nadalje, papir je loše kvalitete i ima težak miris, a tipografija, ako je pažljivo proučite, odiše svojevrsnom (kako bi se to moglo reći) 'francuskošću'." Potanko je opisao tipografske pogreške u krivotvorinama kako bi čitatelji mogli razlikovati stvarna izdanja Aldine od lažnih. Usprkos njegovim naporima, lyonski tiskari brzo su iskoristili Manucijevu kritiku kako bi poboljšali svoje krivotvorine.[60]

Iluminirani rukopisi i predgovori[uredi - уреди | uredi izvor]

Prije pojave tiskara i tijekom talijanske renesanse, iluminirane rukopise pojedinačno je stvarao umjetnik pojedinac. Kad je tiskanje postalo popularno, drvorezi su korišteni za masovno iluminiranje djela. Isti su se drvorezi često upotrebljavali u nekoliko izdanja, što je smanjivalo njihovu vrijednost. Ti su drvorezi ubrzo došli u Veneciju i na njih se gledalo kao na dio "novog humanističkog rukopisa".[62] Slike na drvorezu "uključivale su aspekte kontinuiteta i diskontinuiteta, što je obuhvaćalo aktivnost Manucija, koji je pozvan da u potpunosti objasni novi potencijal tiskane knjige i pozabavi se krizom iluminiranja".[63] Mnoga izdanja Aldine sadržavala su iluminacije, ali Manucije je dopuštao pokroviteljima da odlučuju o detaljima iluminacija dok je on radio na prijevodu i objavljivanju.[64]

Predgovori, koji su već ranije postali popularni u prvim izdanjima latinskih djela, bili su uobičajeni i za izdanja Aldine.[65] Manucije je koristio izdanja Aldine da u predgovorima postavlja znanstvena pitanja i pruža informacije za svoje čitatelje. U predgovoru Ovidijevih Pretvorbi Metamorfoza (1502) tvrdi da su Poslanice junakinja (Heroides) 17, 19 i 21 (poslanice Helene, Heroje i Kudipe) djelo pjesnika Sabina, koga Ovidije spominje u Ljubavima (Amores). U jednom drugom predgovoru Manucije objašnjava kako djeluje sunčani sat.[66]

Osobni život[uredi - уреди | uredi izvor]

Aldo Maucije (lijevo) i Bernardino Loschi.

Godine 1505. Manucije se oženio Marijom, kćerkom Andree Torresanija iz Asole.[67] Torresani i Mancije već su bili poslovni partneri, ali brak je učvrstio udjele dvojice partnera u izdavačkoj djelatnosti. Nakon vjenčanja, Manucije je živio u Torresanijevoj kući. Sve popularnija, Aldina je 1506. preseljena u kuću koja je danas pokrivena zgradom banke na venecijanskom trgu Campo Manin.[68]

U ožujku 1506. godine Manucije je odlučio otputovati na šest mjeseci u potrazi za novim i pouzdanim rukopisima. Dok je putovao s vodičem, Manucija su zaustavili graničari Markgrofovije Mantove, koji su tražili dva kriminalca. Manucijev vodič u strahu je pobjegao, odnevši sa sobom sve Manucijeve osobne stvari. Ova sumnjiva aktivnost navela je stražare da uhite Manucija. Manucije je poznavao grofa od Mantove, Francesca Gonzagu i pisao mu je pisma kako bi objasnio situaciju, ali trebalo je šest dana dok Gonzaga nije saznao za Manucijevo uhićenje. Dok je čekao, Manucije je proveo pet dana u zatvoru u Casal Romanu i još jednu noć u Cannetu. Na kraju ga je pustio Geoffroy Carles, predsjednik milanskog Senata. Novo, poboljšano izdanje Horacija (objavljeno nakon 30. ožujka 1509)[69] s Manucijevim pratećim spisom o Horacijevoj metrici posvećenim Carlesu bilo je uvjetovano ovim iskustvom i Manucijevom vezom s Carlesom.[70]

Manucije je napisao svoju oporuku 16. siječnja 1515. godine nalažući Giuliju Campagnoli da dostavi velika slova za kurzivnio pismo Aldine.[71] Umro je sljedećeg mjeseca, 6. veljače, i "njegovom smrću prestala je važnost Italije kao osnovne i dinamične snage u tiskarstvu".[72] Torresani i njegova dva sina nastavili su posao tijekom mladosti Manucijeve djece, a na kraju je posao preuzeo Paulo, Manucijev sin. Izdavački simbol i moto Aldijna nikada nije u potpunosti napustila, sve dok se tvrtka nije ugasila u trećoj generaciji za vrijeme Alda Manucija Mlađeg. koju je pokrenuo Aldus Manutius Mlađi.[20]

Manucije je sanjao o objavljivanju trojezične Bibliju, ali se to nikada nije ostvarilo.[73] Međutim, prije svoje smrti Manucije je započeo izdanje Septuaginte, također poznato kao grčki Stari zavjet preveden s hebrejskog, prvi ikad objavljen; posthumno se pojavio 1518. godine.[22]

Izdanja[uredi - уреди | uredi izvor]

Djelomični popis djela koja je prevela i objavila Manucijeva tiskara pod njegovim nadzorom.

