Prijeđi na sadržaj

Pakleni otoci

Izvor: Wikipedija
Pakleni otoci, pogled s Hvara

Pakleni otoci ili Paklinski otoci (lokalno Hvarski škoji), srednjodalmatinsko otočje od dvadesetak otoka, otočića i hridi pred jugozapadnom obalom otoka Hvara. Ime su dobili po paklini – vrsti borove smole, koja se koristila u brodogradnji, kao zaštitni premaz za drvene brodove i čamce. S jugozapadne strane zatvaraju ulaz u luku grada Hvara.

Otoci su izgrađeni od vapnenca kredne starosti. Pružaju se paralelno s reljefnim strukturama na otoku Hvar, od kojeg su odvojena Paklenim kanalom. Iako se na Svetom Klementu, najvećem otoku otočja, nalaze tri naselja: Momića Polje, Vlaka i Palmižana, ona nemaju administrativni status naselja jer nisu stalno naseljena. Od 1972. otočje je pod zaštitom države u kategoriji značajnog krajolika. Na otocima se nalazi nekoliko arheoloških lokaliteta, od kojih su neki iz rimskog doba. U okolnoj akvatoriji, nalazi se nekoliko olupina potonulih brodova. U uvali Palmižana na Svetom Klementu nalazi se istoimena ACI marina.

Ime

[uredi | uredi kod]

Ime otočja nastalo je u okviru govora stanovnika Hvara, koji pripada čakavskom[α 1] narječju srpskohrvatskog jezika, tj. njegovoj jugoistočnoj varijanti.[1] U svakodnevnom govoru stanovnici grada Hvara otoke nazivaju Škoji, dok će se rijetko čuti ime Pakleni otoci.[α 2][1] Ime su dobili prema paklini – vrsti borove smole, koja se skuhana koristila u brodogradnji za premazivanje, tj. zaštitu drvenih brodova i čamaca.[3] Paklina se u hvarskom govoru naziva pakol i isto kao i štokavska riječ pakao potječe od staroslavenske riječi pьklъ što znači smola.[1] Iz riječi pakol izveden je pridjevski toponomastik na nastavak -en,[α 3][1] na koji je pridodano i značenje infernum kojim se predstavlja goruća smola u paklu.[1] U novije vrijeme došlo je do pojave da se umjesto oblika Pakleni otoci koristi oblik Paklini otoci, odnosno Paklinski otoci i to prvotno u turističkim publikacijama, što se prema Kovačiću (2008.) čini s namjerom pokazivanja etimološke osviještenosti. Većina toponima koji se mogu naći na otočju dolazi iz srpskohrvatskog jezika, no ima i onih romanskog ili bizantskog podrijetla.[1]

Položaj

[uredi | uredi kod]

Pakleni otoci nalaze se u hrvatskom dijelu Jadranskog mora, uz jugozapadnu obalu srednjedalmatinskog otoka Hvar.[2] Protežu se pravcem zapad–istok između 16°18′36″ i 16°27′12″ istočne geografske dužine. Najzapadnija točka otočja nalazi se na otočiću Veli Vodnjak, a najistočnija točka na otočiću Pokonji Dol.[2] Pravcem sjever–jug protežu se između 43°10′37″ i 43°08′41″ sjeverne geografske širine. Najsjevernija točka otočja nalazi se na rtu Močiguzica na otoku Sveti Klement, dok se najjužnija točka nalazi na otočiću Stambedar.[2] Prostiranje otočja pravcem zapad–istok iznosi 8‘ 36″, tj. 3 km, a pravcem sjever–jug 1′ 56″, tj. 1,1 km.

