Uzajamna razumljivost

Iz Wikipedije, slobodne enciklopedije
Idi na navigaciju Idi na pretragu

Uzajamna razumljivost (engl. mutual intelligibility, njem. gegenseitige Verständlichkeit), u sociolingvistici, relacija između jezikâ ili dijalekata u kojoj govornici različitih, ali relativnih varijanata mogu lako razumjeti jedan drugoga bez namjernog nastojanja ili posebnog napora. Općenito se rabi kao najvažniji kriterij u razlikovanju jezikâ od dijalekata, iako se često rabe i sociolingvistički faktori.

Razumljivost među jezicima može biti asimetrična kada govornik jednog jezika bolje razumije jezik drugog govornika nego što drugi govornik razumije jezik prvog govornika. Kada je ona relativno simetrična, tada je karakterizirana kao uzajamna. U različitim stupnjevima ona postoji među mnogim relativnim ili geografski bliskim jezicima u svijetu, često u kontekstu dijalektnog kontinuuma.

Razumljivost[uredi - уреди | uredi izvor]

Da bi pojedinci postigli umjerenu vještinu ili razumijevanje jezika (zvana L2) koji se razlikuje od njihova prvog jezika (zvana L1), tipično je potrebno uložiti značajno vremena i napora putem učenja i/ili praktične primjene. No mnoge su grupe jezika djelomice uzajamno razumljive, tj. većina govornika jednog jezika vrlo lako uspijeva postići određen stupanj razumijevanja relativnog jezika ili više njih. Često su jezici genetski srodni i vrlo će vjerojatno biti slični jedan drugomu u gramatici, vokabularu, izgovoru ili drugim obilježjima.

Razumljivost među jezicima može varirati među pojedincima ili grupama unutar neke jezične populacije u skladu s njihovim znanjem raznih registara i vokabulara u njihovu jeziku, njihovoj izloženosti dodatnim relativnim jezicima, njihovu interesu za druge kulture ili poznavanju drugih kultura, domena diskusije, psihokognitivnim crtama, vidu jezika koji se koristi (pisani nasuprot usmenom) i drugim faktorima.

Uzajamno razumljivi jezici ili varijante jednog jezika[uredi - уреди | uredi izvor]

Ne postoji formalna distinkcija između dvaju distinktnih jezika ili dviju varijanata jednog jezika, mada lingvisti općenito koriste uzajamnu razumljivost kao jedan od primarnih faktora u odlučivanju između ovih dvaju slučajeva.[1][2] Neki lingvisti tvrde da je uzajamna razumljivost primarni kriterij u razlikovanju jezikâ od dijalekata. S druge strane, govornici bliskosrodnih jezika često mogu komunicirati međusobno do prilična stupnja; stoga postoje promjenjivi stupnjevi uzajamne razumljivosti pa se često koriste i drugi kriteriji. Na primjer, u slučaju linearnog dijalektnog lanca koji se postupno pretapa između varijanata, gdje govornici blizu centra mogu razumjeti varijante s obaju krajeva, ali govornici s jednog kraja ne mogu razumjeti govornike s drugog kraja, čitav lanac često se smatra jednim jezikom. Ako se dogodi da centralne varijante izumru, a prežive jedino varijante s obaju krajeva, onda se one mogu reklasificirati kao dva jezika iako nije došlo ni do kakve stvarne jezične promjene.

Osim toga, političke i društvene konvencije često se ne obaziru na razmatranja o uzajamnoj razumljivosti. Na primjer, varijante kineskog jezika često se smatraju jednim jezikom iako među geografski razdvojenim varijantama često nema nikakve uzajamne razumljivosti; isto vrijedi i za arapski jezik. Nasuprot tomu, među različitim skandinavskim jezicima često postoji značajna razumljivost, no budući da svaki od njih ima vlastitu standardnu formu, klasificiraju se kao zasebni jezici. Da bi se moglo baviti konfliktom u slučajevima kao što su arapski, kineski i njemački jezik, ponekad se koristi termin Dachsprache (sociolingvistički "krovni jezik"): arapski, kineski i njemački jesu jezici u sociolingvističkom smislu iako neki govornici ne mogu razumjeti jedan drugoga bez pribjegavanja standardu ili prestižnoj formi.

Asimetrična razumljivost[uredi - уреди | uredi izvor]

Asimetrična razumljivost označuje slučaj kada se dva jezika smatraju djelomice uzajamno razumljivima, no jedna grupa govornika ima više poteškoća u razumijevanju drugog jezika nego što to ima druga grupa. To se može dogoditi zbog raznih razloga. Na primjer, ako je jedan jezik srodan drugom jeziku, ali je pojednostavio svoju gramatiku, govornici originalnog jezika mogu razumjeti pojednostavljeni jezik, dok to nije moguće u suprotnom smjeru. Na primjer, zbog pojednostavljene gramatike afrikaansa nizozemski govornici lakše razumiju afrikaans nego što je to obratno, iako velik broj lažnih prijatelja među ovim jezicima može uzrokovati nesporazum.