Grčka djela[uredi - уреди | uredi izvor]

Grčka izdanja objavljenja tijekom Manucijeva života:[74]

Rimski klasici[uredi - уреди | uredi izvor]

Djelomičan popis latinskih izdanja objavljenih tijekom Manucijeva života:[75]

Djela humanista[uredi - уреди | uredi izvor]

Djelomični popis djela renesansnih humanista koje je prevela i objavila aldinska tiskara pod Manucijevim nadzorom:[75]

Reference[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. 1,0 1,1 Barolini 1992, str. 1.
  2. 2,0 2,1 2,2 Fletcher III 1988, str. 1.
  3. Seddon 2015, str. 22.
  4. 4,0 4,1 4,2 Symonds 1911.
  5. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 157.
  6. Fletcher III 1988, str. 1–3.
  7. Fletcher III 1988, str. 3.
  8. Fletcher III 1988, str. 3, 40–41.
  9. Olin 1994, str. 46.
  10. 10,0 10,1 Beltramini & Gasparotto 2016, str. 295.
  11. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 127.
  12. Olin 1994, str. 39–44.
  13. Olin 1994, str. 46–47.
  14. Olin 1994, str. 47.
  15. Olin 1994, str. 47–52.
  16. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 85.
  17. 17,0 17,1 Staikos 2016, str. 59–64.
  18. Clemons & Fletcher 2015, str. 55–70.
  19. Clemons & Fletcher 2015, str. 94.
  20. 20,0 20,1 20,2 Symonds 1911, str. 625.
  21. Lowry 1991, str. 183.
  22. 22,0 22,1 22,2 22,3 22,4 Symonds 1911, str. 624.
  23. Barolini 1992, str. 12–14.
  24. Lowry 1991, str. 177.
  25. Lowry 1979, str. 72–73.
  26. Barolini 1992, str. 13–14.
  27. Lowry 1976, str. 378–420.
  28. 28,0 28,1 Kidwell 2004, str. 18.
  29. Pincus 2008, str. 100.
  30. Grant 2017, str. 223.
  31. 31,0 31,1 31,2 Grant 2017, str. xxii.
  32. Clemons & Fletcher 2015, str. 102.
  33. Angerhofer, Maxwell & Maxwell 1995, str. 5–14.
  34. Fletcher III 1995, str. 7.
  35. Fletcher III 1995, str. 7, 43–59.
  36. Fletcher III 1988, str. 4–7.
  37. Beta Phi Mu.
  38. 38,0 38,1 Clemons & Fletcher 2015, str. 97.
  39. Beal 2011.
  40. Lyons, Martyn. 2011. Books: a living history. Los Angeles: J. Paul Getty Museum.
  41. Angerhofer, Maxwell & Maxwell 1995, str. 2.
  42. 42,0 42,1 Grendler 1984, str. 22.
  43. Fletcher III 1988, str. 4–5.
  44. Fletcher III 1988, str. 88.
  45. Lowry 1979, str. 142.
  46. Fletcher III 1988, str. 88–91.
  47. Fletcher III 1988, str. 77–82.
  48. Schuessler 2015.
  49. Fletcher III 1988, str. 5.
  50. Fletcher III 1988, str. 77.
  51. 51,0 51,1 Barker 2016, str. 81.
  52. Barker 2016, str. 81–86.
  53. Fletcher III 1988, str. 2–5.
  54. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 160.
  55. Clemons & Fletcher 2015, str. 90.
  56. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 84–85.
  57. Lyons 2011, str. 78.
  58. Clemons & Fletcher 2015, str. 141.
  59. Clemons & Fletcher 2015, str. 144.
  60. 60,0 60,1 Clemons & Fletcher 2015, str. 146.
  61. Clemons & Fletcher 2015, str. 142.
  62. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 91–92.
  63. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 92.
  64. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 102.
  65. Grant 2017, str. xvii.
  66. Grant 2017, str. xxiv.
  67. Barolini 1992, str. 84.
  68. Fletcher III 1988, str. 1–8.
  69. Grant 2017, str. 85–88.
  70. Fletcher III 1988, str. 7–13.
  71. Beltramini & Gasparotto 2016, str. 131.
  72. Blumenthal 1973, str. 11.
  73. Fletcher III 1988.
  74. Staikos 2016, str. 113–115.
  75. 75,0 75,1 Grant 2017, str. ix–viii.

Literatura[uredi - уреди | uredi izvor]

Bibliografija[uredi - уреди | uredi izvor]

Vanjske veze[uredi - уреди | uredi izvor]