Stefan Bizantinac

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Stefan Bizantinac ili Stefan iz Bizanta (latinski: Stephanus Byzantinus; starogrčki: Στέφανος Βυζάντιος, Stéphanos Byzántios; 6. vek) bio je vizantijski pisac, autor jednog važnog geografskog leksikona pod naslovom Narodi (starogrčki: Ἐθνικά, Ethnica). Od samog leksikona sačuvani su samo oskudni fragmenti, ali postoji i jedan izvod (epitome) koji je sastavio izvesni Hermolaj, o kome se inače ništa ne zna.

Život[uredi - уреди | uredi kôd]

Vizantija u vreme Stefana Bizantinca

O Stefanovom životu ne zna se ništa, osim da je bio gramatičar u Carigradu i da je živeo posle vremena cara Arkadija i cara Honorija, a pre Justinijana II. Kasniji pisci ne pružaju nikakve podatke o njemu, ali primećuju da je delo kasnije svedeno na izvod (epitome), koji je sastavio izvesni Hermolaj i koji ga je posvetio Justinijanu; nije poznato da li se misli na prvog ili drugog cara s tim imenom, ali čini se verovatnim da je Stefan delovao u Carigradu (Bizantu) u prvoj polovini šestog veka nove ere, tokom vladavine Justinijana I.

Delo[uredi - уреди | uredi kôd]

Čak i u obliku izvoda, Ethnica ima ogromnu vrednost za pročuvanje geografije, mitologije i religije drevne Grčke. Gotovo svaki članak u izvodu sadrži pozivanje na nekog drevnog grčkog pisca kao na autoritet za ime kakvog mesta. Iz sačuvanih fragmenata vidimo da je original sadržavao značajne citate antičkih autora, pored mnogih zanimljivih pojedinosti, topografskih, istorijskih, mitoloških i drugih. Stefan navodi Artemidora, Polibija, Elija Herodijana, Herodota, Tukidida, Ksenofonta, Strabona i druge pisce.[1]

Glavne fragmente koju su sačuvani iz originalnog Stefanovog dela nalaze se kod Konstantina Porfirogenita, u delu O upravljanju carstvom (De administrando imperio, pogl. 23 (članak Ίβηρίαι δύο) i u delu O temama (De thematibus, II, 10, gde se govori o Siciliji). Na ovom drugom mestu nalazi se i odlomak komičnog pesnika Aleksisa o sedam najvećih ostrva. Još jedan značajan fragment, od članka Δύμη do kraja slova Δ, nalazi se u jednom rukopisu u zbirci Fonds Coislin, koju je formirao Pierre Seguier.

Prvo moderno štampano izdanje dela bilo je ono koje je u Veneciji 1502. godine objavila tiskara Aldine Alda Manucija. Kompletno standardno izdanje i dalje je izdanje Augusta Meinekea (1849, preštampano u Gracu, 1958), a po konvenciji numeracija teksta prati brojeve stranica u Meinekeovom izdanju. Novo potpuno revidirano izdanje na nemačkom jeziku, koje su uredili B. Viss, C. Zubler, M. Billerbeck, J.F. Gaertner, objavljeno je između 2006. i 2017. godine, u ukupno 5 tomova.[2]

Izdanja[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Aldus Manutius (pr.), 1502, Στέφανος. Περὶ πόλεων (Peri poleōn) = Stephanus. De urbibus ("O gradovima") (Venecija). Google Books
  • Guilielmus Xylander, 1568, Στέφανος. Περὶ πόλεων = Stephanus. De urbibus (Basel).
  • Thomas de Pinedo, 1678, Στέφανος. Περὶ πόλεων = Stephanus. De urbibus (Amsterdam). Sadrži uporedni latinski prevod. Google Books
  • Claudius Salmasius (Claude Saumaise) i Abraham van Berkel, 1688, Στεφάνου Βυζαντίου Ἐθνικὰ κατ' ἐπιτομήν Περὶ πόλεων = Stephani Byzantini Gentilia per epitomen, antehac De urbibus inscripta (Leiden). Sadrži uporedni latinski prevod. Google Books
  • Lucas Holstenius, 1692, Notae & castigationes in Stephanum Byzantium De urbibus (Leiden). Google Books
  • Thomas de Pinedo, 1725, Stephanus de urbibus (Amsterdam). Google Books
  • Karl Wilhelm Dindorf, 1825, Stephanus Byzantinus. Opera, 4 vols, (Leipzig). Uključuje komentare koje su sastavili L. Holsteinius, A. Berkelius i T. de Pinedo. Google Books
  • Anton Westermann, 1839, Stephani Byzantii ethnikon quae supersunt (Leipzig). Google Books
  • Augustus Meineke, 1849, Stephani Byzantii ethnicorum quae supersunt (Berlin). Google Books
  • Margarethe Billerbeck et al. (edd), Stephani Byzantii Ethnica. 5 volumes: 2006–2017. Berlin/New York: Walter de Gruyter, (Corpus Fontium Historiae Byzantinae 43/1)[2][3][4]

Reference[uredi - уреди | uredi kôd]

  1. J. S. Richardson, Hispaniae: Spain and the Development of Roman Imperialism, 218-82 BC: "Na četiri mesta, leksikograf Stefan Bizantinac spominje gradove i ... Artemidora kao izvor, a u tri od ta četiri primera citira Polibija"; From political architecture to Stephanus Byzantius
  2. 2,0 2,1 de Gruyter
  3. Reviewed by C. Neri in
  4. Reviewed by Martin L. West

Literatura[uredi - уреди | uredi kôd]

  • Smith, W., Dictionary of Greek and Roman Biography and Mythology, vol. 3, s.v. "Stephanus" (2) of Byzantium.
  • Diller, Aubrey 1938, "The tradition of Stephanus Byzantius", Transactions of the American Philological Association 69: 333–48.
  • E.H. Bunbury, 1883, History of Ancient Geography (London), vol. i. 102, 135, 169; ii. 669–71.
  • Holstenius, L., 1684 (posth.), Lucae Holstenii Notae et castigationes postumae in Stephani Byzantii Ethnika, quae vulgo Peri poleōn inscribuntur (Leiden).
  • Niese, B., 1873, De Stephani Byzantii auctoribus (Kiel)
  • Johannes Geffcken, 1886, De Stephano Byzantio (Göttingen)
  • Whitehead, D. (ed.), 1994, From political architecture to Stephanus Byzantius : sources for the ancient Greek polis (Stuttgart).