No možda je najčešći razlog očite asimetrične razumljivosti to što su govornici jedne varijante izloženiji drugoj varijanti nego što je to obratno. Na primjer, govornici škotskog engleskog jezika češće su izloženi standardnom američkom engleskom putem filmova i televizijskih programa, dok su govornici američkog engleskog malo izloženi škotskom engleskom; stoga govornici američkog engleskog često teže razumijevaju škotski engleski ili, poglavito, škotski (neformalni škotski standard engleskog), dok zauzvrat Škoti imaju manje problema s razumijevanjem standardnog američkog engleskog. Slično tomu, govornici kvebečkog francuskog lakše mogu razumjeti standardni metropolitanski francuski nego obratno. Danski i švedski normalno imaju malu uzajamnu razumljivost,[3] no Šveđani u regiji Öresundu (uključujući Malmö i Helsingborg), s druge strane prolaza u odnosu na danski glavni grad Kopenhagen, razumiju danski nešto bolje (vidi sjevernogermanski jezici § Uzajamna razumljivost).

U nekim slučajevima teško je razlikovati uzajamnu razumljivost i osnovno znanje drugog jezika. Mnogi govornici bjeloruskog i ukrajinskog imaju opsežno znanje ruskog i on im služi kao drugi jezik ili lingua franca, pa i kao prvi jezik u javnosti ili na poslu. Stoga oni mogu lako razumjeti ruski, dok govornici ruskog često mogu razumjeti ukrajinski i bjeloruski samo djelomice. Slično tomu, u Njemačkoj i Italiji, govornici standardnog njemačkog odnosno talijanskog imaju velikih poteškoća u razumijevanju 'dijalekata' iz regija kojima oni ne pripadaju, no gotovo svi govornici "dijalekata" nauče standardni jezik u školi i iz medija.

Norveški književni jezik (bokmål) i standardni danski asimetrično su razumljivi. Govornici norveškog mogu razumjeti danski bolje nego što je to obratno.[3] Razlog za to mogao bi biti taj što su Norvežani više naviknuti na slušanje govornika s različitim dijalektnim pozadinama.[3]

Popis uzajamno razumljivih jezika[uredi - уреди | uredi izvor]

Ovdje je naveden nepotpun popis potpuno ili djelomice uzajamno razumljivih jezika.

Pisane i govorne forme[uredi - уреди | uredi izvor]

Samo govorne forme[uredi - уреди | uredi izvor]

Samo pisane forme[uredi - уреди | uredi izvor]

Dijalekti ili registri jednog jezika ponekad smatrani zasebnim jezicima[uredi - уреди | uredi izvor]

Vidi još[uredi - уреди | uredi izvor]

Referencije[uredi - уреди | uredi izvor]

  1. Gröschel, Bernhard (2009) (German). Das Serbokroatische zwischen Linguistik und Politik: mit einer Bibliographie zum postjugoslavischen Sprachenstreit [Srpskohrvatski između lingvistike i politike: s bibliografijom o postjugoslavenskom jezičnom sporu]. Lincom Studies in Slavic Linguistics ; vol 34. Munich: Lincom Europa. str. 132–136. ISBN 978-3-929075-79-3. LCCN 2009473660. OCLC 428012015. OL15295665W. 
  2. 2,0 2,1 Kordić, Snježana (2010) (Serbo-Croatian). Jezik i nacionalizam [Language and Nationalism]. Rotulus Universitas. Zagreb: Durieux. str. 101–108. ISBN 978-953-188-311-5. LCCN 2011520778. OCLC 729837512. OL15270636W. SSRN 3467646. CROSBI 475567. Arhivirano iz originala 8 July 2012. http://www.webcitation.org/690BiBe4T. pristupljeno 3 August 2019. 
  3. 3,0 3,1 3,2 Gooskens, Charlotte (2007). "The Contribution of Linguistic Factors to the Intelligibility of Closely Related Languages" (PDF). Journal of Multilingual and Multicultural Development (University of Groningen) 28 (6): 445. doi:10.2167/jmmd511.0. Pristupljeno 2010-05-19. 
  4. Barbour, Stephen (2000). Language and nationalism in Europe. Oxford University Press. str. 106. ISBN 978-0-19-925085-1. http://books.google.co.uk/books?id=1ixmu8Iga7gC&pg=PA106. 
  5. Gumperz, John J. (February 1957). "Language Problems in the Rural Development of North India". The Journal of Asian Studies 16 (2): 251–259. JSTOR 2941382. doi:10.2307/2941382. 
  6. Swan, Michael (2001). Learner English: a teacher's guide to interference and other problems. Cambridge University Press. str. 279. ISBN 978-0-521-77939-5. http://books.google.com/books?id=6UIuWj9fQfQC&pg=PA279&dq=Indonesian+and+Malay+mutual+intelligibility#v=onepage&q&f=false. 
  7. Kordić, Snježana (2004). "Pro und kontra: "Serbokroatisch" heute [Pro and contra: "Serbo-Croatian" nowadays]". u: Krause, Marion; Sappok, Christian (German). Slavistische Linguistik 2002: Referate des XXVIII. Konstanzer Slavistischen Arbeitstreffens, Bochum 10.-12. September 2002. Slavistishe Beiträge ; vol. 434. Munich: Otto Sagner. str. 110–114. ISBN 3-87690-885-X. OCLC 56198470. SSRN 3434516. CROSBI 430499. Arhivirano iz originala 4 August 2012. http://www.webcitation.org/69f5n0ek4. pristupljeno 9 August 2012. 
  8. Greenberg, Robert David (2004). Language and identity in the Balkans: Serbo-Croatian and its disintegration. Oxford University Press. str. 14. ISBN 978-0-19-925815-4. http://books.google.com/books?id=3ZvDJQHaUZkC&pg=PA13&dq=bosnian+serbian+croatian+language+mutual&cd=1#v=onepage&q=renamed%20these%20classes&f=false. 
  9. [1]

Vanjski linkovi[uredi - уреди | uredi izvor]