Geologija

[uredi | uredi kod]

Pakleni otoci pružaju se pravcem zapad–istok paralelno s reljefnim strukturama na otoku Hvar. Nastali su kao dio susjednog dinarskog kopna, a svoj današnji izgled dobili su krajem posljednjeg ledenog doba, kada se razina mora podigla za oko 100 m. Tada su potapanjem udolina između reljefnih uzvišenja nastali morski kanali – Pakleni kanal između Hvara i otočja, ostali morski prolazi, kao i brojne uvale na otoku Sveti Klement. Nepotopljena reljefna uzvišenja u isto su vrijeme postali otoci. Prema tome, i geološka građa Paklenih otoka jednaka je građi Hvara. Građeni su od dobro uslojenih i masivnih vapnenaca, kredne starosti.[4] Vapnenci Paklenih otoka, kao i otoci Ščedro izgrađuju antiklinalu s krilima blagog pada.[5]

Širi prostor otočja seizmički je vrlo aktivan, kao posljedica izraženih tektonskih pokreta, a sami otoci nalaze se u području seizmičnosti 8. stupnja po Mercallijevoj ljestvici.[6][7]

Geografija

[uredi | uredi kod]

Reljef

[uredi | uredi kod]
Karta Paklenih otoka
Pakleni otoci: Paržanj (lijevo), Travna, Veli Vodnjak i Mali Vodnjak (desno). U pozadini se vidi otok Vis
Pakleni otoci: Stambedar (lijevo), Dobri otok (u pozadini) i Sveti Klement
Gališnik

Na zapadnom kraju otočja najzapadnije je 44 m visok otočić Veli Vodnjak, uz čiji se sjeverozapadni rub nalazi otočić Mali Vodnjak.[2] Sjeverno od njih nalazi se hrid Karbun. Između Velog Vodnjaka i najvećeg otoka otočja – Svetog Klementa – nalaze se otočići Travna, Paržanj i Borovac. Nešto sjevernije od Paržanja nalazi se hrid Lengava.[2]

Otok Sveti Klement ima vrlo razvedenu obalu: s površinom od 5,27 km2,[8] duljina obalne crte iznosi mu 29,891 km.[8]

Na zapadnom dijelu otoka nalazi se najviši vrh otočja, 94 m visoka Vela glava[2] oko koje se nalazi šest uvala.[9]

Između otoka Borovac i Marginjeg rata na zapadnoj strani Svetog Klementa nalazi se uvala Staro Palilo, dok se na sjevernoj strani između Marginjeg rata i rta Močiguzice nalaze dvije uvale – Veli i Mali Zaglav. Prema istoku do rta Čarnjane nalazi se uvala Čarnjeni bok. S južne strane, između Bibićeg ražnja i Vodenog rata, nalaze se dvije uvale – Studeni bok i uvala Okorija na čijem se kraju nalazi naselje Momića polje.[9] U središnjem dijelu otoka, gdje je ono najuže, nalazi se naselje Vlaka.[9] Sa sjeverne strane naselja nalazi se istoimena uvala i otočić.[2] Sjeveroistočno od naselja između otočića Vlaka i rta Čarnjane nalaze se uvale Velika i Mala Koluderica,[α 4] dok se sjeverozapadnije od naselja nalaze Petrov bok, Mala Duboka uvala i Velika Duboka uvala.[9] S južne strane, između Vodenog rata i rta Kovač nalazi se Paklena uvala. Istočno od rta Kovač nalazi se zapadni ulaz u luku Soline, kojom se s juga može prići naselju Vlaka.[9]

Sama luka Soline je 51 m visokim otočićem Dobri otok zaštićena od vjetrova koji pušu iz južnog kvadranta, pa je pogodno sidrište za brodove.[2] Između Dobrog otoka i rta Stražica nalazi se uvala Belunići, koja se sužava u uski prolaz, koji je s južne strane vezuje s lukom Soline. Glavica, 80 m visoki vrh i drugi po visini vrh otočja nalazi se istočnije od naselja Vlaka.[2] Južno od vrha se nalazi uvala Taršće, koju s istoka zatvara istoimeni rt, istočno od kojeg se nalazi uvala Stari steni.[9] Na istočnom kraju otoka nalazi se naselje Palmižana.[2] Sjevernije od naselja nalazi se istoimena luka, kao i manja uvala Planikov bok, koja je zapadnije.[9] Na ulazu u luku Palmižana, koji se nalazi između rtova Baba i Izmetište nalazi se hrid Baba, koja je vidljiva za oseke.[10] S južne strane naselja nalazi se uvala Vinogradišće. Jugoistočno od uvale nalaze se hridi Pločice i 30 m visok otočić Stambedar,[2] dok je istočno od nje uvala Perna.[9]

Istočno od rta Izmetište, na oko 0,45 km udaljenosti nalazi se otočić Gojca. Južnije od njega, između otoka Sveti Klement i, drugog po veličini otočića otočja, Marinkovca nalaze se otočići Borovac i Planikovac.[2] Na sjevernoj strani 47 m visokog Marinkovca[2] nalazi se manja uvala Tovar, dok se na južnoj obali nalazi Stipanska uvala.[9] Borovac je uskim morskim prolazom – Velim Ždrilom odvojen od Svetog Klementa. Dubina mora u prolazu s njegove sjeverne strane iznosi 23 m, dok je na južnom kraju njegova dubina samo 7 m.[9] Od Planikovca, Borovac je odvojen Malim Ždrilom, gdje je dubina mora samo 1,3 m.[9] Prolaz Ždrilice dijeli ga od Marinkovca. Dubina mora na njegovom sjevernom dijelu iznosi 28 m, u središnjem samo 7, a na južnom kraju 17 m.[9]

Istočno od Marinkovca nalazi se 22 m visok otočić Sveti Jerolim i otočići Gališnik – koji se nalazi pred samim gradom Hvarom – i Pokonji Dol.[2] Od otoka Hvara cijelo je otočje odvojeno Paklenim kanalom,[2] kojim je, kao i među samim otocima, otežana i opasna plovidba uslijed jakih morskih struja (posebice pri puhanju juga), kao i brojnih hridi i grebena.

Klima

[uredi | uredi kod]
Hvar
Klimatogram
JFMAMJJASOND
 
 
78
 
11
4
 
 
65
 
13
6
 
 
69
 
15
7
 
 
60
 
19
13
 
 
40
 
25
18
 
 
39
 
29
20
 
 
24
 
29
21
 
 
37
 
31
22
 
 
61
 
26
18
 
 
89
 
22
17
 
 
111
 
19
14
 
 
105
 
16
10
Prosečne maks. i min. temperature u °C
Ukupne padavine u mm
Izvor: za padaline: worldclimate.com, za temperature (2000.): TuTiempo.net

Prema Köppenovoj klasifikaciji klime, Pakleni otoci nalaze se na području umjereno-tople klime (razred C), odnosno njenog podtipa sredozemne klime s vrućim ljetima (Csa), gdje je srednja temperatura najtoplijeg mjeseca u godini veća od 22 °C.[12] Na otocima najtopliji mjesec je kolovoz, a najhladniji siječanj.[13] Otoci se nalaze u području s najdužom insolacijom na Jadranskom moru, pa je grad Hvar mjesto s najdužom insolacijom u Hrvatskoj s 2718 sati godišnje.[13] Otoci u prosjeku dnevno imaju više od 7 sunčanih sati.[13] Srednja maksimalna temperatura u kolovozu iznosi oko 24,9 °C, a srednja minimalna u siječnju oko 8,9 °C.[α 5][13] Prosječna godišnja temperatura iznosi oko 16,5 °C, a relativna vlažnost zraka oko 67 %, s time da je najmanja u srpnju, a najveća u prosincu.[13] Dugotrajne padaline i temperature ispod 0 °C vrlo su rijetke, pa tako snijeg padne jednom u 20 godina.[14] Režim padalina jest mediteranski sa zimskim maksimumom (studeni i prosinac) i ljetnim minimumom (srpanj i kolovoz), pa su česte ljetne suše. Sveukupno, otoci tijekom godine prime do 800 mm padalina.[13] Najučestaliji su vjetrovi koji pušu iz pravca sjeverozapadnog, sjevernog, sjeveroistočnog, istočnog i jugoistočnog kvadranta.[13]

Hidrografija

[uredi | uredi kod]

Otoci, kao dio dinarskog krša, grade propusne vapnenačke stijene, te na njima nema stalnih vodotokova.[6] Na rtu Pelegrin, najzapadnijoj točki otoka Hvar, Institut za oceanografiju i ribarstvo iz Splita ima mjernu stanicu 8 – Pelegrin. Prosječna temperatura mora iznosi 12 °C, dok je ljetna 24 °C.[6] Termoklina se javlja u toplijem dijelu godine i nalazi se na dubini 14–30 m,[6] dok se u hladnijem dijelu godine javlja izotermija.[15] More oko otočja, kao na gotovo cijeloj istočnoj obali Jadranskog mora ima oligotrofna svojstva.[6][16] Kod morskih struja, dominiraju one iz pravca jugoistoka.[6]

Živi svijet

[uredi | uredi kod]
Alepski bor

Vegetacijski pokrov otoka većim dijelom čine mediteranska makija česmine, mirte, pelina i smreke, a manjim dijelom niska šuma alepskog bora i nešto poljoprivrednih kultura.[17][18] Šume[α 6] na Paklenim otocima, prema Prostornom planu uređenja Grada Hvara označene su kao šume posebne namjene čija je funkcija rekreacijska.[19] Na otocima raste i vrijesak i ružmarin, zatim žalfija, kamilica, majčina dušica, komorač, lovor, kao i druge aromatične mediteranske biljke.[17][20]

Fauna Paklenih otoka u bitnim se crtama ne razlikuje od faune otoka Hvar, osim što je siromašnija vrstama.[21] Pa se na njima mogu naći puževi, pauci, insekti (ravnokrilci, vretenca, kornjaši, ose, mravi, škorpioni),[21] gmazovi kao što su glavata želva,[22] gušteri[α 7] i zmije, zatim ptice, koje se dijele na stanarice poput galebova, gnjezdarice selice, zimovalice i prolaznice.[21] Na otočiću Pokonji Dol u naslagama turonskih vapnenaca mogu se naći primjerci fosilne faune.[21]

U podmorju Paklenih otoka žive gorgonije, te ostali karakteristični stanovnici podmorja Jadranskog mora – cvjetnica Posidonia oceanica,[17] crvene i zelene alge, zatim mahovnjaci, mnogočetinaši, spužve, kao što su Aplysina aerophoba (promjenjiva sumporača), Spongia officinalis (obična spužva) i Hippospongia communis (divlja spužva).[17] Zatim ježinci, trpovi, morske paklare iz skupine bodljikaša, rakovi, kao što su Scyllarus arctus (zezavac) i Scyllarides latus (kuka), puževi,[17] kao i brojne vrste školjaka i riba – Spicara flexuosa (gira oštrulja), Trisopterus minutus (ugotica), Spicara smaris (gira oblica), Pagellus erythrinus (arbuna) i haringe,[17][20][23] te glavonošci – sipa i hobotnice.[17] Od morskih sisavaca u široj akvatoriji otoka moguće je naći dobrog dupina (Tursiops truncatus), dok ga je nekad nastanjivala i sredozemna medvjedica (Monachus monachus).

U jesen 2000. u podmorju otočića Marinkovac pronađena je invanzivna alga Caulerpa racemosa,[α 8][25] koja spada u tropske vrste zelenih morskih algi[24] i koja gustim obrastanjem dna i stvaranjem anoksičnih uvjeta uništava autohtone morske zajednice, drastično mijenjajući biološku i ekološku raznovrsnost.[α 9][24] Pronađeno stanište alge pokušalo se uništiti kombiniranim prekrivanjem vapnencom i plastičnim folijama,[α 10] čime je uništeno oko 90 % naselja.[24] Predviđanja da će, nakon mehaničkog čišćenja i uz niske temperature mora,[α 11] alga u potpunosti nestati nisu se pokazala točnima, jer su preostali brojni sitni, oku nevidljivi, komadići iz kojih se alga proširila na 1 km obalne crte na dubini od 3 do 40 m.[24][25]

  • Aplysina aerophoba
    Aplysina aerophoba
  • Scyllarus arctus
    Scyllarus arctus
  • Scyllarides latus
    Scyllarides latus
  • Spicara flexuosa
    Spicara flexuosa
  • Pagellus erythrinus
    Pagellus erythrinus

Povijest

[uredi | uredi kod]
Na otočiću Gališnik, u središtu hvarske luke nalazi se istoimena baterija, koju su sagradile austrijske snage početkom 19. stoljeća

Najraniju ljudsku prisutnost na otocima svjedoče gomile, kojih je nekoliko na otoku Sveti Klement i koje ukazuju da je otok bio pogrebno mjesto.[26] Jedna se nalazi na Veloj glavi, četiri su istočno od naselja Momića polje, jedna s jugozapadne strane vrha Glavica, dok su tri zapadno od naselja Palmižana.[9]

Kada su se Rimljani polovicom 2. stoljeća pr. n. e. sukobili s ilirskim plemenima, posebice Dalmatima za strateške i logističke potrebe su, osim luka na otoku Hvar, koristili i luke na otoku Šćedro, kao i na Paklenim otocima.[27] Pored naselja Vlaka u uvali Soline nalaze se ostaci rimskog ladanjskog posjeda, tj. villae rusticae s ostacima mozaika, koji je ukrašavao dno bazena.[6][9][28] Ostaci rimske arhitekture pronađeni su i u uvali Okorija.[9] Južno od hridi Baba na sjevernoj strani otoka Sveti Klement, evidentirano je hidroarheološko nalazište Palmižana, na kojem su pronađeni ostaci antičkog broda iz doba Rimskog Carstva, koji je prevozio više od 10.000 komada keramičkog posuđa,[29] dok je na Marinkovcu evidentirano nalazište s većom koncentracijom keramike, i mogućim ostatkom rimske arhitekture.[9][26] Otočić Marinkovac nekada je nosio naziv po svetom Stjepanu, no nisu pronađeni ostaci sakralnog objekta koji bi bio njemu posvećen.[26] Od 16. stoljeća, točnije 1539. dominikanci su na Svetom Klementu imali hospicij.[26][28][30] Na otočiću Sveti Jerolim, koji se nekada nalazio u posjedu franjevačkog reda nalazila se mala crkva[α 12] koja je nestala pred kraj 15. stoljeća.[32] Tijekom srednjeg vijeka na otočiću se vadila sol i napasala stoka.[26]

Od objekata pod zaštitom na otocima se nalaze tri. U naselju Vlaka nalazi se crkva svetog Klementa iz 16. stoljeća.[33] Crkva je obnovljena u znak sjećanja na Višku bitku iz 1866.[α 13] i na potonuće austrougarske fregate Radetzky koje se dogodilo 1869.[α 14][26][34] Druga dva su svjetionik Pokonji Dol, na istoimenom otočiću i baterija Gališnik, koju su na ulazu u hvarsku luku, nakon povlačenja Francuza iz Ilirskih provincija, sagradili Austrijanci 1836.[9][35]

Demografija

[uredi | uredi kod]

Na otoku Sveti Klement nalaze se tri naselja: Momića Polje, Vlaka i Palmižana, koja nemaju stalnih stanovnika,[6] pa prema tome u Zakonu o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj nisu uvedena u popis naselja Republike Hrvatske.[6][36] Krajem 19. stoljeća u naselju Vlaka živjelo je oko 70 stanovnika.[28] Naselja su danas naseljena tek sezonski ljeti.

Gospodarstvo i promet

[uredi | uredi kod]

Samo ime otočja govori o najranijim djelatnostima koje su se vršile na otocima – brodogradnji i iskorištavanju bogatstva okolnog mora. Na njima postoji i nekoliko manjih obradivih površina, na kojima se u povijesti uzgajalo žito.[32] Danas se ljudska djelatnost na otocima, koja su postala jedna od hvarskih izletišta, bazira na iskorištavanju njihove prirodne ljepote u turističke svrhe. Palmižana je najstarije i najpoznatije hvarsko izletište,[32] sa čije se sjeverne strane u istoimenoj uvali, na otoku Sveti Klement nalazi ACI marina Palmižana kapaciteta 160 vezova.[10][32] U Palmižani se nalazi nekoliko restorana i pansiona. Ostala izletišta su Ždrilica, otočić Sveti Jerolim i Stipanska uvala na Marinkovcu, od kojih su posljednja dva nudistička kupališta. Sva su opremljena restoranima i do njih voze redovni taksi-brodovi iz grada Hvara.[32] U naselju Vlaka se u zadnja tri tjedna u srpnju održava pučka svetkovina posvećena zaštitniku otoka svetom Klementu. U naselju se također nalazi nekoliko restorana.[32]

Osim nautičkog i nudističkog, Pakleni otoci su i središte ronilačkog turizma.[20] Jedna od zanimljivijih lokacija za ronjenje jest Sika od Vodnjaka, istočno od otočića Veli Vodnjak, koja se sastoji od nekoliko uskih okomitih hridina.[20] Među njima je najupečatljivija hridina Kampel ili Kampanel[α 15] koja se okomito uzdiže s dubine od oko 46 m, na dubinu od 15 m ispod razine mora.[20] Ostale ronilačke destinacije su podmorje Stambedara i Velika Gaška gdje se na dubini od 5 m, nalazi 30 m dugačka podmorska pećina.[37]

Svjetionik Pokonji Dol

Pored Palmižane izgrađen je helidrom, jedan od dva na području Grada Hvara.[6] Sigurnost plovidbe oko Paklenih otoka regulirana je s nekoliko svjetionika, koji se nalaze na rtu Klobuk, na otočiću Veli Vodnjak, Svetom Jerolimu, Pokonjem Dolu i Gališniku, kao i na hridi Baba pred ulazom u ACI marinu Pamižana.[2][10]

Svjetionik Signal Domet Godina gradnje
Veli Vodnjak
B Bl 6s
9 milja
–
Pokonji Dol
B Bl 4s[38]
10 milja[38]
1872.[38]
Gališnik
Z Bl 3s
–
–
Sveti Jerolim
–
–
–
Baba
B Bl 10s[10]
4 milje[10]
–

Zaštićeni spomenik prirode

[uredi | uredi kod]

Prema Zakonu o zaštiti prirode Republike Hrvatske Pakleni otoci zaštićeni su spomenik prirode u kategoriji značajnog krajolika, kojim upravlja Županijska javna ustanova za gospodarenje zaštićenim dijelovima prirode.[6][39] Otoci su, prema odluci Sabora SR Hrvatske pod zaštitom od 1972.[18]

Unatoč tomu što se otočje nalazi pod zaštitom, naglašen je problem nezakonite gradnje na otocima, gdje se u uvalama grade pojedini ili čak skupine objekata. Iako se problem nezakonite gradnje javlja u manjoj mjeri nego na kopnu, s obzirom na osjetljivost prostora njegove se vrijednosti narušavaju.[6]

Povezano

[uredi | uredi kod]

Reference

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 1,8 Kovačić, V. (2008): Toponimija Paklenih otoka, Folia Onomastica Croatica, br. 17., 81–94
  2. ↑ 2,00 2,01 2,02 2,03 2,04 2,05 2,06 2,07 2,08 2,09 2,10 2,11 2,12 2,13 2,14 2,15 2,16 Veliki atlas Hrvatske u mjerilu 1:100.000 (2002), Mozaik Knjiga, Zagreb ISBN 953-196-925-6
  3. ↑ „Nadilo, B. (2000): Razvitak hrvatskih otoka, Građevinar br. 52”. Arhivirano iz originala na datum 2015-05-31. Pristupljeno 2016-11-23. 
  4. ↑ Prostorni plan uređenja Grada Staroga Grada: Prirodna osnova – Građa i sastav, str. 11[mrtav link]
  5. ↑ Prostorni plan uređenja Grada Staroga Grada: Prirodna osnova – Seizmotektonske osobine, str. 11[mrtav link]
  6. ↑ 6,00 6,01 6,02 6,03 6,04 6,05 6,06 6,07 6,08 6,09 6,10 6,11 „Prostorni plan uređenja Grada Hvara – Prijedlog plana za javnu raspravu”. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-10. Pristupljeno 2016-11-23. 
  7. ↑ Program zaštite okoliša Splitsko-dalmatinske županije: 2 Osnovna obilježja Splitsko-dalmatinske županije – 2.1 Prirodna obilježja – 2.3.2 Geološko-litološka obilježja[mrtav link]
  8. ↑ 8,0 8,1 Duplančić Leder, T.; Ujević, T.; Čala, M. (2004): Duljine obalne crte i površine otoka na hrvatskom dijelu Jadranskog mora određene s topografskih karata mjerila 1:25 000, Geoadria, Vol. 9, No. 1, 5-32.
  9. ↑ 9,00 9,01 9,02 9,03 9,04 9,05 9,06 9,07 9,08 9,09 9,10 9,11 9,12 9,13 9,14 9,15 9,16 „Prostorni plan Grada Hvara: kartografski prikaz br. 3 – uvjeti za korištenje, uređenje i zaštitu prostora, u mjerilu 1:25.000”. Arhivirano iz originala na datum 2007-06-27. Pristupljeno 2016-11-23. 
  10. ↑ 10,0 10,1 10,2 10,3 10,4 „ACI marina Palmižana”. Arhivirano iz originala na datum 2009-12-08. Pristupljeno 2016-11-23. 
  11. ↑ 11,0 11,1 Državni program zaštite i korištenja malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka: Pregled, raspored i položaj malih, povremeno nastanjenih i nenastanjenih otoka i otočića, pp. 31[mrtav link]
  12. ↑ Grupa autora (2003.): Köppenova podjela klima i hrvatsko nazivlje, Geoadria, Vol. 8, No. 1, 17–37.
  13. ↑ 13,0 13,1 13,2 13,3 13,4 13,5 13,6 Prostorni plan uređenja Grada Staroga Grada: Prirodna osnova – Klima, str. 12.[mrtav link]
  14. ↑ HVAR info.com: Island Hvar Climate
  15. ↑ Grupa autora (2005.): Nacrt programa održivog razvoja otočne skupine Hvar, Ekonomski fakultet Split str. 2[mrtav link]
  16. ↑ Grupa autora (2007.): Stanje eutrofikacije u južnom, srednjem i sjevernom Jadranu, Agencija za zaštitu okoliša Republike Hrvatske[mrtav link]
  17. ↑ 17,0 17,1 17,2 17,3 17,4 17,5 17,6 Grupa autora (2005): Nacrt programa održivog razvoja otočne skupine Hvar, Ekonomski fakultet Split str. 4[mrtav link]
  18. ↑ 18,0 18,1 „Zaštićena područja: Značajni krajobraz – Pakleni otoci na dalmatian-nature.hr”. Arhivirano iz originala na datum 2009-04-04. Pristupljeno 2016-11-23. 
  19. ↑ Prostorni plan Grada Hvara: čl. 40, str. 13[mrtav link]
  20. ↑ 20,0 20,1 20,2 20,3 20,4 „TZ Hvar: Destinacije – Izletišta na Paklenim otocima”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-17. Pristupljeno 2016-11-23. 
  21. ↑ 21,0 21,1 21,2 21,3 21,4 Grupa autora (2005.): Nacrt programa održivog razvoja otočne skupine Hvar, Ekonomski fakultet Split str. 5–6.[mrtav link]
  22. ↑ botanic.hr: Glavata zelva (Caretta caretta)
  23. ↑ „hvar.hr: Geologija i fauna”. Arhivirano iz originala na datum 2009-10-06. Pristupljeno 2016-11-23. 
  24. ↑ 24,0 24,1 24,2 24,3 24,4 24,5 Kolanović, A.: Kaulerpe na portalu Riblje oko[mrtav link]
  25. ↑ 25,0 25,1 25,2 „HRT: Neuspješna borba protiv Caulerepe racemose na Paklenim otocima, 14. lipnja 2003.”. Arhivirano iz originala na datum 2015-09-23. Pristupljeno 2016-11-23. 
  26. ↑ 26,0 26,1 26,2 26,3 26,4 26,5 26,6 „hvar.hr – Pakleni islands”. Arhivirano iz originala na datum 2009-08-19. Pristupljeno 2016-11-23. 
  27. ↑ „hvar.hr: Grad Hvar – Povijest”. Arhivirano iz originala na datum 2008-09-26. Pristupljeno 2016-11-23. 
  28. ↑ 28,0 28,1 28,2 „More than Hvar dmc: The islets called Pakleni”. Arhivirano iz originala na datum 2009-10-10. Pristupljeno 2016-11-23. 
  29. ↑ Sanader, M. (2006): O antičkoj provincijalnoj arheologiji u Hrvatskoj s naglaskom na gospodarstvu, Opuscula Archæologica, br. 30, 143–182.
  30. ↑ dominikanci.hr – Povijest dominikanskog Reda u Hrvatskoj
  31. ↑ 31,0 31,1 island-hvar.net – Pakleni otoci
  32. ↑ 32,0 32,1 32,2 32,3 32,4 32,5 „TZ Hvar: Destinacije – Izletišta”. Tzhvar.hr. Arhivirano iz originala na datum 2011-12-25. Pristupljeno 25. 9. 2011. 
  33. ↑ „greenlizard.hr – Pakleni Islands”. Arhivirano iz originala na datum 2009-10-22. Pristupljeno 2016-11-23. 
  34. ↑ 34,0 34,1 TRAGEDY AT SEA: Particulars of the Loss of the Austrian Frigate Radetzky – Three Hundred Men Perish, The New York Times 12. ožujka 1869., str. 5
  35. ↑ „island-hvar.net – Hvar”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-22. Pristupljeno 2016-11-23. 
  36. ↑ Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, objavljen u Narodnim novinama broj 86/2006.
  37. ↑ happyhvar.com: Diving
  38. ↑ 38,0 38,1 38,2 „plovput.hr: Otočić Pokonji Dol”. Arhivirano iz originala na datum 2009-09-07. Pristupljeno 2016-11-23. 
  39. ↑ Prostorni plan uređenja Grada Hvara: čl. 81, str. 28, čl. 105, str. 40.[mrtav link]

Napomene

[uredi | uredi kod]
  1. ↑ Primjetna osobina koja govor stanovnika grada Hvara razlikuje od ostalih govora na otoku je da se fonem /č/ zamjenjuje sa /c/ pa se takav govor naziva cakavskim.[1]
  2. ↑ Ovaj oblik imena koristi se na topografskim kartama.[2]
  3. ↑ Toponomastik se susreće i drugim toponimima na Jadranskom moru, npr. Pakljena, Pakljenica, Paklenica, Paklena glavica itd.[1]
  4. ↑ Toponimi Velika i Mala Koluderica jedini su toponimi na otočju koji imaju podrijetlo u bizantskoj terminologiji. Dolaze od starogrčke riječi καλογραῖα iz koje je izvedena riječ kaluđerica.[1]
  5. ↑ Budući da ne postoje mikroklimatološki podaci za Paklene otoke, u nastavku su dati podaci za nekoliko km udaljen grad Hvar.
  6. ↑ Termin koji se koristi u službenim dokumentima.
  7. ↑ Na otočiću Sveti Jerolim živi poseban oblik kraske gušterice.[21]
  8. ↑ U Sredozemnom moru prvi put je zabilježena 1926. u podmorju Tunisa i pretpostavlja se da je u Sredozemlje dospjela kroz Sueski kanal, s mnogim drugim tropskim vrstama Crvenog mora. Njezino rapidno širenje počinje od 1990-ih i od tada se proširila po čitavom Sredozemnom moru izuzev Crnog mora, pa je njezino širenje dobilo značaj biološke invazije.[24]
  9. ↑ Uništavanje autohtonih morskih zajednica ostavljaju negativne posljedice na ribarstvo i ostale ljudske djelatnosti poput turizma, tj. njegovog ronilačkog oblika.
  10. ↑ Za potpuno uništenje staništa, ono mora biti prekriveno 3 mjeseca.[25]
  11. ↑ Iako tropska vrsta, alga preživljava i na temperaturama od samo 7° C, zabilježenim na njezinom najsjevernijem staništu u Jadranskom moru kod Vrsara u Istri.[24]
  12. ↑ Drugi izvor ne spominje crkvu, već hospicij.[31]
  13. ↑ Bitka se odigrala kao dio Trećeg talijanskog rata za nezavisnost, koji se vodio u isto vrijeme kao i Austrijsko-pruski rat. U bici je manja austrijska flota, pobijedila veću talijansku flotu. Na crkvi se nalazi natpis u spomen na tu bitku.[31]
  14. ↑ Fregata, porinuta 1854., deplasmana 2.234 t i brzine 9 čvorova, potonula je zbog eksplozije baruta, 8 km od otočića Veli Vodnjak, odnosno oko 16 km sjeverno od Visa, sa 325 mornara.[26][34] Tri godine ranije, sudjelovala je u bici kod Visa, a 1864. kao dio prusko-austrijske mornarice u bici u Helgolandskom zaljevu
  15. ↑ Ime je dobila po svome obliku, koji liči na zvonik bez vrha.

Vanjske veze

[uredi | uredi kod]
Izvor: https://sh.wikipedia.org/w/index.php?title=Pakleni_otoci&oldid=42252100